Predsjedničke laži
Ekonomski stručnjaci imaju ime za to: race to the bottom. Ili, u prijevodu, ‘utrka prema dnu’. Različite države, posebno one siromašne, natječu se u privlačenju spasonosnih stranih investicija uglavnom tako što postepeno snižavaju prava vlastitih radnika: ukoliko je radna snaga jeftinija i slabije zaštićena, utoliko će investitor na njoj više i lakše zaraditi. I zato, tek što jedna država smanji prava svojih radnika, druga se trudi da je prestigne, da bi treća vrlo brzo otišla još korak niže. Prilično uvrnuta igra – prvenstvo u tome da se bude posljednji, takmičenje u kojem bodove nose samo porazi – pa stoga nimalo ne čudi što u njoj sjajne rezultate bilježe i naše malene, postjugoslavenske republike. Evo, recimo, Hrvatska: u kategoriji tzv. atipičnih oblika rada – privremenih, povremenih, nesigurnih poslova – plasirala se nedavno na izvrsno četvrto mjesto unutar Evropske unije. Ili, recimo, Srbija: ondje su uvjeti rada takvi da je samo ove godine na gradilištima poginulo 26 ljudi. Ozbiljni su to uspjesi u oštroj međunarodnoj konkurenciji i zato treba posebno pohvaliti one koji su za njih najzaslužniji. Jer kako bi Hrvatska i Srbija danas bile na samom začelju da im vizionari poput Kolinde Grabar-Kitarović i Aleksandra Vučića nisu na čelu?
Omiljena predsjednica i voljeni predsjednik dinamični su duo lokalne ekonomske utrke, neustrašivi lideri slobodnog pada, državnici koji se ne ustručavaju vlastitim primjerom pokazati da uvijek može korak niže, makar metar dublje, barem malo gluplje. I zato, tek što je Grabar-Kitarović austrijskom Kleine Zeitungu dala antologijski intervju o užasima odrastanja u jugoslavenskom totalitarizmu – gdje se, znamo, jelo i živjelo pod parolom ‘jedna zemlja, jedan vođa, jedan jogurt’ – oglasio se Vučić: on je dvije najnovije smrti u Srbiji, pogibiju dvojice radnika koji su prali prozore na zgradama luksuznog građevinskog kompleksa Beograd na vodi, odlučio postaviti u širi globalni kontekst. ‘Znate li da u Americi svakih deset sekundi kada taj posao obavljaju – svakih deset sekundi, ponavljam – gine jedan od perača prozora’, obratio se dramatičnim glasom okupljenim novinarima, dodavši još jednom, da kome ne slučajno promakne: ‘Svakih deset sekundi!’ Otprilike toliko – deset sekundi – trebalo je najbržem novinaru da izračuna kako bi prema Vučićevim podacima u Americi godišnje poginulo nešto više od tri milijuna radnika: čak svaki stoti Amerikanac, drugim riječima, perač je koji će u idućih 365 dana pasti s prozora. Još desetak sekundi bilo je dovoljno da se guglanjem otkrije i uzrok predsjednikovog statističkog silovanja zdravog razuma: vijest je još prije sedam godina objavio satirični portal The Onion, američka preteča ovdašnjih sprdexa i news barova. Tako je u samo tjedan dana na Balkanu zatvoren pun krug utrke: ako se pokušaj hrvatske predsjednice da da ozbiljan politički intervju preko noći pretvorio u sadržaj beskrajnih satiričnih ismijavanja, srpski predsjednik je od satire napravio sadržaj ozbiljne politike. Ako je hrvatska predsjednica lupetala o nestašici jogurta kako bi prešutjela kudikamo važnije teme – poput, recimo, egzodusa mladih radnika koji masovno bježe iz države – srpski predsjednik je svojim radnicima poručio da još uvijek ne ginu u dovoljnim količinama. Ako predsjednici treba izmišljena komedija jugokomunizma da ne bi pričala o stvarnim tragedijama hrvatskog kapitalizma, srpskom predsjedniku trebaju milijuni imaginarnih padača s prozora da bi odšutio onu dvojicu koji su zaista pali. Negdje između ove dvije bizarne distopije – Kolindine Jugoslavije, Aleksandrove Amerike – ukliještila se tako kompletna skučena imaginacija naših vodećih političara. Skupa s jasnom porukom radnicima: bolje da šutite, još vam je i dobro. Imate, evo, jogurta koliko hoćete. A ukoliko se survate s prozora dolje na ulicu, to je tek mali doprinos uspjesima nacionalne ekonomije. Točno tako, naime, izgleda utrka prema dnu.
Mušterije
Za to vrijeme, u Americi – onoj pravoj, s druge strane Atlantika, a ne onoj Vučićevoj, s druge strane zdravog razuma – probleme s radnicima rješavaju još efikasnije. Jedva je nekoliko mjeseci prošlo otkako smo saznali da čak četvrtina zaposlenika Amazona Jeffa Bezosa, najbogatijeg čovjeka na svijetu, preživljava zahvaljujući državno financiranim doznakama za hranu, a najveći među velikim poduzetnicima već se dosjetio kako da ispolira umrljani imidž: podijelit će dvije milijarde dolara organizacijama koje se bave problemima beskućnika i školovanjem siromašne djece. Sinovi i kćeri izgladnjelih radnika tako će se imati gdje obrazovati za svijet u kojem obrazovanje ovisi o trenutnim PR-potrebama šefa njihovih roditelja, a kako šef zamišlja školovanje doznali smo iz tweeta kojim je Bezos najavio akciju: ‘Koristit ćemo iste principe na kojima je izgrađen Amazon. Najvažniji među njima je naša konstantna opsesija mušterijama. Djeca će postati mušterije!’
Murakami
Još koji dan i doznat ćemo ime dobitnice ili dobitnika ‘alternativnog Nobela’, nagrade koja se dodjeljuje samo ove godine i samo zato što je ‘pravi’ Nobel odgođen kada se ispostavilo da je ugledna Švedska akademija godinama prikrivala brojne slučajeve silovanja, zlostavljanja i seksualnog napastovanja svoga bliskog suradnika Jean-Claudea Arnaulta. ‘Alternativni Nobel’ zamišljen je zato kao indirektna kritika razvikanijeg pandana: umjesto da o dobitniku odlučuje mala, tajanstvena skupina na ekskluzivnim sastancima, sada su širu listu sastavljale švedske javne biblioteke, a zatim je internetska publika izglasala četvero finalista. Stručni žiri birat će tako između vijetnamsko-kanadske autorice Kim Thuy, Francuskinje Maryse Conde i Britanca Neila Gaimana: sasvim sigurno neće izabrati najveću zvijezdu, Harukija Murakamija, jer se on upravo odlučio povući iz natjecanja. ‘Želim se koncentrirati na pisanje’, objasnio je organizatorima pristojno, ‘žalimo, ali razumijemo’, odgovorili su mu još uljudnije, a globalne kulturne rubrike vijest su prenijele onako kako se slične vijesti prenose: sažeto, profesionalno, bez suvišnih komentara. U ‘Neprijateljskoj propagandi’, nažalost, nismo toliko profesionalni, pa moramo prokomentirati. Ako je Murakami već odlučio da ignorira jedno od rijetkih progresivnih književnih priznanja, mogao je to učiniti i ranije, prije nego što su za njega glasali brojni čitaoci. Ako je odluku donio tek nakon glasanja, nije morao čekati nekoliko dana uoči dodjele, kada će vijest o povlačenju progutati sav publicitet nagrade. A ukoliko zaista nije išlo ranije, bilo bi kudikamo ljepše da već za koji tjedan ne započinje velika promocija engleskog prijevoda njegova posljednjeg romana ‘Killing Commendatore’: bit će tu intervjua i gostovanja, bit će nastupa na promocijama i festivalima. Ili, ukratko: Murakami je odbio alternativnog Nobela s obrazloženjem da se želi osamiti, istodobno dok se sprema za veliku medijsku promociju romana koji – da ironija bude potpuna – govori o umjetniku koji se želi osamiti. Ovdje mu zato pišemo veliki minus, odmah pored rubrike u kojoj smo ‘alternativnom Nobelu’, uoči dodjele, već upisali još veće pohvale.
Meme
‘Cenzura interneta’, ‘smrt memeova’, ‘totalno europsko ludilo’: ako ćemo vjerovati ozbiljnijim hrvatski portalima, nakon što je Evropski parlament izglasao Direktivu o autorskim pravima bliži nam se internetski armagedon. Uredniku Telegrama Miranu Paviću rezultati glasanja su ‘uzdrmali vjeru u ujedinjenu Europu’, autor Net.hr-a najavljuje ‘informacijski slom, totalni blackout’: sve zbog dvije sporne odredbe. Jednom se uvodi tzv. porez na linkove, obaveza velikih tražilica da plaćaju novinskim i izdavačkim kućama čije tekstove izlistavaju u pretragama, a drugom se internetskim gigantima poput YouTubea nalaže da sami nadziru kršenja autorskih prava na svojim stranicama. Tipično birokratsko miješanje u slobodu internetskog tržišta, bjesne kritičari. Ne bismo se sasvim složili. Osnovni motivi donošenja direktive zapravo su itekako suvisli: cilj je natjerati gospodare suvremenog interneta, američke gigante poput Googlea i Yahooa, da napokon plate autorima na čijim tekstovima, fotografijama, muzici i filmovima uspješno parazitiraju. Ako novci od oglašavanja idu uglavnom onima koji sadržaje prenose, ali ih ne stvaraju – glasi logika – uskoro ćemo ostati i bez sadržaja i bez njihovih autora. Motivi su, dakle, suvisli: problem je u izvedbi. Nadzor nad kršenjem autorskih prava može se, zbog nepregledne količine informacija, provoditi isključivo algoritmima, a algoritmi najčešće ne shvaćaju razliku između ukradene slike i njene internetske parodije: nesretni memeovi tako bi doista mogli nastradati. Teško da su, međutim, baš memeovi ovdje najveća nevolja. Ključna je odluka da se, pod krinkom zaštite autorskih prava, internetske divove natjera da plaćaju velikim izdavačima: ovi će, glasi oklada, zatim pošteno platiti vlastite autore. Samo, baš kao što nitko ne brani moćnom Googleu da iz rezultata pretraživanja ukloni izdavače kojima bi trebao plaćati, tako nitko ne zna koliko bi novaca ti izdavači svojim autorima uopće proslijedili. Daleko elegantnije bilo bi stoga naprosto odrezati porez internetskim mastodontima pa prikupljena sredstva preusmjeriti, kroz javne fondove, autorima koji sadržaj doista proizvode. Bilo bi, kada se takva ideja ne bi kosila s evropskom vjerom u slobodan tržišni odnos između izdavača i autora: problem, dakle, nije u tome što birokrati tržište žele sputati, nego što u njega i dalje suviše vjeruju. Nas u ‘Neprijateljskoj propagandi’ cijela priča prvenstveno podsjeća na to da je fantomsko ‘slobodno tržište’ ionako oduvijek bilo rezultat političkih regulacija: ne bi ni Google danas bio svemoćan da se internet – decenijama stvaran u javnom sektoru, sredstvima poreznih obveznika – početkom devedesetih nije političkim odlukama prepustilo tržištu. Iz perspektive ozbiljnih hrvatskih portala takva su antitržišna naklapanja, naravno, krajnje infantilna, pa ćemo odmah s njima stati. Prepuštamo ozbiljnijima od nas da na ozbiljan način obrađuju ozbiljne teme: u pitanju je vjera u ujedinjenu Evropu, u pitanju je totalni blackout. U pitanju je, pobogu, meme.
