Noćni klubovi, kafići, koncerti i partiji su – reklo bi vjerojatno mnogo nas – zone zabave i užitka te opuštenije socijalizacije od one na poslu i cesti, dok nas muče, ograničavaju i inhibiraju dnevne brige. Ovo će biti dobra noć, predosjećamo vikendom uveče. Ali mnogi od nas ne predosjećaju nego znaju da će svaka ta noć ujedno biti i noć brojnih ograničenja, pritisaka, opreza, opasnosti i neugodnosti. Znamo, jer smo poučene nebrojenim iskustvima seksizma, homofobije i diskriminacije koji ne ostaju na vratima kluba, nego ulaze na plesni podij zajedno s nama i u raznim nam dozama i oblicima uništavaju zabavu.

Homofobija je prisutna svugdje. Doživio sam je u skoro svim klubovima. Od toga da viču "evo pederčina" ili da tip prilazi meni i dečku dok se ljubimo i govori "nemojte to tu raditi", priča redatelj, novinar i aktivist Viktor Zahtila

Na to nas je podsjetio tekst redatelja, novinara i LGBTIQ aktivista Viktora Zahtile "Maltretiranje u Mastersu" na portalu VoxFeminae, o iskustvima homofobije u zagrebačkom klubu. U želji da nastavimo javni razgovor o naličjima izlazaka, pitamo se je li zabava jednako bezbrižno iskustvo za sve, a osobito za žene i manjine koje su diskriminirane u širem društvu – LGBTIQ osobe te pripadnike srpske i romske manjine. Na tu temu, osim s Viktorom Zahtilom, razgovaramo i s Anom Lovreković iz feminističkog kolektiva fAKTIV, predsjednikom Romske organizacije mladih Hrvatske Milanom Mitrovićem i Mašom Samardžijom iz Srpskog privrednog društva Privrednik. Homofobija je, otvoreno započinje Zahtila, prisutna svugdje.

- Doživio sam je u skoro svim klubovima. Od toga da viču "evo pederčina" ili da tip prilazi meni i dečku dok se ljubimo i govori "nemojte to tu raditi". Ni ne pamtim što sam sve doživio. Toliko sranja da mi je muka – kaže on.

Prema Milanu Mitroviću, rasizma upućenog Romima u kafićima u Slavonskom Brodu skoro da i nema, ali je situacija bila drugačija prije nekih sedam godina kad su vrata kafića za Rome znala predstavljati zid.

- Tada im je u neke kafiće ulaz bio zabranjen. Ne direktno, ali ih ne bi pustili. No to su bile iznimke kojih više skoro uopće nema. Grad je tolerantan i Romi nemaju većih problema po pitanju diskriminacije, kao i u Baranji – priča Mitrović, dodajući da u Međimurju i dalje, kako mu kažu, neke Rome ne žele posluživati u kafićima.

Maša Samardžija se s izravnim nacionalizmom u izlascima se nije susretala, ali joj tijekom srednjoškolskih dana nije uvijek bilo lako izgovoriti u koju školu ide ako bi je to netko pitao u kafiću.

- Odgovorom da idemo u Srpsku pravoslavnu gimnaziju u Zagrebu smo sugerirali svoju nacionalnu pripadnost – pojašnjava Samardžija.

 No, nastavlja, seksizma vani nije nedostajalo, osobito "naizgled benignog napastovanja muškaraca".

- Često se smatra da je normalno da nepoznati muškarci ženama stave ruku na struk, priđu im s leđa ili se na koncertima stiskaju uz njih. Mislim da se to svakoj djevojci i ženi nekada dogodilo - dodaje.

Takva iskustva, smatra Ana Lovreković, teško je odvojiti od iskustava žena u javnom prostoru generalno.

Romkinje su diskriminirane zato što su žene i zato što su Romkinje. Diskriminirane su u društvu, obitelji i u sredini u kojoj žive, kaže Milan Mitrović iz Romske organizacije mladih

– U klubovima je možda sve malo intenzivnije. Postoji velika anything goes siva zona seksističkog ponašanja, natopljena krivnjom i posramljivanjem, tuđim očekivanjima, realnim rizicima – kaže.

Viktor Zahtila ističe da od loših iskustava gej ljudi masovno imaju PTSP.

- Velikom broju njih se želudac stisne od najmanje prijetnje nasiljem. Nema toliko fizičkih napada jer se homoseksualci ne ponašaju kako žele, nego imaju fejk manirizam kojim skrivaju svoju homoseksualnost. To je mentalitet opsade – kaže Zahtila, navodeći da u klubovima gradova poput Amsterdama i Berlina ljudi u svakom izlasku izgledaju kao u Zagrebu na Prideu, kada mogu pokazati kakvi su zapravo.

- Razlika nije u veličini klubova, cijeni pića ni kvaliteti muzike, nego u atmosferi – tamo vlada euforija samo zato što znaš da si siguran. Sigurnost je temeljni okvir mogućnosti za zabavu – dodaje.

Iskustvo izlazaka koje bi se svelo na čistu, neopterećenu zabavu, i za većinu je žena još uvijek nedosegnuta privilegija.

- Čini mi se da još uvijek ne uspijevamo pojmiti i izraziti na kojim sve razinama naše društvo producira nasilje i nejednakost, na kojim su sve razinama naša tijela zlostavljana i zanemarena, što je i kako zapravo izgleda oslobođena, čista želja, pravi užitak. Previše je prepreka na putu do toga – kaže Ana Lovreković.

Siva zona koja je u izlascima često premrežena šovinizmom je i upucavanje.

Maša Samardžija (Foto: Marko Prpić/PIXSELL)

- Takva se ponašanja kod nas smatraju čak načinom udvaranja, što je potpuno pogrešno. Nijednoj ženi nije ugodno kada je muškarci u izlascima konstantno pokušavaju dodirivati – kaže Maša Samardžija.

O flertu koji je često natopljen seksizmom govori i Zahtila.

- Muškarci su patrijarhalno odgojeni i kad se upucavaju žele uvijek biti u poziciji moći i dobiti odgovarajući odgovor na svaku njihovu gestu. Užasava ih ako su imalo u prostoru ambivalentnosti. A seksualnost jest područje ambivalentnosti – ne možeš stisnuti gumb da dobiješ što hoćeš. Oni su kukavice u toj priči - smatra.

Kada upozoravamo na to da je upucavanje često prepleteno sa šovinizmom, često čujemo mračno "predviđanje" da muškarci "više neće moći prići ženama" i da će svatko moći bezrazložno optužiti nekoga za napastovanje. Zahtila upozorava da je to laž.

- Jasno je da svaka reakcija žena koje su morale trpjeti svašta neće biti savršeno precizna. Ti kao strejt muškarac trebaš biti spreman da se, ako neka možda i reagira pretjerano, ispričaš. Uloži taj trud jer je to osnova solidarnosti. Stavljanje naglaska na "lažno optuživanje" nimalo ne koincidira sa statistikom lažnih optužbi. To je patrijarhalna laž – poručuje.

Milan Mitrović se posebno osvrće na poziciju Romkinja.

- Računajte kako se muškarci ponašaju prema vama, pa onda to pomnožite puta dva ili tri da saznate kako se ponašaju prema Romkinjama. Romkinje su diskriminirane zato što su žene i zato što su Romkinje. Diskriminirane su u društvu, obitelji i u sredini u kojoj žive – kaže Mitrović.

Problemi izgovoreni u javnom prostoru samo su vrh ledenog brijega.

Milan Mitrović (Foto: Ivica Galović/PIXSELL)

- Većina tog ostaje neprijavljena zbog osjećaja žena i gej ljudi da neće biti zaštićeni, da su i zaštitari problematični, zbog straha od autanja. Kad pretrpiš nasilje i ne reagiraš, to je ogromna psihološka šteta i trauma koja te prati, uništava samopouzdanje i pojačava paranoju. Ali ako vrištiš, kroz to prestaješ biti žrtva - upozorava Zahtila.

Na pitanje šute li žene previše o doživljenom nasilju, Ana Lovreković podsjeća na kampanju #ženeujavnomprostoru, koja je razotkrila stotine slučajeva seksualnog uznemiravanja i nasilja, a poprište mnogih bili su upravo klubovi.

- Iako su svjedočanstva bila anonimna, a klubovi nisu bili imenovani, bilo je moguće prepoznati i slučajeve za koje smo čule iz drugarskih ili poznaničkih krugova, kao i mjesta u kojima su se odvili – od mejnstrim lokala do klubova u kojima se nerijetko odvijaju feministički i antifa partiji – kaže, dodajući da problem nije toliko u šutnji žena i kvir osoba, koliko u tome što ih se ne sluša odnosno ignorira dok govore.

- Ako ih se ipak sasluša, reakcije su pretežno razočaravajuće. Ponekad smo čule za koji sastanak uprave, a svega jednom ili dvaput uslijedio je prekid suradnje – razlozi nepoznati - kaže.

Manjak reakcije je normaliziran.

- Znalo se dogoditi da se u nekim kafićima, naročito za vrijeme nogometnih prvenstava, skandiraju ustaške ili antisrpske parole. Nije baš ugodno, ali s vremenom sam takve stvari prestala emotivno doživljavati. Nisam nikada doživjela da su oni koji viču upozoreni od strane osoblja - prisjeća se Maša Samardžija koja dodaje da su, s druge strane, prostori u kojima nikada nije doživjela nacionalizam bili alternativni klubovi.

Viktor Zahtila (Foto: Marko Prpić/PIXSELL)

Međutim, mada se takva mjesta obično pozicioniraju kao progresivna, seksizma i homofobije u njima ne manjka. Ana napominje da takozvana alternativna scena nije toliko progresivnija od drugih prostora.

- fAKTIV je više puta upozoravao progresivne klubove kada bi ugošćavali seksističke, homofobne, desne izvođače. Štoviše, organizirali su se i nekakvi sastanci s predstavnicima klubova ili organizatorima. Nažalost, svaki put nam ponavljaju isto: da pretjerujemo, da sve shvaćamo preozbiljno i da ti izvođači imaju publiku koja će doći, platiti karte, platiti cuge. Dakle, profitni poslovni model je iznad vrijednosti koje takvi klubovi navodno zastupaju – kaže Ana Lovreković, dok Viktor Zahtila na sličan način komentira izvođače s domaće tehno scene koji ne odbijaju suradnju s klubovima u kojima se događa nasilje.

- Bez obzira na subkulturni imidž, patrijarhat je patrijarhat, nasilnici su nasilnici, ima ih svugdje. Scena je u glavi progresivna, a zapravo kukavička, konformistička i provincijalna kao i ostatak Hrvatske – veli on.

Na pitanje od kuda krenuti u borbi za sigurnije prostore, Ana Lovreković odgovara s nekoliko sugestija.

- Dobar je start odreći se konformizma. Poslušati osobe koje su o nasilju progovorile, vjerovati im, ne relativizirati njihove priče. Ne angažirati problematične redare, ne raditi gigove bendovima koji promoviraju seksizam te – najjednostavnije, a najvažnije – kad ti netko ukaže da je došlo do uznemiravanja ili nasilja u tvom klubu, postupiti kako osoba koja je to doživjela želi – kaže ona, smatrajući da se može uključiti feminističke i LGBTIQ+ kolektive u razvoj klupske politike ili kopirati primjere klubove iz inozemstva.

- U Londonu je iz punk i feminističkih krugova krenula inicijativa "Good night out" koja je u nekoliko godina uspjela postići da brojni klubovi s različitih scena postanu uključiva mjesta za zabavu – dodaje.

Ana Lovreković

Maša Samardžija drži da bi se svaka naznaka šovinizma, rasizma, homofobije i fašizma trebala kažnjavati najmanje izbacivanjem iz prostora, a Zahtila daje primjer kvir partija u Amsterdamu.

- Na ulazu je par osoba na pitalo svakoga: "Zašto si tu? Znaš li kakav je ovo parti?" Što za tebe znači kvir parti?" Nisu me pustili unutra dok se nisu uvjerili da sam shvatio kako se trebam ponašati. Svi klubovi bi na ulazu trebali pitati svakoga: "Jesi li svjestan da unutra ne smiješ grabiti žene i likove? Da ne toleriramo nasilje? Ako ne možeš to shvatiti, van." To nije bulletproof taktika, ali je velika stvar – poručuje.

Koliko je važno da su redari u klubovima senzibilizirani, podcrtava i Milan Mitrović.

- Prije šest godina sam s prijateljem išao u noćni klub gdje me inače uvijek čekao stol i piće od gazde. Tom prilikom na ulazu je bio izbacivač koji me nije htio pustiti. Rekao mi je da je u tijeku privatna zabava. Nakon što sam porazgovarao s gazdom, sve je bilo u redu. Važno je da izbacivači imaju empatiju prema svima, a ne da je izgube ako naiđe netko malo drugačiji – kaže Mitrović.

Na kraju, u izgradnji sigurnih prostora važnu ulogu ima i publika. Mitrović ističe da je važno da i sami Romi budu svoji, normalni i nikome se na silu ne pokušavaju umiliti.

- To što je par Roma napravilo probleme ne znači da su svi takvi. Moje društvo i ja smo bili poznati gosti i uvijek smo bili neki tip medijatora, uskakali smo i razgovarali s ljudima – kaže Mitrović.

- Reagirati, pružiti izravnu podršku osobi koja je doživjela uznemiravanje ili nasilje ili, kako su prije koju godinu članice jednog sjajnog benda vrištale po stejdževima, "You ignorant fuck, gonna put you to shame" ("Jebena neznalico, posramit ću te"), najmanje je što možemo učiniti – kaže Ana Lovreković. Potpisujemo, a za kraj citiramo jedan zaključak iz Zahtilinog teksta spomenutog na početku: "Zabava bez solidarnosti? Čisti konformizam."

 

Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma