Između devedesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća s vremenom je i u popularnoj kulturi nastao golemi krater. Ne samo da je i na ovom polju rat ‘stao’ između dvije slavne dekade, već su se u međuvremenu ugurale i naknadna pamet i eksploatacija kojekakvih, često naizgled proturječnih emocija, iza kojih mudro stoje pohlepa i biznis, pa nam se ponekad čini kako su osamdesete uspješno pospremljene u historijske i komercijalne kategorije. To je, dakako, opasna iluzija jer u stvarnosti osamdesete nisu ni izbliza istražene – po njima se kopa površinski, bez želje za novim uvidima i zaključcima – a devedesete pak plutaju u limbu s one strane kolektivne podsvijesti jer nemaju eksploatacijski eskapistički potencijal zbog neprestane cikličke aktualizacije (najčešće militarizacije): javnost se periodično zastrašuje kolektivnim povratkom u devedesete, no vrijeme u kojem živimo još je gore i nasilnije. Devedesete je nemoguće eksploatirati kao završenu historijsku kategoriju, ali moguće je smisleno pisati, recimo, o njihovim fenomenima, primjerice o muzici, na što se odvažio esejist i pjesnik Đorđe Matić (1970.) u knjizi ‘Tajni život pjesama – hrvatska popularna muzika devedesetih’.
Pisati o muzici u devedesetima znači pisati istovremeno o svijetu u kojem živimo i ponovno konstruirati svijet koji je odavno prohujao. Za Đorđa Matića – rođenoga Zagrepčanca, apatrida i emigranta koji od 1991. živi u Nizozemskoj – devedesete su zamrznuta sadašnjost, što mu paradoksalno omogućuje fizički geografski odmak. I za Matića je 1991. strašna trauma od koje se nemoguće oporaviti, ali je o toj iznenadnoj prošlosti koja ga je zatekla, prenerazila i porazila ipak moguće pisati. To je, naravno, uvijek osobno i autobiografsko pisanje, čak i kad podnaslov (Hrvatska popularna muzika devedesetih) upućuje na krivi trag – Matićev domicilni žanr je krležijanski esej, dakle ne sveobuhvatna studija jednog fenomena, već tekst koji se asocijativno širi u različitim smjerovima. Nije, zapravo, uopće problematično što je Matić i u naslovu i podnaslovu sakrio autobiografski poticaj, Simonu Critchleyju (u knjizi ‘Bowie’) sasvim je normalo i uobičajeno da je osobno i autobiografsko poticaj za interpretativno i da to ne trebao posebno naglašavati.
Isto tako, samo je na prvi pogled neobično da Matić piše o hrvatskoj popularnoj muzici devedesetih, ali da ne piše – dapače, ni ne spominje – glavne protagoniste poput Thompsona, Houre, Severine, Tonija Cetinskog (ako je već riječ o Istri, do koje je Matiću posebno stalo), dok se Huljić, Škoro ili Miroslav Drljača Rus pojavljuju tek kao sporedni likovi. Umjesto njih, Matić izvodi svoj dream team: Franci Blašković, Ripper, Arsen, Oliver, Ljubo Stipišić i Zlatan Stipišić, Tedi Spalato i klapa Cambi – među kojima postoji tajna veza koja nije otprve uočljiva. Matić u njima vidi saveznike i poetičke i muzičke, odnosno ‘otkupitelje’ koji su zaslužili da ih se zavoli i interpretira jer su ponijeli teški teret devedesetih i na određeni način spasili to čudnovato ‘pionirsko’ vrijeme. Oni sasvim sigurno čine relevantan kanon i jedino o čemu bi se moglo raspravljati jest ima li tu mjesta za Rundeka ili KUD Idijote.
Jedini esej koji pomalo iskače u ovom kontekstu je onaj o tamburašima, sastavljen od interpretacije pjesme ‘Ne dirajte mi ravnicu’ – Matiću jedinoga relevantnog tamburaškog hita – i šifriranog dopisa Miroslavu Drljači Rusu kao svojevrsnog dodatka. Matić propušta uočiti da su novokomponirani tamburaši zapravo semantički prazan pojam i da je tu riječ o nečuvenoj krivotvorini slavonske narodne pjesme koja je praktički ‘muzealizirana’ pred naletom bezobzirnih plagijatora, premda je u biti podjednako muzički fascinantna kao i klapska pjesma. U Slavoniji nije bilo muzikologa koji bi zidali dvorac autentičnosti oko izvora, pa ispada da je Miroslav Škoro jedini ‘barbar’ – o kojem Matić opsežno piše u svojoj knjizi! – s mrvicom talenta: Matić piše o njemu oprezno, shvaćajući da je kompleksna fenomenološka pojava preko čije se biografije svašta hrvatsko prelomilo od devedesetih naovamo. I Škoro, kao i Thompson i druge mračne estradne pojave, poput Severine, zaslužili su borhesovske pseudobiografije i mjesto im je u nekoj vrsti ‘Opće povijesti beščašća’. Matić, doduše, ni svojim ‘svijetlim’ likovima ne ispisuje laude, već radije analizira njihove tekstove: to je neka vrsta prilagođenoga close readinga – ne ‘čistog’ jer je close reading u suštini ahistorijska metoda, a Matića ‘skrivena’ značenja zanimaju u širem društvenom i političkom kontekstu, ponajprije kako su odgovorili na izazove svog vremena i koliko su u tom kontekstu daleko estetski dobacili.
‘Tajni život pjesama’ Đorđa Matića mali je muzičko-publicistički presedan: Matić ne samo da nije rock kritičar već je pjesnik i muzičar, što mu omogućuje uspješan lov na značenja koja su drugima promaknula. Nastavak sigurno slijedi.
