Radiohead u Tel Avivu
Prije samo godinu dana Alex Niven, britanski rock kritičar mlađe generacije koji u svojim tekstovima spretno miksa komentare muzike i politike, objavio je na popularnom web-svratištu bjelosvjetskih hipstera, portalu Pitchfork, interesantan esej o tome ‘Kako je Radiohead, barem na neko vrijeme, postao najveći svjetski politički angažiran bend’. Nakon početnih lutanja tragovima grandžerskog nihilizma i korporativno kooptiranog antikorporativizma, objašnjava Niven, Thom Yorke i njegov oksfordski kvartet antologijskim ‘OK Computerom’ (1997.) započinju dekadu relativno artikuliranog društvenog angažmana, pišući sve zaoštrenije stihove, otkazujući na turnejama pokroviteljstvo komercijalnih sponzora, promovirajući knjige Naomi Klein i snimivši, napokon, eksplicitno antibuševski ‘Hail to the Thief’ (2003.): ‘Mora im se odati priznanje za način na koji su istupali tada, otprilike između 1997. i 2006. godine, kada su bili jedni od rijetkih pop-kulturnih izvođača dovoljno osviještenih i hrabrih da pjevaju i govore o svijetu koji srlja u barbarizam.’ Ali što se promijenilo nakon 2006.? Ne toliko Radioheadovi tekstovi, čini se, koliko kontekst u kojem su nastajali: ako su u prethodnoj deceniji mogli biti ‘najveći svjetski politički angažiran bend’, onda nam to govori nešto i o skučenosti tadašnje globalne politike, sapete neoliberalnim konsenzusom, vjerom u ‘kraj povijesti’ i jednosmjernom trasom postsocijalističke tranzicije; vremenom lišenim iole organiziranije lijeve alternative. Radiohead su, drugim riječima, visokim plasmanima na top-listama istodobno označili gornju granicu do koje je tadašnji anti-sistemski, alterglobalistički pokret mogao stići u svojim pokušajima otpora globalnim elitama. Danas, stvari stoje drugačije: ‘Nakon što su Bernie Sanders u Sjedinjenim Državama i Jeremy Corbyn u Velikoj Britaniji ponudili prve konkretne alternative kapitalističkom statusu quo, Radiohead – koji je te političare odbio podržati – riskira da se pretvori u tek još jednu u nizu grupa uobraženih celebrity glasnogovornika. Ili, nešto oštrije: Yorke i kompanija su zapravo dobrostojeći bijeli engleski momci koji povremeno mogu koristiti politiku kao katalizator svojih umjetničkih preokupacija, ali istodobno ne mogu ili ne žele odvojiti vrijeme i energiju za stvarni politički angažman, a onu stranu usputnih medijskih izjava ili povremenih nastupa na koncertima protiv klimatskih promjena.’
Godinu dana nakon objave ovog eseja – točno na dvadesetu godišnjicu izlaska prijelomnog ‘OK Computera’ – čini se da je Nivenova prognoza bila precizna: Radiohead je, naime, ovih dana završio u medijskom vrtlogu najvećeg svjetskog pop-skandala, i tamo se ne snalazi baš najbolje. Povod je njihov koncert u Tel Avivu, koji se održava 19. jula, upravo dok ovaj broj Novosti odlazi u tisak: na najavu koncerta bijesno je reagiralo pedesetak razvikanih umjetnika predvođenih Rogerom Watersom iz nekadašnjih Pink Floyda, jednim od najglasnijih proponenata kulturnog bojkota Izraela zbog okupacije palestinskih teritorija, a pismo kojim Radiohead pozivaju da ‘učine isto što su umjetnici činili za vrijeme južnoafričke rasne opresije, da ne odlaze ondje dok se aparthejd ne okonča’ potpisali su još i režiser Ken Loach, glumica Julie Christie, frontmen Sonic Youtha Thurston Moore… U polemici koja je uslijedila, prelijevajući se iz Rolling Stonea do stranica NME-a i od britanskog Guardiana do izraelskog Haaretza bilo je otvorenog apeliranja i prikrivenog vrijeđanja, argumenata u korist i protiv efikasnosti kulturnog bojkota, ali mimo samog povoda najzanimljivije je Yorkeovo opravdanje nastupa. ‘Ne razumijem zašto bi običan rock koncert bilo kome trebao predstavljati problem’, zapitkuje se pjevač koji je još prije šesnaest godina sa svojih koncerata tjerao korporativne sponzore. ‘Meni nikada ne bi palo na pamet da nekome kažem gdje i što da radi’, dodaje, pa podsjeća da se supruga njihovog gitarista Jonnyja Greenwooda deklarira kao arapska Židovka. To je, dakle, limit Yorkeove političke imaginacije: nedodirljivost individualnog prava na izbor onih koji sebi taj izbor mogu priuštiti, pozivanje na osobna iskustva dobrih prijatelja. Daleko od solidarnosti s potlačenima, daleko od minimalnog organiziranja s kolegama, pa makar i sa simboličnim ciljem kulturnog bojkota: bilo bi, možda, sasvim u redu da Radiohead paralelno ne koketira s imidžom politički angažiranog benda. Ovako, umjesto zaključka, nudimo inverziju Nivenovog poučka: ako je na prijelazu stoljeća Radioheadov društveni angažman istodobno bio pouzdan znak skromnog dosega svjetskih antisistemskih politika, onda je aktualni debakl oksfordskih rokera podjednako pouzdan znak da je u međuvremenu ipak nastupila promjena. Uzalud pozivanja na nesputanu rokersku slobodu: od politički angažiranih umjetnika danas se traži i zahtijeva ipak nešto više od par prigodnih stihova.
Hoću knjigu!
Primiče se kraju najveća domaća knjižarska kriza, dvomjesečna paraliza nekadašnjih Algoritmovih knjižara: nakon što je dojučerašnji gospodar egzistencije malih hrvatskih izdavača, kojima je oligopolnom batinom utjerivao brutalne rabate, sredinom maja napokon kolabirao pod balastom dugova, njegova bivša prodajna mjesta preuzimaju novi vlasnici. Prvi, oni koji su aktiviranjem milijunske zadužnice kraj Algoritma i pokrenuli: poduzetnička ekipa iz papirnica Fokus i Ram3 registrirala je novu firmu Hoću knjigu!, a pod tim su imenom već otvorili dućane u zagrebačkoj ‘maloj Bogovićevoj’, riječkom Toweru, splitskom Jokeru i centru Varaždina. Slijede reanimiranja knjižara u nekim zagrebačkim trgovačkim centrima, cilja se još na kultni splitski Morpurgo i veći prostor u Bogovićevoj, tamo gdje je u godinama poslovnog optimizma metastazirao golemi Profilov megastore… A u žanru poslovnog optimizma okončava i aktualna kataklizma. Jedan od suvlasnika brenda Hoću knjigu!, Zvonko Čubrić, najavljuje orijentaciju u skladu s elementarnim postulatima tržišta, ‘na ekonomski opravdanim osnovima’, isključivo u skladu sa željama kupaca: prodajna mjesta nekadašnjeg lanca Algoritam MK, obećava, transformirat će u ‘moderni hibrid knjižare, papirnice, gift shopa, hobby & crafta i multimedije’. Nije nam, doduše, najjasnije što će se pritom promijeniti: i do prije dva mjeseca su, koliko se sjećamo, knjižare funkcionirale kao prenatrpana skladišta multimedijalnih diskova i konzola, školskih ruksaka i plišane menažerije, u kojima su se knjige na police slagale mahom hijerarhijom hitoidnog potencijala. Ali nema veze: nekoliko provjerenih menadžerskih fraza i slobodnotržišnih floskula dovoljno je, valjda, da se brzo zaboravi kako je na istim retoričkim eskapadama svoj medijski nastup godinama gradio i Čubrićev prethodnik Neven Antičević, vlasnik propalog Algoritma. Jer vjera u tržište je neuništiva, čak evo i u kulturnom sektoru kojeg uopće ne bi bilo bez državnih potpora: vjera u tržište nema otpora. Isključivo vjerom, uostalom, može se odgovoriti na misterij nestanka svih onih desetaka milijuna neisplaćenih kuna što ih je sa sobom u stečajni ambis povukao Algoritam. Samo čvrsta vjera u nove tržišne uspjehe može eliminirati pitanje koje ovih dana postavljaju nebrojeni oštećeni nakladnici, pisci, prevodioci, lektori i dizajneri: OK, tu su knjižare, ali di su pare?
Političari i ghostwriteri
Vlasnicima novopokrenutih knjižara u potrazi za ukoričenim hitovima dobronamjerno sugeriramo sve propulzivniji žanr: politička publicistika i memoaristika propalih političarki i političara, čini se, nikada nije bila popularnija. Razvikano trotomno Sanaderovo ‘Doba politike’ koje upravo dolazi na kioske samo je pritom kruna trenda: nakon megalomanskih medijskih najava ‘najiščekivanije knjige desetljeća’ dobili smo, doduše, tanak knjižurak od jedva stotinjak stranica u kojem najmanje riječi ima o onome što čitaoce najviše zanima, Sanaderovim korupcijskim aferama. Nešto ranije, njegova nasljednica Jadranka Kosor podjednako je euforično najavljivala svoju knjigu ‘Dan nakon jučer’, tekst kakav – tvrdio je tada njen nakladnik – ‘još nismo imali prilike svrstati u hrvatski publicistički ili politički diskurs’: stigla nam je zbirka recikliranih blogerskih zapisa i kolumni prethodno pisanih za slovensku publiku. Još uvijek, ako ništa drugo, suvislija od ‘Vražica nosi Pradu… a bogovi konfekciju’ Mirele Holy, bizarne mješavine neprovjerenih kokainskih tračeva, tabloidnih obračuna s bivšim protivnicima i moralizatorske negativne fascinacije svijetom visoke dvorske politike. Da ondje obitavaju mahom hohštapleri lišeni šire vizije, oportunisti bez artikulirane ideološke doktrine i strategije, briselski činovnici i prepisivači evropskih direktiva, sve smo to već ionako znali: sada, evo, znamo još i to da pritom uglavnom loše pišu. Vlasnicima novopokrenutih knjižara preporučujemo dakle potencijalne hitove, bivšim političarima koji se tek spremaju na autorski iskorak da ipak angažiraju ghostwritere.
In memoriam George A. Romero
Dok hrvatski politički zombiji teturaju razvalinama knjižne industrije, opraštamo se od režisera koji je zombije uveo u filmove: George A. Romero umro je u 77. godini, a iza njega ostaju naslovi koji su redefinirali žanr horora. Od kultne, debitantske ‘Noći živih mrtvaca’ (1968.), snimane u gerilskim uvjetima, preko pet nastavaka serijala o ‘nemrtvima’ među kojima odskaču ‘Zora živih mrtvaca’ (1978.) i ‘Dan živih mrtvaca’ (1985.), Romero je stravu i užas reambijentirao u kontekst suvremene Amerike, razvijajući kroz naizgled trivijalne zaplete pripovijesti ozbiljnih namjera, okupirane funkcioniranjem zajednice, (anti)ratnom politikom, konzumerizmom, rasnim i klasnim sukobom. ‘U životu, baš kao i u stvaranju filmova, presudno je istrajati i izdržati, bez obzira na sve’, rekao je u jednom intervjuu čovjek koji se dugo i mukotrpno probijao s indie margina do statusa slavljenog žanrovskog inovatora. U životu, izdržao je koliko je mogao; ostaju nam filmovi koje je stvarao, filmovi u kojima je smrt ionako bila samo šifra za bolje razumijevanje života.
