Suočavanje
Nauk kruži Evropom – nauk antikomunizma. Što je mrski komunistički režim dulje mrtav, to je više simpozija i stručnih skupova koji izučavaju njegove opasnosti. Što je dublje zakopan, to je više istraživača koji čeprkaju po njegovim ostacima. Što ga dulje nema, to je ekskluzivnija tema. Naučno gledano, stvar funkcionira prema temeljnom načelu biološkog oportunizma – što se ideološka lešina dulje raspada, to se više parazita oko nje okuplja – pa nimalo ne čudi kada antikomunistički akademski cirkus, kružeći Evropom, navrati i u naše krajeve. Međunarodna konferencija ‘Između straha i istine – Suočavanje s komunističkom prošlošću u Jugoistočnoj Europi‘ održana je ovih dana na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu: kako se ondje ionako bave pitanjima života nakon smrti, lokacija se čini primjerena, a sasvim je primjeren bio i popis uzvanika. Veleposlanik Savezne Republike Njemačke biranim je riječima pozdravio skup; ugledni predavači iz Slovenije, Albanije i Rumunjske govorili su o suočavanju s crvenim perfektom u svojim državama; rektor HKS-a Željko Tanjić trezveno je upozorio da duhovna djeca komunizma i dalje upravljaju Hrvatskom… Ključni naučni doprinos – barem što se nas tiče – ponudio je ipak akademik Zvonko Kusić. Predsjednik Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima – tijela koje je preporučilo vladi da u iznimnim prilikama, mimo hrvatskog Ustava, dozvoli javnu upotrebu ustaškog pozdrava – prvo je okupljenima predstavio izabrane dijelove istraživanja koji se tiču komunističkih zločina, da bi potom napao sve koji su kritizirali preporuke Vijeća, optuživši ih da ‘vade tvrdnje iz konteksta‘. E sad: kako točno možete napasti nekoga zato što ‘vadi tvrdnje iz konteksta‘, ako ste nekoliko minuta ranije sami – iz tog istog konteksta, u skladu s očekivanjima publike – elegantno iščupali isključivo komunističke zločine? I dalje: ako ‘duhovna djeca komunizma‘ doista vladaju Hrvatskom, nije li pomalo neobično što vladajući traže službene savjete od vijeća koje se, eto, zalaže za javnu upotrebu ustaških simbola? Pa još: otkud uopće Hrvatska u društvu Albanije ili Rumunjske, ako ovdašnji komunizam nije bio ni nalik režimima sovjetskog bloka? Sve su to teška i komplicirana pitanja koja nadilaze skromne kompetencije ove rubrike: prepuštamo ih stoga samoproglašenim stručnjacima za suočavanje. Zauzvrat, prenosimo nešto suvremenije znanstvene uvide. Iz Bugarske, recimo, ovih dana stiže zanimljivo sociološko istraživanje prema kojem 40 posto anketiranih smatra da svijetom upravlja ‘neko tajno društvo‘, dok spektakularnih 75 posto vjeruje u proročanstva Babe Vange. Iz Rumunjske nam javljaju kako je – nakon velikih uspjeha tamošnjeg antivakcinacijskog pokreta – u epidemiji ospica oboljelo 12 hiljada ljudi, a umrlo njih pedesetak, uglavnom djece. U Mađarskoj pokušavaju zatvoriti Centralno evropsko sveučilište, Poljska je sve bliža potpunoj zabrani abortusa, kod nas jača specifična geografska škola koja podučava da je Zemlja ravna ploča… Broj građana koji su nakon sloma komunizma emigrirali iz Istočne Evrope popeo se nedavno na 20 milijuna: to je najveći gubitak stanovništva ovog dijela svijeta u modernoj povijesti. Tako nekako izgleda evropski Istok dok se, opsesivno zagledan u vlastitu komunističku prošlost, suočava s posljedicama vladavine nedemokratskih režima: djeca umiru od srednjovjekovnih bolesti, babe gatare mijenjaju doktore, Crkva upravlja ženskim tijelima, ljudi bježe glavom bez obzira. Ne bi stoga bilo loše da netko dojavi Tanjiću, Kusiću i sličnima – kada napokon okončaju svoje suočavanje – da nam, evo, i postkomunistička sadašnjost djeluje sve gadnije.
Ansambl
Aplauz za glumački ansambl Zagrebačkog kazališta mladih, koji je upravo pristojno napustio političku scenu: nakon što je Gradska skupština rasturila tamošnje Kazališno vijeće pa u njega instalirala nove, podobnije kadrove, glumice i glumci poručili su da u radu takvog tijela više ne žele sudjelovati. Zaplet čitave drame manje-više je poznat. Skupština je, prema zakonskoj proceduri, u prethodni sastav vijeća bila postavila troje članova, glumci i ostali zaposlenici ZKM-a prema zakonskoj su proceduri izabrali svojih dvoje. Vijeće je zatim – i dalje prema zakonskoj proceduri – skupštini za novog ravnatelja kazališta predložilo člana ansambla Danijela Ljuboju, umjesto dotadašnje ravnateljice Snježne Abramović Milković. Skupštinskoj većini predvođenoj Milanom Bandićem i Zlatkom Hasanbegovićem ta se ideja, međutim, nije pretjerano svidjela, pa je vijećnike po kratkom postupku razjurila, izvrijeđavši usput javno ansambl jer se malo igrao samoupravljanja. U novom sastavu sličnih iskliznuća zato ne bi trebalo biti: dobili smo, po svemu sudeći, disciplinirano vijeće za držanje svijeće koje će skupštinoj većini predlagati samo ono što skupština želi čuti, pa je razumno očekivati da će Abramović Milković uskoro započeti svoj drugi mandat. Jedino što, eto, ansambl u takvoj izbornoj predstavi neće nastupiti: pošto je visoka politika ignorirala njihov stav, odlučili su da se na razinu visoke politike više neće spuštati. Sasvim logično: ljudi su, napokon, glumci, nisu statisti.
Noć knjige
Iza nas je još jedna uspješna Noć knjige: svečanim lansiranjem rakete od knjiga iz predvorja Nacionalne i sveučilišne knjižnice najavljena je njena središnja tema – ‘Budućnost knjige‘ – što nam se, s obzirom na činjenicu da je prva raketa lansirana u svemir prije više od 60 godina, čini kao pomalo bizarna ideja, ali nećemo zbog toga cjepidlačiti. Hoćemo, međutim, zbog istraživanja koje otkriva da je prošle godine 56 posto građana Hrvatske pročitalo barem jednu knjigu: to je čak tri posto više nego 2016., obavijestili su nas brojni naslovi, pa razloga za optimizam očito ima. Samo, ima razloga i da pročeprkamo iza naslova: još jednu godinu prije, 2015., najmanje jednu knjigu pročitalo je, recimo, 47 posto ljudi. A godinu ranije 51 posto. A još godinu ranije 53 posto. A još godinu ranije 48 posto. A još godinu ranije 56 posto. A ukoliko vam se sve ovo čini beskrajno dosadno, to je zato što jeste: statističko istraživanje Hrvatske gospodarske komore, koje iz godine u godinu puni novinske naslove, ne otkriva nam o budućnosti, sadašnjosti ili prošlosti knjige baš ništa. Svaki put iznova doznamo kako žene čitaju više nego muškarci, obrazovani češće od neobrazovanih, mlađi od starijih, Zagrepčani od ostalih: ukupna brojka skoči koji postotak gore-dolje i to je, manje-više, to. Tako valjda stvari moraju izgledati kada se kompletna priča o knjizi pripovijeda komercijalnom logikom istraživanja tržišta, kao da je riječ o plasmanu bilo kojeg drugog proizvoda: iz vidokruga nestaju problemi podcijenjenog autorskog rada, ruinirane knjižarske mreže, časopisnog kulturocida, slabašnih mjera javne potpore, promašene kulturne politike… Možda je i bolje: tko još želi slušati o tome. Koga briga za infrastrukturu. U Noći knjige slavimo kulturu.
Djevojčica i bik
Selimo s one strane Atlantika: nešto dulje od godine otkako se ukazala u srcu Wall Streeta, ‘Neustrašiva djevojčica‘ napokon je dobila trajnu dozvolu boravka. Instalirana u tajnoj gerilskoj akciji, u noći uoči Dana žena, skulptura sitnog ženskog lika prkosno je stala ispred čuvenog ‘Bika u trku‘ Artura DiModice, maskuline ikone nesavladive moći kapitalističke Amerike: originalni plan njene autorice, umjetnice Kristen Visbal, bio je da ondje ostane jedan tjedan ne bi li upozorila na radikalnu podzastupljenost žena u upravnim odborima volstritovskih kompanija. Akcija je, međutim, postala globalna vijest dana, vijest je zatim postala senzacija, a ‘Djevojčica‘ turistička atrakcija: njujorške su je vlasti stoga prvo odlučile zadržati do kraja ove godine da bi sada, evo, gradonačelnik Bill de Biasio objavio kako je trajno premješta ispred zgrade tamošnje burze. ‘Ona je simbol potrebe da se uvedu promjene na najvišim razinama korporativne Amerike‘, poručio je. A predsjednik burze Thomas Farley spremno dodaje: ‘Nestrpljivo očekujemo dolazak ‘Neustrašive djevojčice’ u njen novi dom, koji joj potpuno odgovara, jer će ovdje, kod nas, moći odvažno promatrati motor napretka i slobodnog poduzetništva…‘ Pošto u njenom liku simbol nove, tolerantnije, rodno osvještenije korporativne ere prepoznaju, čini se, i masovni turizam i krupni biznis i visoka politika, red je da utvrdimo gradivo o pravim razlozima nastanka trenutno najpoznatije njujorške javne skulpture. State Street Global Advisors, velika firma za promet nekretninama, naručila je, naime, početkom prošle godine od marketinške agencije McCann New York omanju, prigodnu, pro-feminističku kampanju: dijelom kako bi generalno ispolirala korporativni imidž, dijelom kako bi sanirala konkretnu štetu nakon što su je vlastite zaposlenice tužile zbog nižih plaća u odnosu na muške kolege. Umjesto klasičnog pristupa – spotova, plakata i oglasa – iz McCanna su im ponudili efektnu reklamnu simulaciju umjetničke akcije: tajnovito noćno postavljanje ‘Djevojčice‘, dakle, nije zapravo bilo nikakva društveno angažirana gerilska intervencija, nego pažljivo osmišljena PR-ovska manipulacija. Vrhunac korporativnog licemjerja ipak je činjenica da u upravi State Street Global Advisorsa čak i danas – dulje od godinu nakon što su naručili skultpuru koja promiče rodnu ravnopravnost na vodećim položajima – sjedi jedva 18 posto žena. Ako tako izgleda feminizam u kapitalističkoj izvedbi, onda će ‘Djevojčica‘ – sasvim u skladu s entuzijastičnim Farleyevim riječima – ispred burzovnog hrama ‘napretka‘ i ‘slobodnog poduzetništva‘ očito pronaći mjesto koje joj potpuno odgovara.
