Kako je to kada netko kome je kuća ratnih devedesetih minirana ili spaljena umjesto žrtve postane dužnik hrvatskoj državi, osjetit će uskoro Srbi izbjegli iz Gospića. To će se dogoditi na temelju Zakona o građevinskoj inspekciji iz 2013. kojim je jedinicama lokalne samouprave omogućeno da vrše uklanjanje starih ruševina na trošak njihovih vlasnika. Trošak je to u iznosu između 5.000 i 20.000 kuna, ovisno o površini čestice i količini otpadnog građevinskog materijala. Ni krivi ni dužni, Srbi izbjegli iz Gospića, koji u posljednjih 25 godina od hrvatske države na temelju strogih kriterija Zakona o obnovi nisu dobili nikakvu financijsku ni moralnu satisfakciju za uništenu imovinu, na kraju će morati Gradu Gospiću platiti uklanjanje ostataka svog nekadašnjeg doma.

Nismo mi zapalili svoje kuće, nismo mi svojom voljom otišli. Zašto bismo mi to morali poslije svega platiti? Ako treba ukloniti naše ruševine, to treba uraditi onaj tko je te kuće zapalio i porušio - kaže Dušan Đaković

Spaljena i minirana, a neobnovljena imovina tokom godina pretvorila se u ružnu, nepoželjnu sliku. Hrpe kamenja i grude betona postale su leglo zmija, štakora i ostalih glodavaca, dok usamljeni zidovi sa ponekim visećim balkonom koji drži samo tanka betonska stjenka, nagrižena od vremena, vjetra i ličkih snjegova, strši iznad prostora predstavljajući opasnost i opomenu svojoj okolini. Takvu staru, ružnu i opasnu ruševinu njen vlasnik, na temelju rješenja jedinice lokalne samouprave po Zakonu o građevinskoj inspekciji, mora ukloniti o svom trošku. Grad Gospić je evidentirao oko sto takvih objekata spremnih za rušenje, dok je osam njih već u postupku rušenja koje se očekuje za mjesec dana. Većina tih objekata nalazi se u prijeratnom većinski srpskom istočnom dijelu Gospića, poznatijem kao Jasikovac ili Obradović Varoš. Ova četvrt široj je javnosti postala poznata zbog jeseni 1991. godine, kada su pod okriljem mraka iz podruma kuća odvođeni Srbi i nepoćudni Hrvati prema Lipovoj Glavici i Pazarištu, na put bez povratka.

Srbi iz Gospića u izbjeglištvu ostali su zatečeni prvim informacijama o akcijama nadležnih službi, prije svega zbog činjenice da su gospićki događaji iz 1991. bili i predmet hrvatskog pravosuđa, koje je 2004. u slučaju Mirka Norca donijelo pravomoćnu presudu za ratni zločin nad srpskim civilima. U tom je postupku, uz desetke ubojstava, dokazano da je na djelu bilo i sistematsko pljačkanje i paljenje srpske imovine.

- Gospić je bio u ratu i dosta je stradao. Velik broj kuća je obnovljen, a ove ruševine uglavnom su objekti čiji vlasnici nisu ostvarili pravo na obnovu i danas predstavljaju problem obližnjim kućama u kojima borave ljudi. Postupak izrade baze tih ruševina, prebrojavanja i pronalaženja vlasnika počeli smo raditi još prošle godine. Evidentirali smo stotinjak kuća, a procjenjujemo da ih ima više od dvjesto. Cilj je uređenje prostora - kaže Josip Brozičević, pročelnik Odsjeka komunalnog redarstva Grada Gospića sa kojim je ekipa ‘Novosti’ obišla ruševine u Obradović Varoši.

- Kamo god pogledamo, vidimo ruševinu. Određenim prioritetom uklanjat ćemo prvo ruševine koje su zaista u lošem stanju i bliže samom centru grada. Ljudi godinama žive pokraj ovih ruševina i nadaju se svakim danom da će biti uklonjene. Nije ugodno živjeti pored takvog objekta. Ružan je prizor, otvorite prozor i vidite šikaru, a ne možete utjecati ni kontaktirati vlasnika kao susjeda da se probate dogovoriti oko barem minimalnog uređenja. Jednostavno, prije ili kasnije moramo se suočiti s tim problemom - rekao nam je Brozičević i dodao da svaki grad i općina imaju svoje interne akte, odnosno odluke o komunalnom redu, po kojima je vlasnik dužan održavati svoju česticu.

Iako su svjesni da ruševine njihovih kuća iz 1991. predstavljaju ružnu sliku Gospića, u beogradskom Udruženju Gospićana ‘Nikola Tesla’ smatraju da su započete radnje na rušenju neprihvatljive i da krše njihova vlasnička prava.

‘Naše su domove opljačkali, popalili, minirali i porušili. Sada su to ozakonili. Mišljenja smo da ruševine trebaju ukloniti oni koji su to počinili, koji su porušili srpske kuće i gospodarske objekte, a da kuće treba obnoviti ili vlasnicima isplatiti pravičnu naknadu. To treba da učini Republika Hrvatska. Smatramo da je ovo konačna faza etničkog čišćenja koje ne bi smjelo ostati nezapaženo i bez osude Republike Srbije i međunarodne zajednice’, poručili su na naš upit iz Udruženja.

U svojem odgovoru podsjećaju da je ‘Jutarnji list’ još u lipnju 2000. objavio tekst pod naslovom ‘U srpskom naselju kod Gospića do temelja srušeno 300 kuća’, a koji se odnosio na odluku Ličko-senjske županije od 19. listopada 1999. godine. Njome su objekti s utvrđenom 3. i 4. kategorijom oštećenja bili prebačeni u 5. i 6. kategoriju ‘objekata koji potencijalno ugrožavaju život i zdravlje stanovnika’. Istog dana uz znanje Vlade bila je donesena odluka o rušenju 300 objekata u Gospiću čiji vlasnici nisu bili kontaktirani. U istom je novinskom članku, dodaju iz Udruženja Gospićana, advokat Slobodan Budak kao opunomoćenik jednog Gospićanina ustvrdio da se tu radi o kršenju odredbi Ustava koje jamče nepovredivost prava vlasništva, pa je spriječio taj pokušaj.

Zakonska procedura nalaže da Grad Gospić vlasnicima starih kuća i ruševina dostavi rješenje za rušenje na poznatu adresu. Međutim, tu nastaje novi problem jer je u većini slučajeva poznata adresa vlasnika upravo adresa te ruševine. Tada na osnovu Zakona o upravnom postupku Grad rješenje o rušenju stavlja na oglasnu ploču, a obavijest o tome na samu ruševinu. Naravno, ni informacija s oglasne ploče ni ona s ruševine neće stići do vlasnika. Rezultat je očit: vlasnik ni ne zna što se radi na njegovoj porušenoj imovini. A ukoliko se na rješenje na oglasnoj ploči, a kojim se vlasniku naređuje uklanjanje ruševine, u roku od 30 dana ne uloži žalba, ono postaje izvršno.

Da je doći do vlasnika ruševine sa vremenskim odmakom od dvije decenije jednako teškom istraživačkom poslu smatra zamjenik ličko-senjskog župana iz redova srpske manjine Nikola Lalić.

- Potraga za tim ljudima je ogroman, možda čak uzaludan posao. Ovdje nemaš više koga pitati gdje je tko. Sastav stanovništva se izmijenio. Došli su neki novi susjedi koji ne poznaju prethodne. A i faktor vremena je učinio svoje. Sve se manje održavaju obiteljske veze, koje su dospjele već u drugu generaciju. Djeca koja su rođena u Gospiću sada već imaju svoje obitelji - kaže Lalić.

Unatoč tome, pročelnik Brozičević nada se da će veći broj rušenja zaista izvršiti vlasnici.

- Ukoliko vlasnici ne izvrše rješenje u danom roku, rješenje će se izvršiti putem treće osobe na račun Grada, ali naravno da će Grad za iste troškove teretiti vlasnike koji su ih zakonski dužni podmiriti. Ukoliko vlasnik opet ne podmiri te troškove, podnosi se zahtjev za uknjižbu tereta preko općinskog suda i sudskom se ovrhom nadoknađuju troškovi Gradu, pa će se Grad u konačnici naplatiti prodajom te katastarske čestice - objašnjava proceduru kojom vlasnik može vrlo brzo, pa čak bez ikakva znanja, ostati bez svojeg vlasništva. Sve na zakonit način.

Povodom najnovije akcije čišćenja ratnih ostataka na račun žrtava rata Zoran Pusić, predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava, ističe za ‘Novosti’ da je Hrvatska stvorila nevjerojatne zakone: ljudi kojima su kuće dignute u zrak moraju državi koja je to trebala spriječiti i zaštititi privatno vlasništvo još platiti troškove uklanjanja.

- Čovjek ostaje bez riječi od muke do koje je mjere to nepošteno prema tim ljudima i koliko se diskriminatorno državni aparat ponaša prema njima. I sve je legalno i zakonito. Država se ponaša kao drumski razbojnik koji zakone prilagođava onako kako njemu odgovara - ističe Pusić i dodaje da je sada pitanje kako pomoći oštećenim ljudima.

Zamjenik župana Nikola Lalić smatra da bi se trebalo postupati u skladu sa okolnostima svakog slučaja, jer se ne radi o uklanjanju klasičnih ruševina, nego možda i dokaza da su te kuće uništene terorističkim aktom.

- Trebao bi Grad izvršiti provjeru u Državnom uredu za obnovu da li je vlasnik ruševine podnio zahtjev za obnovu, jer bilo bi apsurdno da se uklone ruševine o trošku vlasnika koji čeka obnovu. Hrvatska ima priliku da na primjeru gospićkih ruševina pokaže koliko je demokratična i koliko poštuje ljudska prava - ističe Lalić i upozorava da formalno-pravno za ovakvu aktivnost mora postojati program koji je usvojen na predstavničkom tijelu, odnosno u Gradskom vijeću, te da za njega trebaju biti predviđena proračunska sredstva.

Međutim, kako saznajemo, Grad Gospić nema uvid u podatke o postupku obnove. Takvu informaciju očekuje da dobije od samog vlasnika, naravno ukoliko gradske službe stupe s njim u kontakt. No postupak obnove nije ohrabrujući za Srbe iz Gospića, jer iz podataka Državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje saznajemo da su za područje Gospića preostala samo tri zahtjeva u postupku. Također, Državni ured ne vodi posebnu evidenciju o broju obnovljenih stambenih jedinica koje su u ratu devastirane ili uništene terorističkim aktom. Vlasnici gospićkih ruševina koje smo telefonskim putem potražili u Beogradu nevoljko govore o posljednjim porukama iz zavičaja.

- Desilo se ono što se desilo. Šta je, tu je - kaže Mile Rajičević, bivši direktor osnovne škole u Gospiću koji se pred sam rat, 1989. godine, uselio u svoju tada novu kuću, površine 240 metara četvornih.

- Bila je u Ulici Nade Dimić 189, u naselju Jasikovcu. Kompletna naša ulica je 21. septembra 1991. opljačkana i zapaljena, a poslije i minirana. Moj dom kao da je bio iz kataloga lijepih kuća, a sada je samo hrpa cigle. Znao sam da se neću vraćati i zato nisam tražio obnovu, već isplatu, ali isplatu nitko nije dobio - priča o svom ostavljenom imanju.

Sada strahuje što će njegova djeca naslijediti, porušeno imanje ili dugove.

- Moj je plac površine 35 ari i koliko bismo sada mi trebali platiti za uklanjanje tih gromada zidova od moje nekadašnje kuće koju je netko zapalio? Ako ne platim te troškove, Grad i država će mi sjesti na imovinu ili je prodati nekome i ja ću biti izvlašten sa svog vlasništva. Šta će moja unučad naslijediti poslije mene? Dug, a ne djedovinu. Ne samo što će državi morati predati zemlju, nego će morati platiti i dug. To je zulum, čišćenje naših ostataka. To je zadnja etapa etničkog čišćenja Srba iz Gospića. Nema Srba, nema ni problema, iza nas su ostale jedino ruševine koje treba ukloniti - kaže za ‘Novosti’ Rajičević.

Slaže se s njim i njegov kolega Dušan Đaković, bivši direktor srednjoškolskog centra u Gospiću.

- To je uređenje prostora koje mi moramo platiti. Kažu da su naše ruševine ruglo tog prostora. Ali nismo mi to učinili. Nismo mi zapalili svoje kuće, nismo mi svojom voljom otišli iz svojih domova i ostavili sve što smo dotad stekli. Ruševine na našim imanjima nisu tu zbog našeg nemara, naše neodgovornosti ili krivnje. Zašto bismo mi to morali poslije svega platiti? Ako treba ukloniti naše ruševine, smatramo da to treba uraditi i platiti onaj tko je te kuće zapalio i porušio - kaže Đaković o izgubljenom pravu i dostojanstvu koje u zavičaju nema tko ni braniti.

Naime, u Gospiću, središtu Ličko-senjske županije, osim zamjenika župana iz srpskih redova Nikole Lalića, nismo uspjeli pronaći nikoga od građana i predstavnika srpske nacionalnosti tko bi govorio o gorućem problemu uklanjanja preostalih znakova njihovog postojanja na gospićkom prostoru. Iako 609 stanovnika Gospića srpske nacionalnosti čini 4,78 posto stanovništva grada, 2015. godine nisu uspjeli skrojiti ni listu od 15 imena za lokalno Vijeće srpske nacionalne manjine, savjetodavno tijelo koje predstavlja minimum prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj. No s obzirom na ratna i poslijeratna događanja koja su upravo u toku, ne čudi bojazan mještana.

Kada se tome doda činjenica da preostali Srbi iz Gospića nisu od 1991. do prošle godine imali pravoslavnog sveštenika, dolazi se do zaključka da će poslije uklanjanja ruševina identitet Srba u Gospiću postati apsolutno nevidljiv.