Ploško
Nema, navodno, veće opasnosti po satiru od političke korektnosti: ona kvari dobar humor, otupljuje oštricu, suzbija subverziju. I zato, kada su osam pjevačica i jedna plesačica optužile opernog superstara Placida Dominga za dugogodišnje seksualno uznemiravanje, a još šest svjedokinja potvrdilo njihovu priču, svaki pravi karikaturist morao je osjetiti titraj inspiracije. Da, tema je riskantna i skliska, uključuje anonimne žrtve i krivične prijave, kršenje zakona i vjerojatne traume, ali što je to prema osnovnom postulatu satire: beskrajnoj slobodi da se ruga svemu i svakome? ‘Karikaturist u svoj rad unosi rizik ‘graničnosti”, kako je jednom prilikom lijepo objasnio ovdašnji korifej žanra, stalni suradnik ‘Slobodne Dalmacije’ i ugledni sveučilišni profesor Joško Marušić. Uostalom, Domingo je javna ličnost, a ‘javne osobe’ – dozvolite da Marušića ponovno citiramo – ‘nikako ne bi smjele biti tankoćutne na javne uvrede. Tko želi potpunu socijalnu korektnost, neka živi u potpunoj anonimnosti!’
I ne samo što Domingo javan: on je itekako utjecajan. ‘Imala sam osjećaj da bi reći ‘ne’ njemu bilo isto kao i reći ‘ne’ bogu’, ispričala je jedna od anonimnih svjedokinja: ‘Kako možete bogu reći ‘ne’?’ Čovjek je dakle u svijetu opernih produkcija zastrašujuće moćan – nešto kao svjetski opera boss – a ukoliko postoji jedno nepisano pravilo koje satiru ipak donekle ograničava, ono nam kaže da se satiričar uvijek treba rugati baš utjecajnima i moćnima. Kad smo kod boga, napokon, Placido Domingo mu je izrazito sklon: predani katolik koji koristi svaku priliku da javno ispovjedi svoju vjeru snimio je prije desetak godina čak i album uglazbljenih stihova pokojnoga pape Ivana Pavla Drugog. I kako onda pošteni satiričar može odoljeti porivu da mu se naruga? Kako da to ne učini baš u zemlji koja pokojnoga papu toliko obožava, gdje je Crkva najmoćnija paradržavna institucija, gdje golemu većinu građana čine deklarirani katolički vjernici? Ima li ljepše šanse da prekaljeni hrvatski karikaturist odvažno, nasuprot licemjernoj katoličkoj masi, preuzme onaj zajebani ‘rizik graničnosti’: ima li razloga da taj karikaturist ne bude baš Joško Marušić, prorok satiričkog rizika i borac za slobodu humora? Ima, nažalost, jer oko opusa ovog autora vlada izvjesna zabuna. Pošto iz dana u dan u ‘Slobodnoj’ objavljuje političke crteže, javnost ga uglavnom doživljava kao autora karikature. Marušićev opus, međutim, spada više u žanr klerikature.
Autor animiranog filma ‘Zašto su došli vlakom?’ u kojem abortiranu djecu uspoređuje sa žrtvama holokausta, crtežom se bori protiv pobačaja i zagovara provjerene kršćanske obiteljske vrijednosti, ne može se, jasno, rugati na račun svoga brata u vjeri, iako ovaj, eto, malo šara izvan crkvenoga braka i, po svemu sudeći, šara tako što pritom žene maltretira i zlostavlja. Pa se Joško Marušić – logično – odlučio narugati maltretiranim i zlostavljanim ženama. ‘Nakon što ih je trideset godina spolno uznemiravao, javile su se brojne žene da ga optuže… Zašto baš sad?’ pita jedan crtani lik svoga sugovornika na Marušićevoj karikaturi. ‘Valjda… Zato što je prestao…’, odgovara ovaj. Banalna poanta je žalosno jasna: žene potajno uživaju kada ih se seksualno zlostavlja i bune se tek kada maltretiranje prestane. Ili – kao u onoj prošlogodišnjoj karikaturi, kada je ismijao javni istup Ivane Ninčević Lesardić koja je u Saboru prepričala vlastito iskustvo mesarske kiretaže – žene progovaraju onda kada požele malo pozornosti. Ili naprosto šute, poput tajnice s nešto ranije karikature, kojoj se na stražnjici ocrtava otisak muškog dlana, dok njen direktor telefonom pita svoga kolegu: ‘Halo, jesi li mi ti ostavio poruku na sekretarici?’
Takav je, naprosto, Marušićev humor – banalan i plošan, ljigav i seksistički – a nekom je, vjerojatno, pritom i smiješan. Nama je, ipak, mnogo smješniji sam Ploško Marušić: čovjek koji lupeta kako su satire pošteđeni samo anonimni, a onda satirom nacilja u smjeru anonimnih žrtava. Čovjek koji karikaturom brani moćnog i slavnog superstara koji je, po svemu sudeći, običan zlostavljač žena. Čovjek koji abortiranu djecu uspoređuje sa žrtvama holokausta, što bi valjda trebalo značiti da su žene koje pobace nešto poput nacista. U tome se, bit će, sastoji umjetnost klerikature. Naizgled se brineš za nerođenu djecu, ali te nimalo ne zanimaju žive žrtve. Naizgled živiš vrijednosti katoličke vjere, a zapravo samo mrziš žene. Naizgled si autor karikatura, a zapravo si karikatura od autora.
Preko zida
A što da radi profesionalni crtač koji nije ženomrzac, licemjerni vjernik ni satiričar u službi još moćnijih vjerskih licemjera? Jedan od mogućih odgovora daje glavni junak ovotjednog izdanja ‘Neprijateljske propagande’, bosanskohercegovački likovni umjetnik Mladen Miljanović: na nedavnoj izložbi u Bihaću predstavio je ‘Didaktički zid’, knjižicu s uputstvima za snalaženje i preživljavanje namijenjenu izbjeglicama. Miljanović je, inače, završio vojnu obuku i naučio dovoljno o orijentaciji u prirodi, kamuflaži, prvoj pomoći: ‘Osnovna zamisao ovog priručnika je da ne postoji nepotrebno ni uzaludno znanje’, piše sada u kratkom uvodu, ‘postoji samo mogućnost da se znanje zloupotrijebi. Kao oficir, nakon vojne obuke i rada s mladim vojnicima zaključio sam da znanje koje sam tamo stekao u konačnici podrazumijeva uništavanje i nehumanost. (…) Umjetnost je, međutim, polje koje može svakom znanju dati pozitivan kontekst i tako nabolje promijeniti društvo u kojem nastaje. Naposljetku, ako ne uspijevamo kao ljudi, onda ne možemo uspjeti ni kao umjetnici.’
‘Didaktički zid’ na 120 stranica donosi jasne i pregledne, crno-bijele shematske upute kako se skriti od policijskih patrola i dronova, kako s malim djetetom u naručju preskočiti zid opasan bodljikavom žicom, kako zaustaviti krvarenje, kako se orijentirati pomoću nebeskih tijela… Svi crteži popraćeni su objašnjenima na engleskom, arapskom, španjolskom i urduu. Knjiga je tiskana u 1000 primjeraka koji sada kruže među izbjeglicama na granici Bosne i Hercegovine s Hrvatskom: u korice svakoga umetnuto je malo zapaljivog praha, za slučaj da signalom treba prizvati pomoć. Na internetu je dostupna i e-verzija. Preporučujemo da se pogleda. Ako u ljeto 2019. godine – dok se čitava ova država disciplinirano uči mržnji prema drukčijim i nesretnijim ljudima – umjetnost ipak ima nekog smisla, onda je on stao između korica knjige Mladena Miljanovića.
Debakl
Kada revizionisti revidiraju revizionistički natječaj, rezultat mora biti odgovarajuće apsurdan. U martu ove godine ministar tzv. branitelja Tomo Medved zaključio je, vođen istančanim osjećajem za lijepo, da mu se ne sviđaju rezultati konkursa za ‘likovno rješenje spomen-obilježja za groblje žrtava iz Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja’, provedenog još 2013., u vrijeme njegova prethodnika, SDP-ovog Freda Matića. Zato je de facto poništio tadašnju pobjedu arhitektonskog studija x3m, raspisavši novi natječaj, pri čemu mu je servilno sekundiralo Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, krovna strukovna organizacija. Na stranu besmisao svojedobnog SDP-ovog revizionističkog miksanja partizana i ustaša, na stranu još veći besmisao HDZ-ove revizije revizionizma, na stranu HDLU-ova izdaja vlastite struke: novi je natječaj od početka vrvio proceduralnim greškama, a studio x3m pozvao je kolege da ga iz solidarnosti bojkotiraju, pa smo ovih dana napokon doznali kako je na njega pristiglo samo 13 prijava, od kojih dvije uopće ne zadovoljavaju uvjete. U epilogu, konkurs je poništen, što nam se čini kao prva suvisla odluka otkako je, prije šest godina, čitava priča počela.
Soundtrack
Znamo kako glasi pitanje svih pitanja u povijesti jazza – šta bi rek’o Davis Miles, šta bi rekao Coltrane? – a uskoro ćemo dobiti i dva neočekivana odgovora na njega. Idućeg mjeseca izlaze ranije neobjavljeni, dugo zaboravljeni albumi dvojice majstora: šestog septembra Warner Bros izbacuje ‘Rubberband’, album koji je Davis snimio 1985. godine pa zatim od njega odustao, a 27. septembra Impulse! će objaviti Coltraneov ‘Blue World’, snimljen prije ravno 55 godina.
‘Rubberband’ će pritom, čini se, ipak privući samo opsesivne kolekcionare i hard core fanove. Osamdesete su godine kada se već poprilično potrošeni Miles po tko zna koji put iskobeljao iz karusela kokainskih, heroinskih i alkoholnih sesija, odlučivši se usput na novi stilski salto mortale. Ali dok su njegovi raniji radikalni zaokreti u pravilu za sobom vukli kompletnu jazz karavanu, vodeći je prema coolu pedesetih, modalnim eksperimentima šezdesetih i jazz-rock fuziji sedamdesetih, ovoga puta je uvođenje soul, funk i hip-hop elemenata djelovalo više kao potvrda vječne zaigranosti živahnog starčića nego kao muzički milestone. Četiri od ukupno 12 pjesama s ‘Rubberbanda’ koje već sada možemo poslušati ne zvuče, nažalost, kao da taj utisak mogu promijeniti.
Zato je priča o ‘Blue Worldu’ mnogo zanimljivija. Ukupno osam verzija pet odranije poznatih Coltraneovih kompozicija – uz naslovnu, tu su i antologijska ‘Naima’, ‘Village Blues’, ‘Like Sonny’ i ‘Traneing In’ – snimljeno je kao podloga politički angažiranog filma ‘Mačak u vreći’ kvebečkog režisera Gillesa Groulxa. Iz nekog razloga, termin studijskog snimanja nije bio arhiviran, a dulje od pola stoljeća kvebečka kinematografija nije, izgleda, pretjerano zainteresirala trejnologe i trejnomane, pa im je svima promakla snimka na kojoj mogu čuti svoga heroja svega nekoliko mjeseci prije nego što će potpisati prijelomni ‘Love Supreme’. Na sreću, evo, propust će ubrzo biti ispravljen: dok kraj ljeta u Hrvatskoj 2019. godine označava početak nove sezone seksističkih, revizionističkih i ksenofobnih svinjarija, barem znamo da imamo dobar soundtrack za privremeno isključivanje iz stvarnosti.
