Pola ure cenzure

Kada je Hrvatska radiotelevizija prije jedva koji tjedan najavila, pa odmah zatim povukla otkaz svome novinaru Miloradu Šikanjiću zbog javne kritike jedne bijedne vladajuće stranke, činilo se da svjedočimo izoliranom incidentu, slučajnom zastranjenju, nečuvenom napadu na slobodu govora: kada je, međutim, Hrvatska radiotelevizija prije jedva koji dan najavila, pa odmah zatim povukla zabranu emitiranja filma ‘Ministarstvo ljubavi‘, postalo je jasno da ničeg izoliranog, slučajnog ni nečuvenog u njenim potezima nema. Naprotiv: upravo promatramo rađanje nove, jedinstvene, revolucionarne medijske politike javne radiotelevizije. Nevolja je tek u tome što hrvatska radiotelevizijska javnost nije dorasla hrvatskoj javnoj radioteleviziji pa tu politiku ne razumije najbolje: kanonade kritika, filipika, optužbi za cenzuru i političku kontrolu koje se ovih dana obrušavaju na prisavsku kuću stoga redom promašuju cilj. Jer ondje se borba za slobodu govora vodi posve novim sredstvima. Najefikasniji način da tu slobodu zaštitimo – ispravno rezoniraju na HRT-u – sastoji se u tome da je prethodno uništimo. Zašto bismo uostalom branili slobodu govora, ako je nitko ne napada? Što će nam njena odbrana, ako joj ne prethodi zabrana? I čemu naposljetku sloboda mišljenja, ako ne uključuje slobodu predomišljanja?

Svojevrsni manifest nove HRT-ove medijske politike, koja slobodu tuđeg govora brani metodom skoka u vlastita usta, objavljen je početkom godine, nakon gostovanja Stipe Mesića u emisiji ‘Nedjeljom u 2‘ Aleksandra Stankovića. ‘U povodu medijskih napada dijela internetskih portala‘, poručili su tada s Prisavlja, ‘Hrvatska radiotelevizija ističe kako joj je cilj zaštititi neovisno novinarstvo od pritisaka, bez obzira na to s koje strane oni dolaze.‘ Naivnije među nama mogla je tada zbuniti činjenica da je posljednji poznati pritisak na neovisno novinarstvo utjelovljeno u liku i djelu Aleksandra Stankovića stigao upravo s vrha HRT-a – onda kada se njegova matična kuća službeno ogradila od pitanja o Domovinskom ratu koje je u svojoj emisiji postavljao vukovarskom veteranu Predragu Mišiću – ali sada je jasno da mjesta čuđenju nema: zar bi osuda pritisaka ‘bez obzira na to s koje strane dolaze‘ bila upola toliko uvjerljiva da ne dolazi baš sa strane koja te pritiske upućuje? Mogućnosti ovakve revolucionarne strategije su neslućene – već danas HRT može ukinuti bilo koju svoju emisiju kako bi je sutra vratio program, sutra može uručiti otkaz bilo kojem svom novinaru samo zato da bi ga prekosutra povukao, može zabranjivati gostovanja, emitiranja i pitanja isključivo ne bi li ih potom dozvolio – a konkurira im tek široka paleta izgovora kojima se na Prisavlju pritom služe. Otkazani otkaz Šikanjiću popratili su izjavom kako ‘radnopravne odnose ne komentiraju‘, pomicanje termina emitiranja ‘Ministarstva ljubavi‘ opravdali su puštanjem hommagea preminulom snimatelju Željku Senečiću, izbacivanje filma ‘Ustav RH‘ iz programa ‘tehničkom greškom‘… I to je, valjda, dio nove medijske politike javne radiotelevizije, uspostavljene pod radnim nazivom pola ure cenzure: što će nam, naposljetku, sloboda govora – ispravno rezoniraju na HRT-u – ako ne uključuje i slobodu izgovora?

Levati i prevaranti

‘Represija golom silom uvijek je i priznanje vlastite nesposobnosti da se koriste bolja oružja intelekta – bolja, zato što samo ona mogu garantirati konačan uspjeh.‘ U eri HRT-ovskih cenzorskih makinacija, ovaj citat Ludwiga von Misesa – jednoga od patrijarha klasičnog liberalizma, ekonomista na čijim su djelima Friedrich Hayek, Milton Friedman i ostali apostoli neoliberalne vjere u slobodu tržišta i dokidanje državnog utjecaja gradili svoj nauk – nekome bi mogao zvučati spasonosno. Problem je što Misesov ‘Liberalizam‘ (1927.), iz kojeg citat vadimo, u nas još nije preveden: rješenje su ujedinjenim snagama pokušali ponuditi hrvatski i bosanskohercegovački liberali, novinari i aktivisti, nastavljači Misesove misli. Portal Liberal.hr i sarajevski Liberalni forum pokrenuli su tako prije skoro pola godine crowdfunding kampanju za prevođenje i izdavanje ‘Liberalizma‘, nažicali solidan iznos – nešto više od tri i pol hiljade dolara – da bi se odmah potom oko tek prikupljenih novaca gadno posvađali. Na njihovim internetskim stranicama možemo sada pratiti kako dojučerašnji saveznici, glavni urednik Liberala Mario Nakić i predsjednik Foruma Danijal Hadžović, jedan drugog časte uvredama, optužuju za izdaju liberalnih principa i sklonost autoritarnim metodama, objavljuju privatne prepiske, nazivaju se ‘budaletinama‘, ‘lažovima‘, ‘prevarantima‘, ‘muljatorima‘ i ‘levatima‘… Minijaturni liberalni skandal kotrlja se dalekim rubom medijskog interesa, donatori ne znaju što će biti s njihovim novcima, nesretni Mises strpljivo čeka da ga prevedu, a mi čitavu priču bilježimo uglavnom kao primjer toga kako točno ‘bolja oružja intelekta‘ izgledaju u rukama njegovih ovdašnjih poklonika.

Rom, al’ Ciganin

Rubom medijskog interesa otkotrljao se još jedan potencijalni kulturni skandal, javni prosvjed Veljka Kajtazija – saborskog predstavnika romske i 11 drugih nacionalnih manjina – protiv komada Ivice Buljana ‘Ciganin, ali najljepši‘ i istoimene knjige Kristijana Novaka, prema kojoj je predstava nastala. Stvar je dakle osjetljiva – s jedne strane sloboda umjetničkog stvaralaštva, s druge prava ugroženih skupina – pa su se mediji, uz pokoju iznimku, mudro ograničili na to da bez suvišnih komentara prenesu službeno priopćenje: ‘(…) ovim putem ističem‘, piše Kajtazi, ‘da naziv knjige i predstava doprinose stereotipiziranju Roma, da identiteti Roma korišteni u predstavi nisu dobro interpretirani i predstavljeni te da se ograničen način života na određenom području poistovjećuje s cijelom romskom zajednicom koja nije homogena i koja se, u najvećem broju slučajeva, ne identificira s pojmom ‘ciganina’ te ga smatra pogrdnim i uvredljivim.‘ Kako točno izgleda ‘dobro interpretiranje i predstavljanje‘ romskog identiteta nije nažalost pojašnjeno, pa nam preostaje da se pozabavimo naslovom: taj je naslov međutim – eto odmah još većeg problema – izravna parafraza kafanskog treš-hita ‘Ciganin sam, al’ najlepši‘ Ljube Aličića, šabačkog pjevača, zabavljača i, hm, Roma. Ili, eto, vlastitim riječima: Ciganina. Znači li to da je Kajtazi promašio adresu i da bi prosvjednu notu trebao uputiti svom sunarodnjaku s istočne strane srpsko-hrvatske granice? Ili ovoga ipak ekskulpira manjinska pripadnost i jasna autoironija stihova Ako smeta tvome ocu/ ako kaže kako grešiš/ ti mu reci, dušo moja/ Ciganin je, al najlepši? Ali što ćemo onda s tim da Aličić ne pjeva na romskom, nego na srpskom? A što s Novakovom odlukom da njegov naslov ijekavizira? Ima li tu prostora za protest nekog poklonika čistog srpskog jezika? Napokon, gdje točno riječ ‘Ciganin‘ postaje uvreda: u rasplesanoj šabačkoj kafani, na naslovnici razvikanog hrvatskog romana, pred vratima zagrebačkog HNK? Bit će da je ovo posljednje točan odgovor, jer tek je ondje Kajtaziju zasmetala. Ali onda problem možda ipak nije ni u naslovu, ni u parafrazi, ni u samoj riječi: možda je problem u tome što prag nacionalnog kazališta većina onih koje Kajtazi u Saboru zastupa nikada neće prijeći. I što njega – baš kao i, uostalom, HNK – to ponajmanje zanima.

Brisanje Lukača

Posjetili smo bosanskohercegovačke liberale, obišli šabačke kafane, putovanje kroz susjedstvo završavamo u Mađarskoj: u Budimpešti je 15. januara započelo zatvaranje Arhiva Đerđa Lukača, nepregledne zbirke rukopisa jednog od najutjecajnijih marksističkih filozofa. Njegovi će manuskripti ubuduće biti pohranjeni u tamošnjoj Akademiji znanosti, a utoliko i teže dostupni. Uklanjanju djela prethodilo je uklanjanje lika – početkom prošle godine demontiran je Lukačev jedini budimpeštanski spomenik – a brojni intelektualci i aktivisti već su tada predviđali posljedice ove akcije: ‘Zatvaranje Lukačeva arhiva predstavlja snažan kulturni napad koji treba treba čitati usporedno s podizanjem bodljikavih žica na mađarskim granicama‘, upozoravali su, pozivajući na otpor. ‘Prijedlog zatvaranja treba gledati kao korak prema spaljivanju knjiga i protjerivanju disidenata – prema sudbini koju je i sam Lukač doživio u vrijeme konzervativaca i fašista.‘ Otpor nije uspio: brisanje velike marksističke figure iz intelektualne povijesti nasilno orbanizirane Mađarske sada je gotovo potpuno.