Do temelja
‘Ostali smo zamrznuti u nezavršenoj tranziciji, u nekom vremenu koje se nalazi između socijalizma i novog društvenog uređenja’, tumačila je prije godinu i pol dana šire historijske okolnosti svoga mandata Nina Obuljen Koržinek. Bilo je to doba kada je kulturna javnost – na potezu od umjerenih desničara do uvjerenih liberala – svaku njenu riječ dočekivala odobravanjem: izbor nove ministrice obećavao je, ako ništa drugo, brz i nepovratan raskid s agresivnom revizionističkom politikom Zlatka Hasanbegovića. Godinu i pol kasnije, stvari su nešto jasnije: mandat najavljen obećavajućim vijestima uglavnom provodi revizionističku politiku novim sredstvima.
Posljednja razglednica s ministričinog tranzicijskog puta prema ‘novom društvenom uređenju’ stigla nam je ovih dana u formi službenog odgovora dubrovačkom Društvu arhitekata koje – uz podršku kompletne relevantne struke, od Udruženja hrvatskih arhitekata do Društva povjesničara umjetnosti – javno traži od Ministarstva kulture da zaštiti hotel Pelegrin u Kuparima od rušenja. Impozantni kasnomodernistički betonski div sredinom šezdesetih je, prema projektu sarajevskog arhitekta Davida Fincija, hrabro položen u uvalu kraj Dubrovnika tako da njom vizualno dominira, ali je ne ruinira: s razlogom je jedan od istaknutijih primjera vremena u kojem se gradilo racionalno i ambiciozno, planski i odgovorno. Jugoslavenska narodna armija, koja ga je naručila i financirala, dvadeset i pet godina kasnije ciljat će ga topovima, poharati i opljačkati, ostavivši ranjenu megastrukturu da idućih dvadeset i pet godina čeka oporavak. Umjesto oporavka, Pelegrin je dočekao da ga vlada Zorana Milanovića proda ruskom milijarderu Sergeju Gljadelkinu, čovjeku o kojem manje-više znamo tek to da je prije deset godina doselio u Hrvatsku, odmah dobio državljanstvo, a malo kasnije i vrlo visoku poziciju na Forbesovoj listi lokalnih bogataša. Mnogo više ne znamo ni o Gljadelkinovim planovima u Kuparima: samo da je najavio obilnu milijunsku investiciju u luksuzne resorte, ekskluzivne vile i wellness spa hotele. Ono što međutim znamo je da će mu pritom itekako pomoći prošlogodišnja prigodna promjena urbanističkog plana, kojom je Dubrovnik skinuo zaštitu s hotela Pelegrin i ostalih okolnih arhitektonskih suvenira iz etape modernističkog progresa.
Nakon promjene urbanističkog plana, Ministarstvo kulture ostalo je zadnja instanca koja može spriječiti rušenje hotela: posljednja crta njegove obrane. Ali se, umjesto obrane, odlučilo za obmane: u službenom odgovoru na javni apel napali su dubrovačke arhitekte zbog toga što se Pelegrina nisu sjetili ranije, uputivši ih usput na razgovor s investitorom, kako bi lokalna struka i ruski tajkun zajedničkim snagama smislili rješenje koje će, smatraju u Runjaninovoj 2, ‘poslužiti i kao model za rekonstrukciju drugih zdanja iz razdoblja moderne’. Ministarstvo koje nonšalantno prebacuje krivnju na stručnjake iz vlastitog resora, prepušta građevinskom biznismenu da mu osmišljava modele za zaštitu cjelokupne arhitektonske baštine modernizma i arogantnim stavom prikriva vlastitu snishodljivost pred investitorskim milijunima: tako valjda izgleda ‘novo društveno uređenje’ kojeg ćemo se dokopati nakon što se napokon riješimo mrskog socijalističkog nasljeđa. Zlatko Hasanbegović s tim se nasljeđem već pokušao obračunati, ali u kratkotrajnom mandatu nije dospio daleko. Na sreću, evo, Nina Obuljen Koržinek također shvaća da je problem temeljan. Zato će pomoći da ga se poruši do temelja.
Surovi svijet
Po nešto veselije skandale putujemo u regiju: tamo je središnja vijest za estradne rubrike i zabavu publike atak Nebojše Glogovca na Cecu Ražnatović, Daru Bubamaru i njihove kolegice pevaljke, izveden s dobro utvrđenih pozicija etabliranih kulturnih vrijednosti. ‘Ceca je Šekspir današnjice!’ sarkastično je zavapio glumac u intervjuu sarajevskim Danima, a regionalni su portali prenijeli dijagnozu: ‘Ta osoba je tek posledica višedecenijskog, konstantnog bombardovanja društva trešom, neukusom, nemoralom!’ Do kraja razgovora zdvajao je još nad ‘silikonskim sisama i dupetima’, zgražao se nad time što ljudi radije slušaju cajke nego Beethovena, natuknuo da Dara Bubamara, osim pjevačkih, ima ‘i neke dodatne aktivnosti’… Gdje točno u rasponu od Ludwiga van do barda Williama smješta vlastita umjetnička ostvarenja – poput, recimo, uloge Draže Mihailovića u revizionističkom kič-spektaklu ‘Ravna gora’, nastupa u konfekcijskim TV-serijama ili rola u reklamama za pivo – umjetnik pritom nije precizirao. Čest je to rizik pri usponu na kanonske vrhunce visoke kulture: ako su staze utabane, ne znači da nećete završiti u raskoraku. ‘Tržište određuje potražnju i cenu’, objasnila je zato Glogovcu čelične zakone kapitalističke ekonomije Cecina kolegica Rada Manojlović. ‘Ako neko ima prođu na tržištu, ja samo mogu da vidim šta taj neko radi bolje od mene, pa da naučim nešto, da se snađem u svetu koji je mnogo surov.’ Surov je, slažemo se: prosječan svijet sluša harmonike umjesto ‘Eroice’ i gleda ‘Zvezde Granda’ umjesto engleskog barda, a natprosječne glumačke veličine ne mogu pritom ni da ga na miru preziru, jer im prva pevaljka koja naiđe odmah drži lekciju iz osnova ekonomije.
Fer afera
Priča o Vantablacku, ‘najcrnjoj crnoj’ boji na svijetu, napokon je, izgleda, gotova. Otkako je Anish Kapoor početkom prošle godine kupio ekskluzivna prava na boju koja upija čak 99,96 posto svjetlosti – sintetiziranu u laboratoriju od karbonskih nanovlakana u sklopu znanstvenih i vojnih istraživanja – umjetnici svih zemalja ujedinili su se u bijesu spram prepotentnog artističkog superstara, koji im je zakonski zabranio da koriste Vantablack u svojim radovima. Iz kakofonije kritika i opravdanih napada, u ranijim nastavcima ‘Neprijateljske propagande’ već smo izdvojili najduhovitiju reakciju: manje poznati britanski umjetnik Stuart Semple prvo je lansirao vlastitu ‘najružičastiju ružičastu’, potom i ‘najšljokičastiju šljokičastu’, dozvolivši javno njihovu upotrebu svim umjetnicima na svijetu; svima osim, jasno, Anishu Kapooru. Ovih dana, nove loše vijesti za Kapoora stižu iz Massachusettsa: tamošnji je laboratorij u međuvremenu uspio sintetizirati boju gotovo identičnu Vantablacku, nazvao je Singularity Black, pa ustupio lokalnom umjetniku Jasonu Chaseu, koji je njom potom obojao figuricu gumenog medvjedića položenu na pozadinu koloriranu duginim spektrom. Singularity Black već je u prodaji, i to po relativno pristupačnoj cijeni: nakon Chasea, moći će je koristiti svi. Započelo je dakle kao priča o monopolu, ekskluzivnim pravima i Kapoorovim grandioznim skulptorskim formama, a završilo ružičastim tonovima, ukrašeno šljokicama i gumenim medvjedićima: čini se, na kraju, kao sasvim fer afera.
Revolucija za tinejdžere
Omladina koja ima ovakvu starost ne treba se bojati za svoju budućnost! Kada je Bernie Sanders prošle godine okončao unutarstranačku kampanju tijesnim porazom od Hillary Clinton, mogao je napisati ogorčeni traktat o kratkovidnosti američkih demokrata: brzo se, uostalom, pokazalo da su majstoru populizma Donaldu Trumpu na predsjedničkim izborima ponudili idealnu metu. Mogao je napisati i detaljnu analizu srednjostrujaške medijske propagande: nije bilo teško vidjeti kako ona lijeve kandidate po defaultu gura u sporedne rukavce. Mogao je, napokon, sjesti pa napisati memoare: već mu je 76 godina, vrijeme je da rezimira vlastite pokušaje, uspjehe i promašaje. Ali umjesto svega toga, krajem mjeseca iz tiska izlazi ‘Vodič za političku revoluciju Bernieja Sandersa’: knjižica namijenjena studentima i tinejdžerima, koja ih poziva da se ‘bore za progresivne ekonomske, ekološke, rasne i društvene programe koji stvaraju radna mjesta, podižu plaće radnika, čuvaju okoliš i omogućuju zdravstvenu zaštitu dostupnu svima’. Publiku nije odabrao bez razloga: Sanders je na predizborima dobio više glasova mladih nego Trump i Clinton zajedno, pa je za rezigniranu memoaristiku i publicističko polaganje oružja, čini se, ipak još uvijek prerano. ‘Prema mom sudu, današnja generacija mladih najpametnija je, najidealističnija i najmanje opterećena predrasudama među svim mladim generacijama u modernoj povijesti Sjedinjenih Država’, euforičan je poraženi čičica u predgovoru ‘Vodiča’: ‘To je generacija spremna da misli u širim okvirima i pokrene ovu zemlju u potpuno drukčijem smjeru od onoga kojim putuje već godinama. A posebno je spremna da odbaci sistem vrijednosti kakav nameću Donald Trump i desničarski reakcionari…’ Priručnik za nove revolucionare zapravo je adaptacija Sandersovog prošlogodišnjeg bestselera ‘Naša revolucija’, a kompleksna pitanja ekonomske nejednakosti, strukture studentskog duga i zakonskih reformi prema najavama će pojednostaviti pristupačnim izvodima, ilustracijama i infografikama. Nešto poput reader friendly prijateljske propagande: nešto što u ‘Neprijateljskoj propagandi’ rado podržavamo.
