Književnik, znanstvenik, maratonac i prekarni radnik – tako bismo ukratko predstavili našeg sugovornika Nebojšu Lujanovića, čija je najnovija knjiga, zbirka eseja ‘Fatalne simetrije’, objavljena koncem protekle godine u izdanju zagrebačke Frakture. Razgovaramo o njoj, ali i o nadolazećem izdanju splitskog festivala Pričigin, čiji je Lujanović umjetnički direktor.

U Split me privukla jedna slika – Smoje, Feral, smijeh, sloboda – a onda sam otkrio da je ta slika getoizirana u malene kružoke, a da prevladavaju tendencije koje je radikalno mijenjaju

U svojoj prethodnoj knjizi ‘Prostor za otpadnike’ teorijski razmatrate višestruke identitete trojice kanonskih pisaca, Ive Andrića, Miljenka Jergovića i Josipa Mlakića i njihova književna djela, te ih analizirate prema modelu književnog polja Pierrea Bourdieua. Postavljate tezu kako se unutar bosanskohercegovačke i hrvatske književnosti može govoriti o književnom polju koje je ucijepljeno između dva kanona. Knjigu eseja ‘Fatalne simetrije’ počinjete tekstom kojim slijedite sličnu liniju, govoreći o ‘pripovjedačkoj Bosni’ u koju smještate još suvremenih autora. Riječ je mahom o onim autorima koji odbijaju svrstavanje u jedan nacionalni kanon. Na koji način oni ipak kreiraju svoje identitete?

Odbrani autori odbijaju retradicionalizaciju identiteta. Ona se, u svojoj rekonceptualizaciji početkom devedesetih, opredijelila za pomalo retrogradan oblik, nadoknađujući nešto što nije odradila stoljeće ili dva ranije. Retorika krvi i tla, bitan element naslijeđa, inzistiranje na homogenosti, retorika žrtve i ujedno božjeg poslanja, antagonizam prema susjednim identitetima itd. Odabrao sam autore koji ne nude nova rješenja, možda otvaraju vrata prema njima, i ukazuju na pukotine zadane identitetske matrice. Barem da otvorimo pitanje, i to je već nešto: što je to što nas određuje kao suvremenu zajednicu, koje identitetske točke nas određuju? A da to nije distanciranje (i antagonizam) prema drugima i drugačijima?

Nove paradigme u kritici

U jednom od eseja iz ‘Fatalnih simetrija’, naslovljenom ‘Razglednica s obale netrpeljivosti’, pišete i o vlastitoj izmještenosti – iz Travnika, preko Zagreba u Split, u kojemu trenutno živite i radite. Pišete o imaginarnom prostoru Dalmacije koja se iz idiličnog utočišta i utopije radikalno transformirala u nešto o čemu se javno mnijenje rijetko izjašnjava, čak ni vi u eseju niste jasno imenovali tu novu splitsku i dalmatinsku društvenu stvarnost?

Odbijam imenovati jer bi to značilo na određen način cementirati stvar, proglasiti je definitivnom, pomiriti se s time. Gradovi kao prostori mogu biti označeni jednim skupom značenja, njihova prezentacija se pritom može mijenjati. Polazeći od osobnog, činilo mi se zgodnim usporediti kako se ta prezentacija, barem u književnosti, mijenja. U Split me privukla jedna slika – Smoje, Feral, smijeh, sloboda – a onda sam otkrio da je ta slika getoizirana u malene kružoke, a da prevladavaju tendencije koje je radikalno mijenjaju. Za to nemaju osjećaj oni koji u gradu oduvijek žive, nemaju potrebnu distancu. A stav ‘najluđi grad na svitu’ nimalo ne pomaže. Bez određene doze kritičnosti, situacija neće krenuti nabolje.

Pišete i o književnim polemikama nekada i danas. Suvremena književna teorija ne bavi se ili se rijetko bavi polemikama. U vremenima kada se političko-estetički ring umnogome preselio na internet i društvene mreže, bilo bi zanimljivo vidjeti oko kojih se simboličkih i materijalnih vrijednosti pokreću i jesu li se pravila komunikacije promijenila.

Taj esej je nacrt za knjigu za koju imam dosta materijala, držao sam i jedan sličan izborni kolegij, pa se nadam da će jednom ugledati svjetlo dana. Ako se netko do sada i bavio polemikama, radio je to samo na stilskoj razini. Kada književnost (i književnici) uđu u ring, a najveći obračuni su se uvijek odvijali u prijelomnim trenucima za određeno književno polje, gdje je politički lom bio popraćen poetičkim, niskih udaraca uvijek ima. Još je Matoš pisao o tome kako od mađarske kulture imamo samo sifilis kao ostavštinu. Ono što se mijenja je cilj borbe. Nekada su se polemikama razrješavali problemi na razini zajednice ili kulture, sada se sve premjestilo u sferu osobnog i stjecanja privatnog simboličkog kapitala. A tome je onda prilagođen i arsenal verbalnog oružja.

Kada književnost i književnici uđu u ring, niskih udaraca uvijek ima. Ono što se mijenja je cilj borbe. Nekada su se polemikama razrješavali problemi na razini zajednice ili kulture, sada se sve premjestilo u sferu osobnog i stjecanja privatnog simboličkog kapitala

U eseju ‘Ratna proza na satu prirode i društva’ bilježite zanimljiv tematski pomak regionalnih pisaca prema prirodi, riječ je o tzv. ekocentrizmu. Pokazujete to na primjeru romana Luke Bekavca ‘Drenje’ i ‘Viljevo’ te romana Faruka Šehića ‘Knjiga o Uni’. Zbog čega vam je važan ovaj otklon od, kako pišete, ‘monotonije na tematskoj i stilskoj razini’?

U tom eseju htio sam progovoriti o snažnoj dominaciji jedne poetičke matrice, takozvane stvarnosne proze ili bolje, kritičkog mimetizma, prema Krešimiru Bagiću, pa pozdravio one koji su odstupili od nje. Budući da je takvih odstupanja bilo jako malo i da su se ti istupi doživljavali kao samoubilačka avantura koja autore unaprijed lišava pažnje čitatelja i kritičara, postavio sam pitanje što će od svega toga ostati. Je li baš sve bilo vrijedno? Jesu li svi ti tekstovi ‘stvarnosne proze’ vrijedni hvalospjeva koji su im ispisani? Jer sada već imamo neki odmak, radi se o stilski, strukturno i tematski prilično monokromatskom pejzažu.

Knjigom ‘Fatalne simetrije’ pokušavate razmaknuti granice nacionalnih kanona i ponuditi nova teorijska čitanja književnih djela i autora na postjugoslavenskom prostoru. Zašto je ovo važno u aktualnom trenutku?

Sintagmu ‘fatalne simetrije’ upotrijebio je Mirko Kovač u jednom od svojih eseja. U njemu tvrdi: koliko god se kulture ovih prostora trudile razlikovati i udaljavati jedna od druge nakon raspada Jugoslavije, toliko su ustvari postajale slične jedna drugoj. To je ta fatalna simetričnost; one su po ortačkom kapitalizmu, modelu vlasti, manipulacije, pa i elitama koje su dominirale ili dominiraju, nevjerojatno slične i bliske. U ovim esejima pokazujem kako se ta sličnost reflektira na suvremenu regionalnu proznu produkciju. Zbog čega je to važno u ovom trenutku? Zbog čistog naivnog idealizma – da će relaksacija tih tema i odnosa u kulturi potaknuti relaksaciju i na drugim područjima.

Uspostavljaju li se na našim prostorima neke nove teorijske paradigme na polju književne kritike? Čiji rad smatrate poticajnim i ohrabrujućim?

Bilo bi poticajno kada bi se književna kritika odmaknula od strogog gledanja u sami tekst, iz čisto naratološke perspektive. Za pohvalu su povremeni, ali rijetki iskoraci u iščitavanju političkog podteksta suvremenih autora (čitati, recimo, Jergovića tako da se koncentrira samo na motivaciju likova, bez političke dimenzije teksta, uvelike umanjuje njegov interpretacijski potencijal, dodao bih, ne sasvim slučajno). Isto tako, interpretacija i kritička evaluacija koja bi uzela u obzir pozicioniranje teksta unutar postjugoslavenskog književnog polja (kao što je to fino otvorila ukinuta radioemisija ‘Pojmovnik postjugoslavenske književnosti’ za koju su i napisana prva tri eseja iz ove knjige). To su nove paradigme u književnoj kritici koje su otvorene, ali nemaju previše svojih zastupnika u medijima. Šteta, donijele bi puno novih i zanimljivih tekstova.

Nakon četiri objavljena romana, ‘Stakleno oko’, ‘Godina svinje’, ‘Orgulje iz Waldsassena’ i ‘Oblak boje kože’, pišete li nešto novo? Što od vas možemo očekivati u budućnosti kada je riječ o književnosti?

Za dva mjeseca izlazi roman kojim sam puno riskirao, u smislu da sam iskoračio u nešto nepoznato, ponovno. Naslov je ‘Južina’, u izdanju Frakture, potpuno mediteranski tekst koji koketira s krimićem, tema je pobuna ili revolucija, a svi likovi su redikuli. Dok to čekam, počeo sam neplanirano, na nagovor poznanika, pisati kratki autobiografski tekst kroz istrčane europske maratone. I knjigu koju razrađujem po, kažu, čitanom članku o tome kako je Andrić mrzio (i) katolike, u jednoj sasvim novoj formi – znanstvene parodije. Prema modelu svih onih bošnjačkih nacionalista koji pokušavaju Andriću pripisati doprinos antimuslimanskoj histeriji i pripremanju genocida. Oba bi trebala biti gotova do kraja godine.

Satirički smjer Pričigina

Formalno niste zaposleni, ali prilično ste aktivni kao organizator, voditelj tribina, znanstvenik i književnik. Iz vaše biografije iščitava se visok stupanj radne etike i okorjeli radoholizam. U kojoj je mjeri vaša svestranost pogonjena nesigurnim i prekarnim radnim statusom, a koliko karakternim datostima?

Radoholizam valjda proizlazi iz činjenice da jako volim sve oblike aktivnosti koje ste naveli, da ih ne doživljavam kao posao i da pored njih drugih interesa nemam. Nešto od toga je dodatno naglasio sport u kojem sam cijeli život, pa i danas kroz trčanje maratona, koji je posebno u znaku odricanja i urednog rasporeda svakodnevice. A onda još dodatno naglasila ta borba za opstanak, za neredovite i simbolične honorare s različitih strana. Nisam sam, ima još sličnih kolega zahvaljujući kojima danas ipak imamo nekakvu književnu produkciju (knjige, festivali, prijevodi), unatoč razmahanoj antikulturnoj revoluciji i stanju odsutnosti bilo kakve razrađene strategije čitanja, ulaganja, sajmova, prijevoda…

Uskoro će u Splitu biti održan 13. Pričigin, festival pričanja priča čiji ste umjetnički direktor. Čime će u programskom smislu biti obilježeno ovogodišnje izdanje festivala?

Ne bih preuzimao svu zaslugu: i dalje su tu barba Pero (Petar Filipić) i Renato Baretić, uz našeg stalnog jokera Krunu Lokotara. To je i dalje timski rad. A Pričigin nikada nije bio objedinjen jednom temom. Tu je pet večeri, svaka po dva programa, i svaki od njih mora nositi nešto novo, u tematskom smislu. Nešto mora ostati kao jezgra festivala (nastup hrvatskih spisateljica i pisaca, pa večer poslije splitskih), a nešto mijenjamo (uključujemo glazbenike, sportaše, ljude pojedine struke, ne nužno pisce, koji ‘imaju priču’). Smjer u kojem se polako krećemo je naglašeno satirički, s više političkih i društvenih tema. Tema koje su možda i zabranjene, zbog čega nas mediji sve manje prate. Ne bih imao ništa protiv da Pričigin polako preraste u usmeni oblik Ferala.

Pričigin je najmasovnije posjećena kulturna priredba u Splitu. Što vam je u organizacijskom smislu najtvrđi orah? Koji set problema se pokazao najtvrdokornijim?

Ne samo u Splitu, nego i u široj okolici. Zaista je fascinantno, ali i neobjašnjivo, kako pet pisaca, koji inače nastupaju pred tridesetak ljudi, na Pričiginu dođe poslušati gotovo petsto. Najteže je uvijek imati osvježenja. Novi ljude, nove teme. Samo je jedno pravilo: Pričigin se mora mijenjati. Kada primijetim da se ponavljam, prepustit ću palicu nekome drugome. Ali to su slatki problemi. Kronični i puno teži su oni koji se odnose na potporu institucija, koja je simbolična. Suvišno je govoriti zbog čega. Zna se o kakvim temama i s kakvim gostima Pričigin nastupa, a kakve su tendencije općenito u kulturi danas, pa tako i u gradu Splitu. Sve je teže i teže opstati. Moj doprinos opstanku Pričigina je, neka mi ne zamjere oni koji su monopolizirali taj pojam, domoljubna dužnost.