Kako komentirate situaciju u obiteljskoj medicini?
Vrlo sam zabrinuta zbog takve situacije koja će, ako se nešto hitno i ozbiljno ne poduzme, dovesti do urušavanja kompletnog zdravstvenog sustava. Koordinacija hrvatske obiteljske medicine KoHOM godinama upozorava na taj problem. Na žalost, oni koji odlučuju i koji bi morali nešto napraviti, ponašaju se kao da problema nema ili kao da ih se to ne tiče. Koliko je situacija alarmantna najbolje pokazuju brojne crne statistike. U obiteljskoj medicini u Hrvatskoj postoji 2.327 timova obiteljske medicine, ali samo 2.223 liječnika obiteljske medicine koji skrbe o 3,66 milijuna osiguranih osoba. Ti podaci zvone na uzbunu jer već sada imamo 104 tima bez nositelja (liječnika) što znači da 104 ordinacije svojim prekovremenim radom "pokrivaju" preostali liječnici obiteljske medicine. U praksi to izgleda tako da pacijent odlazi u ordinaciju u kojoj je sestra, a obiteljski doktor dolazi jednom ili dva puta tjedno. Mnogi su pacijenti tako diskriminirani jer nemaju dostupnog liječnika obiteljske medicine. Nadalje, od 2.223 liječnika obiteljske medicine, čak 185 starije je od 65 godina i u ordinacijama ih zadržava samo entuzijazam i predanost struci i pacijentima. Slijedom navedenog, jasno je da već sada nedostaje gotovo 300 liječnika obiteljske medicine što ostavlja bez temeljnog liječnika više od 500.000 osiguranika. Istodobno, 750 liječnika je starije od 60 godina što je 33 posto ukupnog broja liječnika obiteljske medicine.
Prosjek godina svih liječnika obiteljske medicine je 53 godine, a čak 80 posto čine žene. Samo 47 posto su specijalisti obiteljske medicine, ostalo su diplomirani liječnici. U ovom trenutku, na specijalizaciji je samo 150 liječnika u cijeloj zemlji što nije dovoljno ni za nadomjestiti one starije od 65 godina koji još rade! Specijalizanti, uz to, najmanje četiri godine neće raditi u svojim ordinacijama. Upravo se očekuje početak specijalizacije 200 novih specijalizanata obiteljske medicine, međutim radi se o kolegama koji su već u sustavu i rade, a sada su tek dočekali specijalizaciju – dakle ne radi se o novim liječnicima! Naše katastrofalne brojke i dalje su iste. U tom se kontekstu treba prisjetiti starijih statistika. Od 1996. godine, kada je timova obiteljske medicine bilo 2447, do danas možemo vidjeti da je broj liječnika pao za čak – 17 posto! U istom periodu, broj bolničkih liječnika porastao je sa 6.000 na 9.139, odnosno za čak 50 posto, a prosječno su stari 43 godine, dok je broj liječnika hitne medicinske pomoći porastao čak 240 posto te ih sada ima 850, prosječne starosti 33 godine. EU preporuka je da u "obrnutoj piramidi zdravstva" jedan obiteljski liječnik "nosi" dva bolnička liječnika. U našem zdravstvu taj odnos je jedan prema četiri.
Prema projekcijama KoHOM-a, u idućih pet godina milijun pacijenata ostat će bez izabranog obiteljskog doktora?
Činjenica je da obiteljska medicina kadrovski propada, urušava se i samo tom činjenicom ne može više ispuniti ulogu koja joj pripada po svim načelima efikasne organizacije zdravstvenog sustava. Obiteljski liječnik provodi prevenciju, rano otkrivanje i kontrolu kroničnih nezaraznih bolesti kao što su, primjerice, dijabetes, hipertenzija, astma i KOPB, te onkoloških bolesti. Kada kažete "idem kod svoje doktorice/doktora" najčešće mislite na svog obiteljskog liječnika i najlakše vam je kada je to godinama ista liječnica/liječnik. Ondje je prvo mjesto kuda idete iz bilo kojeg problema, velikog ili malog, ne trebate se naručiti, ne trebate čekati, nije bitno koje ste dobi, spola, socijalnog statusa, gdje živite, možete doći bezbroj puta i bit ćete primljeni. Vaš doktor je vaš odvjetnik u sustavu i vaš vodič. I kada taj vaš temeljni liječnik nestane, sustav se ruši. Tko ne može do primarnog liječnika uputit će se u bolnicu ili hitnu, a ti sustavi ne mogu izdržati priljev svih zahtjeva i potreba koje se inače rješavaju u obiteljskoj.
Pacijenti prosječno 11-13 puta godišnje iz nekog razloga trebaju svojeg liječnika, a to više neće biti moguće. Liste čekanja će biti sve duže, a dio pacijenata će se preusmjeriti na privatni sektor. Socijalne razlike postajat će sve dublje i socijalna država će polako nestati. Ako nemamo dobro organiziran i učinkovit sustav javnog zdravstva, kao i školstva, gotovi smo. Da povučem paralelu – bez osnovne škole, nema pismenosti i napretka. Bez temeljnog liječnika nema ni prevencije niti ranog otkrivanja i kontrole bolesti, nema jednakosti u dostupnosti zdravstvene zaštite. Što se tiče zdravstvenih ishoda, oni su poražavajući – već sada smo među najgorima u EU što se tiče smrtnosti od onkoloških bolesti, kardiovaskularnih također, a ne možemo se pohvaliti niti kontrolom epidemije Covida. Gotovo smo najdeblji u EU, a liste čekanja u bolnicama su sve gore.
Od 2.200 ordinacija više od stotinu je prazno, dok u ruralnim područjima Hrvatske liječnika uopće nema?
Taj podatak pokazuje da vlasti, središnje i lokalne, nisu ništa planirale, čak niti osnovno u svojoj nadležnosti – primarnu zdravstvenu zaštitu. Nisu zapošljavale, slale na edukaciju, opremale, stipendirale, specijalizirale, stimulirale mlade liječnike. Nisu imali petogodišnje ili desetogodišnje planove. I većina ih se pokazala nesposobnim upravljačima. Pokazuje da liječnicima rad u obiteljskoj medicini nije privlačan. Općenito, a u izoliranim područjima pogotovo. Pokazuje da mladi liječnici žele zacrtani profesionalni put i razvoj, bolja primanja, osiguranu specijalizaciju, definirane radne zadatke, opremu, dobre uvjete rada, ugled i autoritet. Nakon 22 godine školovanja, i u uvjetima otvorenog tržišta rada u cijeloj EU, a i dalje, u Hrvatskoj, i to ruralnoj i otočnoj, ne nalaze ništa radi čega bi se lišili onoga što im svijet nudi. Lokalne uprave, pak, ne čine ništa za privlačenje liječnika u svoje sredine.
Pogledajte samo situaciju na obali – turista je sve više, a istodobno liječnika je sve manje i za stalno stanovništvo, kamoli za još turiste. Mnoge lokalne jedinice, recimo po otocima ili na jugu, odlično zarađuju od turizma, a istodobno ne žele izdvojiti za stimuliranje doktora koji bi se mogli doseliti u njihove sredine. Bez te potpore ne mogu jer je stanovanje skupo, a liječničke plaće prosječne i uglavnom nedostatne za životne troškove na obali ukoliko se nema vlastita nekretnina. Zašto bi itko radio u izoliranom području, a imao istu plaću kao da je u centru velikog grada? Što takve sredine pružaju kao pogodnost liječnicima? Možda bi im liječnik bio korisniji nego načelnik? No o tome moraju sami odlučiti. Iako, moramo biti iskreni pa reći, da i u Zagrebu već postoje ordinacije bez liječnika obiteljske medicine.
Kako riješiti problem kadrovskog propadanja primarne zdravstvene zaštite?
Uzroke kadrovske devastacije PZZ-a i urušavanja temelja zdravstvene zaštite treba tražiti u višedesetljetnom inferiornom položaju PZZ-a u sustavu. Nedostatak specijalizacija, niske plaće, nemogućnost osobnog profesionalnog rasta i napretka, rušenje autoriteta i ugleda obiteljskog liječnika te neograničen utjecaj nezdravstvenih državnih institucija (MUP, Ministarstvo obrazovanja, Ministarstvo socijalne skrbi) u sadržaj, opseg i metode rada obiteljske medicine bez konzultacije struke - trajno narušavaju samu struku obiteljske medicine. Jasno je da sve navedeno čini obiteljsku medicinu neatraktivnom za mlade liječnike koji je izbjegavaju. Događa se osipanje već zaposlenih; dio liječnika odlazi u mirovinu, a mladi su liječnici u obiteljskoj medicini uglavnom tek u prolazu dok ne dočekaju bolničku specijalizaciju. Zato je potrebno hitno povećati plaće u obiteljskoj medicini prvenstveno izjednačavanjem koeficijenta na plaću sa koeficijentima bolničkih specijalist i povećanjem dodatka na uvjete rada koji je sada najniži u sustavu liječničkih plaća. Potom je potrebno omogućiti slobodan izbor svakom liječniku – želi li raditi u sustavu javnog zdravstva, raditi kao zaposlenik doma zdravlja ili kao privatna ugovorna ordinacija. Ta odluka za pacijenta ne znači apsolutno ništa jer je njemu i dalje sve besplatno, ne znači ni državi jer ne zahtjeva nikakva dodatna ulaganja, ali znači liječniku jer mu omogućava samostalno upravljanje svojim prihodom i svojim profesionalnim razvojem.
I konačno, potrebno je maksimalno administrativno rasterećenje obiteljskih liječnika na način da se svakome tko je svoj posao preusmjerio na nas, njegov posao vrati. Zbog tog bespotrebnog administriranja imamo sve manje vremena za pacijente. Treba nam dodatni član tima u vidu administratora ili medicinske sestre. Potrebno je promovirati obiteljsku medicinu tijekom cijelog studija medicine i jačati javni ugled liječnika. A najvažnije, potrebno je slušati struku, aktivne liječnike sa terena, iz ordinacije, iz stvarnog života i rada sa pacijentima, o tome što i kako se radi i planira. Na žalost, malo tko od zdravstvene administracije tako funkcionira. Morate znati da je obiteljska medicina osnovna i najveća djelatnost primarne zdravstvene zaštite te kao takva čini temelj zdravstvenog sustava. Mnoge studije su pokazale da zemlje sa dobrom PZZ imaju bolje zdravstvene pokazatelje, niže troškove i veću jednakost u dostupnosti zdravstvenoj zaštiti. Obiteljski liječnik mora biti stručan, profesionalan, dobro opremljen, kontinuirano educiran te sa dobrim i sigurnim uvjetima rada, te primjereno plaćen, na što sve KoHOM godinama upozorava.
