Novosti

Neprijateljska propaganda

Jelena Veljača i pet tipova

Kako bismo čitateljicama i čitaocima pomogli da se snađu u šumi kritičkih komentara o gostovanju Jelene Veljače u emisiji ‘Nedjeljom u 2’, za ovotjedno specijalno izdanje rubrike ‘Neprijateljska propaganda’ pripremili smo, nakon konzultacija sa stručnjacima, pregled pet osnovnih tipova reakcija

Y58pb5tti7hq41ri9vtuo1w4bbw

Na meti raznih tipova – Jelena Veljača (foto Marko Lukunić/PIXSELL)

Test

Prošlotjedno gostovanje Jelene Veljače u emisiji ‘Nedjeljom u 2’, gdje je glumica pozvana da govori o zadarskom slučaju višestruko silovane djevojčice, puštanju njenih osumnjičenih sumještana da se brane sa slobode i masovnim prosvjedima po hrvatskim gradovima koje je zatim pomogla organizirati, naišlo je na brojne prigovore. Bilo je tu kritika, sugestija, napada i ismijavanja. Kako bismo čitateljicama i čitaocima pomogli da se ne izgube u šumi komentara, za ovo izdanje ‘Neprijateljske propagande’ pripremili smo, nakon višednevnih konzultacija sa stručnjacima, osnovni pregled pet tipova reakcija. Zabavite se i pronađite u njima svoje prijatelje, kolege i članove rodbine!

Da sam ja žrtva

U stručnoj literaturi poznat kao tip 1: za potrebe ovoga teksta možemo ga nazvati i tip Aleksandar Stanković. ‘Da mene netko zlostavlja, ja bih iz tog zlostavljanja pokušao izaći’, tumači voditelj Veljači zašto je izrazito skeptičan prema odluci glumice Salme Hayek da prijavi svog zlostavljača, moćnog Harveya Weinsteina, tek s debelih 15 godina zakašnjenja. Skepsa je tolika da otprilike petina emisije odlazi na Stankovićevo uvjeravanje kako bi baš on, da je kojim slučajem bio žrtva zlostavljanja, postupio pametnije od žene koja je zlostavljanje zaista doživjela. On je, naprosto, takav tip. Prema dostupnim saznanjima, riječ je o tipu koji se rekordnom brzinom kreće od pokušaja empatije do potpune apatije i od suosjećanja do mensplejnanja. Zatičemo ga kako se nakratko uživljuje u ulogu žrtve, uglavnom zato da bi pokazao koliko je zapravo bolji od nje: sa žrtvom se poistovjećuje, ali samo zato bi je doveo u pitanje. Stručnjaci sa zanimanjem izučavaju ovako razvijenu sposobnost mimikrije. Prepoznaju ga ipak po samouvjerenosti: njegova vjera u sebe zna biti tolika da povremeno ne ostavlja prostora za vjerovanje žrtvama. Racionalan je, staložen i nastupa zdravorazumski. Govori isključivo u vlastito ime, nikome ne nameće mišljenje i zadovoljno napušta raspravu, uvjeren da je u pravu. Na prvi pogled, ovaj tip za sebe misli da je jako dobar tip. Ali i to je obmana. Jer nema zašto misliti. On jednostavno zna.

Da li sam ja žrtva?

Ovo pitanje postavlja tip 2: nazovimo ga za ovu priliku Mario Nakić. Glavni urednik portala Liberal.hr u tekstu poduljeg naslova ‘Veljačina retorika se bazira na rasizmu, seksizmu i nepoznavanju materije seksualnog i rodnog nasilja’ navodi još dulji popis nevolja koje u Hrvatskoj svakodnevno snalaze muškarce, od činjenice da prosječno žive sedam godina kraće od žena, preko peterostruko većih šansi da dožive ozljedu na radu sve do potresnog zaključka: ‘Dodajmo svemu tome i očitu činjenicu da muškarac, ako bude optužen za neko kazneno djelo nad ženom, biva osuđen i prije samog suda, bez obzira je li optužba istinita ili ne.’ Za to vrijeme, u paralelnoj stvarnosti faktografije, masovni prosvjedi nisu organizirani zato što je netko bio pravedno ili nepravedno osuđen, nego zato što je jedan sudac, umjesto pritvora, pustio pet punoljetnih osoba optuženih za kontinuirano seksualno iživljavanje nad 15-godišnjakinjom natrag u njeno susjedstvo. Ali činjenice i logičke začkoljice nisu nešto čime se tip 2 generalno zamara: po tome je, uostalom, sličan tipu 1. Štoviše, postoje uvjerljive teorije da drugi tip evoluira iz prvoga nekom vrstom prilagodbe na novootkriveno stanište: ako se tip 1 poistovjeti s pozicijom žrtve trenutak-dva dulje nego što mu je potrebno da bi razvio osjećaj superiornosti, on nenadano otkriva koliko mu pozicija žrtve zapravo odgovara. Promeškolji se, protegne, primijeti da je udobna: već smo, evo, dobili tip 2. Taj tip opsesivno zbraja nepravde koje su mu nanesene otkad nas feminizam maltretira i sluti da se iza svega krije neka mutna zavjera. Napokon – rezonira – ako se te feministkinje stvarno zalažu za rodnu ravnopravnost, zašto i meni ne bi pripalo jednako pravo da završim kao žrtva?

Posebnu podvrstu drugog tipa čine veliki zavodnici, sva ona razigrana donžuanerija iz kancelarija, birtija i javnog prijevoza, koja se danas osjeća ugroženo zato što joj nije jasno gdje po novim pravilima završava udvaranje, a gdje započinje zlostavljanje. O njihovim nedaćama pisao je nedavno na portalu Bilten Marko Kostanić pa prenosimo kolegine uvide: ‘I poznati književnici i bivši političari i anonimni ugroženi zavodnici: sve njih muči to što žene imaju ekskluzivan odgovor na ovo pitanje. Naprosto, nije demokratično. Naime, oni su odreda veliki zavodnici i posjeduju i njeguju tu vještinu. A ako se uspostavi mutna razlika između udvaranja i silovanja, onda njihova vještina ne može doći do izražaja. Mnoge će žene ostati uskraćene za njihove čari samo zato što je netko izmislio tu granicu…’ Ne čudi što, razapet dilemom između udvaranja i silovanja, ovaj tip često zna djelovati granično.

Da li je on žrtva?

Nakon što se tip 2 udomaćio u poziciji žrtve, on počinje razvijati rudimentarnu sposobnost empatije: usmjerava je, logično, prema sebi sličnima. Gvozdenim evolucijskim zakonom tako nastaje treći tip: nazvat ćemo ga Marinko Jurasić. Kolumnistu Večernjeg lista u priči o 15-godišnjoj Zadranki i sucu koji je njene vjerojatne silovatelje bio pustio da se brane sa slobode prvenstveno je pogodila sudbina suca. Nije li, na kraju krajeva, baš on najveća žrtva: nisu li na njega navalili mediji, ne proganjaju li njega komentatori, ne prijeti li njemu podivljala rulja? ‘Sva sreća da ga štiti Ustav’, zaključuje Jurasić, ‘inače bi kao u drevna vremena, iako je sudionik Domovinskog rata, bio izložen ostracizmu, protjeran iz grada Zadra, možda i iz Hrvatske.’ Kakve točno veze ima podatak da je sudac bio sudionik rata sa slučajem djevojčice koja se rodila desetak godina nakon što je rat završen, nije posve jasno: možda činjenica da se borio za zemlju u kojoj će puštati potencijalne višestruke silovatelje na slobodu čini njegov zamišljeni progon gorim od njene stvarne nesreće? Stručnjaci još uvijek nemaju odgovor na ovo pitanje. Generalno, nije lako proniknuti u logiku rezoniranja tipa 3. Za sada znamo samo tek da se kreće u velikim grupama, tražeći društvo sebi sličnih. Ovaj tip, ukratko, vjeruje samo tipovima.

Da vam nešto objasnim

Vrhunac evolucijskog ciklusa i ciljna točka razvoja svakog pravog tipa, tip 4 ujedno je i najrasprostranjeniji. Pronaći ćete ga na visokim pozicijama, pred širokom publikom, u Facebook statusima i za vlastitom obiteljskom trpezom. Sve vještine kojima barata prisutne su već kod njegovih prethodnika, ali on ih unapređuje do neslućenih razmjera. Nakon što je prvi tip prikupio neophodno samopouzdanje, drugi uspješno deložirao žrtve a treći stekao sposobnost interakcije sa srodnicima, tip 4 započinje komunicirati sa svima na koje naiđe. I ne prestaje. On puno toga zna: upućen je u suptilne zakonske razlike između silovanja i spolnog odnosa bez pristanka, proučio je ideologiju feminističkih pokreta, proskrolao svih 109 stranica Istanbulske konvencije, načuo od jednog prijatelja da ima neka žena koja je baš nedavno lažno prijavila zlostavljanje, negdje je pročitao i neke statistike. Koristi svaki povod da vam ih pokaže, naročito ako je povod silovanje maloljetnice. U završnoj gesti neočekivane velikodušnosti, iako se s aktivistkinjama baš i ne slaže, spreman je udijeliti im savjet i ukazati na pogreške. Čak i to zna: evo na primjer Slaven Letica. ‘U pristupu Jelene Veljače u borbi za rodnu jednakost sve je krivo’, tumači umirovljeni sveučilišni profesor, dokazujući svoj stav sociološko-modnom ekspertizom: ‘Radi se o nasilju, žene koje su žrtve premlaćuju muževi alkoholičari ili pod utjecajem droga. A Veljača o tome raspravlja u smaragdnoj dvorani hotela Esplanade s torbicom od 40 tisuća kuna.’ Ništa dakle, jadnica, ne razumije: ‘Da Jelena Veljača nešto zna i da joj je istinski stalo do sudbine različitih žrtava pravosuđa, tražila bi ostavku ministra Dražena Bošnjakovića i premijera Andreja Plenkovića…’ I tako dalje, i tako niže, i tako dublje: jer tako je lako. S obzirom na izuzetnu raširenost tipa 4, još uvijek postoje izvjesne nedoumice oko njegovog pravog naziva. Za sada ga zato ne zovemo nikako. Ali se odaziva.

Da se malo našalim

Evolucija jede svoju djecu: posljednji, peti tip, onaj što je uvijek znao nasmijati društvo novim vicem o staroj babi koja željno čeka silovanje, zaglavio je u slijepoj ulici povijesti. Svi su ga napustili, svi su naučili da se to, izgleda, ipak ne radi. Tek ponekad, kada ga zatekne u trenucima najdubljeg očaja, priđe mu tip 3 pa konspirativno došapne da je i on, eto, postao neka vrsta žrtve: nešto poput kolateralne štete sveprisutnog terora političke korektnosti. Ali slaba je to utjeha. Tip 5 sada se uglavnom batrga po komentarima na društvenim mrežama ili sjedi za najudaljenijim stolovima birtija, čekajući da naiđe netko kome bi ispod glasa ipak mogao ispričati šta je baba na kraju rekla. Ako ponekad i podigne glavu pa se hrabrije oglasi, nisu to više oni dobri, stari, masni vicevi. Nekako su omekšali. Evo recimo jedne žalosno pristojne pošalice o Jeleni Veljači što smo je s najudaljenijeg stola birtije Dnevno.hr čuli od kolumnista Marina Vlahovića: ‘Da je ona kojim slučajem muškarac, veliko je pitanje kako bi se cijela ova stvar završila. Selo pokraj Zadra prošlo bi možda kao da je 1945. Svi koji nose ‘kriva prezimena’ bili bi riješeni po kratkom postupku, jer mora da su u rodu s osumnjičenim silovateljima. U stvari, cijeli bi Zadar bio sumnjiv, pogotovo bijeli muškarci’, smijulji se Vlahović jedva dan ili dva prije nego što će neki bijeli zadarski muškarci poslati u bolnicu dvojicu koji, eto, nisu bili bijeli, pokvarivši mu čak i takvu, umekšanu poantu. Ako se pitate što je u vicu bilo smiješno prije kvara na poanti, ne možemo vam pomoći: kako vrijeme prolazi, stručnjacima su navike tipa 5 sve manje razumljive. Pamti se tek da je ovaj tip sebe dugo smatrao prilično duhovitim. Ali to je bilo u neka davna, bolja vremena, kada su muškarci smjeli slobodno govoriti.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više