Socijalistički mentalitet
Sve što hrvatska kinematografija zna o politici stalo je u dvije prošlotjedne premijere: domaćoj publici na Zagreb Film Festivalu prvi put je prikazan ‘Sam samcat’ Bobe Jelčića, a američkoj u Hollywoodu naš oskarovski kandidat, ‘Osmi povjerenik’ Ivana Salaja. Uskoro je na rasporedu i svečana premijera komedije ‘Koja je ovo država’ Vinka Brešana pa bi priča mogla biti zaokružena. Ne naročito maštovita priča: odavno poznata, dozlaboga dosadna pripovijest o lijenim uhljebima i potkupljivim političarima, neprohodnim birokratskim labirintima i nesuvislim zakonskim propisima. Jelčić nas u intimistički prikaz jednog života skršenog rastavom braka uvodi dugim, klaustrofobičnim kadrovima koji prate glavnog lika pred šalterima, po hodnicima i uredima gdje službenici nezainteresirano recitiraju zakonske članke, skriveni iza hrpa prašnjavih spisa. Salajeva komedija nastala je prema književnom hitu Renata Baretića o specijalnom Vladinom povjereniku koji odlazi na najudaljeniji naseljeni otok kako bi ondje uspostavio državnu vlast i lokalnu samoupravu. O Brešanovom filmu znamo samo ono što nam je unaprijed otkrio redatelj, a to je da radnja uključuje premijera, ministre, ravnatelja SOA-e i scene snimljene na Markovom trgu, u službenim prostorijama Vlade. Hrvatski film, drugim riječima, opsjednut je hrvatskom državom: njenim birokratskim aparatom, vodećim institucijama, propisima i zakonima. Toliko opsjednut da nezdrava opsesija metastazira sve do naslova, pa se filmovi zovu po tijelima vlasti i temeljnim državnim dokumentima: prije Brešanove ‘Države’ i Salajevog ‘Povjerenika’ gledali smo, tako, još nedavno ‘Ministarstvo ljubavi’ Pave Marinkovića i ‘Ustav RH’ Rajka Grlića i Ante Tomića.
A kako izgleda hrvatska država u vizijama hrvatskih filmaša? Uglavnom banalno i predvidljivo, kao premisa stereotipnog vica ili poanta prosječnog kolumnista Indexa. To je država kojom vladaju uhljebljeni birokrati i sitni oportunisti, korupcija, veze i nepotizam. Država koja postoji samo zato da bi tlačila malog, običnog čovjeka. Država u kojoj se, konačno, kapitalizam nikada nije dogodio: nema u ovim filmovima ni privatiziranog bankarskog sektora ni stambenih kredita u švicarcima, ni telekomunikacijskih kompanija ni medija ušutkanih oglašivačkim novcem, ni komercijalizacije obrazovanja ni koncesija nad javnim dobrima, ni prepuštanja zdravstvenog sustava tržištu ni pretvaranja mirovinskih fondova u kasicu za burzovne špekulante… Nema, ukratko, ni traga one ekonomske politike koja već skoro tri decenije upravlja našim životima. Naprotiv: hrvatska filmska produkcija – ili barem njezin vidljiviji i poznatiji dio – kao da se oslanja na bizarnu tezu prema kojoj ‘pravi kapitalizam’ u Hrvatskoj još uvijek nije zavladao. Ako je ta teza – sve popularnija što kapitalizam dulje vlada Hrvatskom – u stanju previdjeti neposrednu stvarnost, onda suvremeni hrvatski film izgleda kao njezina vjerna inscenacija: prikaz države režiran metodom političkog sljepila. Možda je problem generacijski kodiran, jer su redatelji i scenaristi ovih filmova mahom rođeni u 60-ima, što znači da su formativna iskustva skupljali u doba komunističke vlasti i početkom 90-ih, kada je pripovjedna matrica sukoba države i pojedinca posljednji put bila subverzivna. Možda je stvar banalnija, možda su naprosto suviše lijeni da shvate kako se uloga države u međuvremenu promijenila. Možda ih jednostavno ne zanima država koja privatizira, rasprodaje, autsorsa i udara na radnička prava. Nije presudno, uostalom. Ključno je to što suvremena hrvatska država u suvremenom hrvatskom filmu izgleda kao da je već barem 30 godina zastarjela: otprilike ovako je, valjda, zamišljaju još samo oni koji smatraju da je naš najveći problem taj što se ne možemo riješiti ‘socijalističkog mentaliteta’. Dok je problem, naravno, obrnut: ako netko doista pati od socijalističkog mentaliteta, onda su to autori koji državu snimaju i režiraju kao da je još uvijek dio socijalističkog svijeta.
Don Quijote
Hrvatski glazbeni zavod vodi ulica! A vodi ga jer nema drugog izbora: nakon što je aktualni predsjednik Niko Đurić zaključao vrata zgrade u zagrebačkoj Gundulićevoj i pred njih postrojio zaštitare, članovi Nadzornog odbora i Ravnateljstva održali su presicu na obližnjem trotoaru, najavivši izbornu skupštinu u iduću srijedu, 28. novembra. Bližimo se, dakle, raspletu tragikomedije apsurda koja u HGZ-u igra još od proljeća, otkad je dotadašnji predsjednik Marcel Bačić iznenada dao ostavku, a Đurić preuzeo mandat sa skraćenim rokom trajanja. Umjesto da Zavod diskretno i neprimjetno dovede do skorih zimskih izbora, Đurić je producirao kaos sumanutih razmjera: doznalo se da vrijednu zgradu na ekskluzivnoj lokaciji planira prodati hotelijerima ili barem dati u koncesiju, a kada ga je Ravnateljstvo većinom glasova zbog toga razriješilo dužnosti, on je naprosto smijenio sve članice i članove koji su glasali za razrješenje. Sada ne priznaje njihove odluke, odbija sazvati skupštinu, unaprijed ignorira izbore: i dalje traži koncesionare i strateške partnere, planira žestoku komercijalizaciju HGZ-a, u koncertnoj dvorani već organizira modne revije… Novinari kulturnih rubrika se zgražaju. Ne i mi: tamo gdje baš svaka kulturna politika počiva na ideji komercijalizacije, gdje Muzej suvremene umjetnosti služi kao prostor za reklamiranje T-HT-a i Coca-Cole, a Bruketa & Žinić pretvaraju Meštrovićevu Džamiju u veliki kuhinjski lonac s logom Podravke, gdje ministrica Nina Obuljen-Koržinek donosi zakon o postupnoj privatizaciji knjižnica i pokušava evropski novac namijenjen neprofitnim medijima skrivećki preusmjeriti komercijalnim televizijama, gdje korporativna sponzorstva i velikodušnost mecena polako zamjenjuju sustave javnog financiranja, Niko Đurić nije pogreška, nego vjesnik novog doba, predvodnik trendova, naša kulturna avangarda. U ‘Neprijateljskoj propagandi’ uskoro bivšeg predsjednika Hrvatskog glazbenog zavoda stoga vidimo kao neku vrstu minijaturne, izvrnute verzije Don Quijotea za lokalnu tranzicijsku upotrebu: ako je Cervantesov vitez tužnog lika jurišao na vjetrenjače zato što se poistovjetio s vrijednostima nekog nepovratno prošlog vremena, naš se domaći vitez pred jurišnicima zaključava jer je, eto, suviše ozbiljno shvatio vrijednosti vremena koje tek treba doći.
Daša i dečki
Muškarci snimaju političke filmove, muškarci vode kulturne zavode: logično je, dakle, da muškarcima idu i nagrade. Pisali smo o tome već mnogo puta, ali moramo opet jer stvarnost je naprosto dosadna, nikako se ne mijenja: novi niz lokalnih književnih nagrada potvrdio je staru tezu da žene možda više pišu i čitaju, ali mjesta u finalima i širim izborima ostaju rezervirana za njihove muške kolege. U drugom izdanju Nagrade Fric, koju dodjeljuju tjednik Express i glavni sponzor Barcaffe, među 14 polufinalista uspjele su se ugurati samo dvije autorice: Tanja Mravak sa zbirkom priča ‘Naša žena’ i Marina Šur Puhlovski s romanom ‘Divljakuša’. Među kandidatima za ovogodišnji Libar za vajk, koji se po izboru publike dodjeljuje na pulskom sajmu Sa(n)jam knjige, čak 13 autora i – ponovno – samo dvije autorice: Julijana Adamović s ‘Divljim guskama’ i Gordana Gadžić s ‘Hodom po rubu, s Ivicom’. Prije otprilike dva mjeseca, svih pet mjesta u finalu regionalne nagrade ‘Meša Selimović’ popunili su muškarci. I tako dalje, i tako dalje: sve dalje od standardnih mudrosera koji, opako sukobljeni sa statistikom, tumače da književne nagrade nemaju rodnu dimenziju. Baš zato što je imaju i onda kada je skrivaju, danas postoje nagrade koje se dodjeljuju isključivo književnicama. A jedna takva, britanska Warwick Prize for Women in Translation – evo neočekivanog, sretnog i sjetnog obrata – pripala je postumno našoj Daši Drndić za roman ‘Belladonna’. ‘Tko god prvi put susreće djelo Daše Drndić neka ne očekuje lagano štivo’, izjavila je na prošlotjednoj svečanosti dodjele prevoditeljica Celia Hawkesworth. ‘Daša je pri komunikaciji uvijek bila iznimno pristupačna i strpljiva, objašnjavala mi je nepoznate pojmove iz svog bogatog vokabulara koji potječe iz raznih tradicija bivših jugoslavenskih zemalja i njihovih dijalekata. Suradnja s njom i doprinos da ovo iznimno djelo dođe do šire publike spadaju u moja najveća životna zadovoljstva…’
Sponzor
Netko će reći da su književne nagrade ionako nevažne, netko da je komercijalizacija kulture neizbježna, netko da se nema smisla buniti, a mi ćemo odgovoriti: Prix littéraire des collégiens. U finale kvebečke nagrade za djela kanadskih autor(ic)a napisana na francuskom ušle su ove godine tri književnice i dva književnika – redom mlađi i našoj publici nepoznati Lula Carballo, Dominique Fortier, Karoline Georges, Kevin Lambert i Jean-Christophe Réhel – da bi tek tada saznali kako popularno priznanje, prvi put u njegovoj 15-godišnjoj povijesti, sponzorira sveprisutni Amazon. Petero konkurenata reagiralo je zajednički, otvorenim pismom organizatorima: ‘Opasnost koju za opstanak kvebečkih knjižara predstavlja ovaj div ispunjava nas velikom nelagodom. Trebamo li vas podsjećati na neizvjesnu sudbinu knjižarstva i nakladništva? Trebamo li spominjati nečovječne metode onlajn giganta koje prijete nezavisnim knjižarima i, općenito, kulturi?’ napisali su. ‘Vjerujemo da nagrada, ujedinjujući se s Amazonom, iznevjerava svoju osnovnu misiju, a to je ‘promocija suvremene kvebečke književnosti’. Vjerujemo da zaštita kvebečke književnosti i promocija multinacionalke koja uništava lokalne knjižare ne idu zajedno.’ Epilog: organizatori su raskinuli sponzorski ugovor i otkazali ovogodišnju dodjelu, stotine kvebečkih kulturnjaka potpisuju peticiju kojom traže od kanadske vlade da ubuduće financira nagradu, a mi smo, evo, upoznali petero autorica i autora koji shvaćaju da književnost ne čine samo slova na papiru.
