Ministar Davor Božinović i glavni ravnatelj policije Nikola Milina priznali su da su maskirane osobe u uniformama bez oznaka, koje su na Korani nedaleko od Rakovice okrutno premlaćivale migrante, pripadnici interventne jedinice hrvatske policije. Priznanje je u isti mah iznimno značajno, kao i nedovoljno i zakašnjelo, dok su uvjeravanja da je riječ o izoliranom incidentu neuvjerljiva. Značajno, jer je ovo najupečatljiviji slučaj u kojem su hrvatske vlasti prisiljene priznati ono što novinari, aktivisti i sami migranti govore godinama - da se na hrvatskim granicama odvija brutalno nasilje. Naravno, i dalje negiraju da je ono sustavno i kontinuirano, unatoč velikom broju ozbiljnih indicija, pa i dokaza koji govore suprotno.
Premda su Državno odvjetništvo i policija zbog zlostavljanja migranata već i prije vodili određen broj postupaka protiv policajaca (od kojih je većina odbačena), u javnosti su sve optužbe u pravilu negirane ili relativizirane, a novinari i aktivisti de facto proglašavani neprijateljima Hrvatske. Sada će to biti nešto teže: istraživanje međunarodne novinarske mreže, u kojem su sudjelovale Novosti, Lighthouse Reports, Švicarska Radiotelevizija SRF, njemačka ARD, Der Spiegel, RTL Hrvatska i niz drugih medija čitavoj je Evropi predočilo jezivu situaciju na hrvatskim granicama.
Suočeno sa snimkama i dokazima koje bi bilo teško, pa i redikulozno negirati, kao i s oštrim kritikama Evrope, Ministarstvo unutarnjih poslova nije imalo drugog izbora nego da prizna istinu i tako ograniči štetu. Pa čak i da situaciju pokuša donekle preokrenuti u svoju korist, odnosno da, nakon sankcioniranja neposrednih nasilnika, argumentira kako hrvatska policija ne tolerira protupravno i nehumano ponašanje.
Milina i sam Božinović, međutim, nisu odgovorili na čitav niz pitanja. Prvo, kako je moguće da se na snimci vidi četvero policajaca, a policijski istražni tim je "do sada" utvrdio "ukupno tri interventna policajca", inače iz Policijske uprave Istarske? Pri tom se iz snimke i svjedočenja njenog autora, nizozemskog novinara Klaasa van Dijkena, može naslutiti kako ni ta četvorica nisu bili sami.
Drugo, Milina nije odgovorio na pitanje kako to da batinaši u podjaknama interventne policije nisu nosili nikakve oznake. Ovo je tim značajnije stoga što su i mnogo prije van Dijkenove snimke, nastale 15. lipnja ove godine, postojala brojna svjedočenja o premlaćivanjima koja provode uniformirani ljudi bez oznaka. Prije skoro godinu dana, u studenom 2020. Spiegel je objavio tekst i snimku, na kojoj se vide teško premlaćeni migranti u Poljani nedaleko Velike Kladuše, dok u pozadini, na hrvatskoj strani granice, maskirani uniformirani muškarci vitlaju motkama i improviziranim bičevima. O slučaju su pisale i Novosti.
Treće, Milina je uporno izbjegavao odgovor na pitanje tko je neposredno nadređen zlostavljačima iz istarske interventne policije, koji su migrante premlaćivali tijekom radnog vremena, uz korištenje službene opreme i vozila. Logično je pretpostaviti da je za njihove aktivnosti znao, u najmanju ruku, njihov neposredno nadređeni. Za sada se špekulira da bi kažnjen mogao biti Josip Gago, načelnik postaje granične policije Cetingrad, na čijem području se incident dogodio. Međutim, u zapovjednom lancu tim interventnim policajcima Gago uopće nije nadređen. Sindikat policijskih službenika upozorava da je za policajce koji na ispomoć dolaze iz drugih policijskih uprava odgovoran načelnik policijske uprave na čijem području oni djeluju. U ovom slučaju to je načelnik PU Karlovačke Darko Bratić. Spomenuti sindikat ocjenjuje da će Gago poslužiti kao "Pedro", koji će "visiti za dobrobit viših interesa (čitaj šefova)", odnosno, biti žrtvovan kako bi se spasili oni koji su zapravo odgovorni.
Četvrto, kako je moguće da je ovaj slučaj bestijalnog iživljavanja otkriven i sankcioniran tek kada su o tome izvijestili mediji, mjesecima nakon što se dogodio? U prvim reakcijama je načelnik Uprave za granicu, Zoran Ničeno, ponavljao staru MUP-ovu mantru kako je snimak, doduše, "dojmljiv", ali da na njemu ima nekih "nelogičnosti", čime je implicirao da je montiran. Međutim, nakon što su snimke objavljene u nizu evropskih medija, a oštre reakcije stigle i iz Bruxellesa (nagovijestilo se da bi Hrvatska, pokaže li se da su zloupotrijebljena, mogla i vraćati sredstva primljena iz fondova Europske unije za nadzor granica i upravljanje migracijama), počinitelji su pronađeni u roku kraćem od 36 sati. Sve upućuje na zaključak da su siledžije u državnoj službi sankcionirani isključivo zbog pritiska javnosti i Evrope, pa je opravdana teza jednog portala, po kojoj "policajci nisu kažnjeni jer su tukli migrante, nego zato jer su snimljeni". Odnosno, ne zato što su zlostavljali nezaštićene ljude, nego zato što su pri tome uhvaćeni. Ovo, također, jasno pokazuje da je policija i u svim ranijim prijavama o nasilju mogla vrlo brzo identificirati krivce. Priče o tome kako bi MUP-u rado sve istražio, ali su potrebne originalne snimke koje, eto, nekooperativni novinari ne žele predati, samo su spinovi za javnost. Dovoljno je da policija, kako bi pronašla nasilnike, pogleda svoje interne zapisnike koji sadrže precizne informacije koja se jedinica kada i gdje nalazi, pa da obavi nekoliko razgovora s vlastitim radnicima.
Peto, Božinović je izjavio da se radi o "nekom individualnom prekršaju nekolicine policijskih službenika". Novinarski članci, izvori iz policije i statistike nevladinih organizacija upućuju na drastično drugačiju situaciju. Prema uglednom Danish Refugee Councilu, četvrtina od 1245 migranata, koji su samo u kolovozu ove godine protjerani iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, prijavila je neki oblik nasilja. Tijekom čitave 2020. protjerano je više od 16 tisuća migranata, a timovi Liječnika bez granica tretirali su na stotine ozlijeđenih ljudi. Drugim riječima, nasilje nad migrantima nije "neki individualni prekršaj", nego se izgledno radi o raširenoj pojavi. Uostalom, novinarskom istraživačkom timu to je potvrdilo nekoliko policajaca koji su radili ili još uvijek rade na granici. Zapovjedi za tako nešto, naravno, nema jer bi bila protuzakonita, no kako je jedan izvor rekao, "radi se o prešutnoj praksi. Rukovoditelji znaju da se sila upotrebljava, ali to ne procesuiraju ili čine kad je neizbježno."
Ta činjenica, šesto, implicira da odgovornost ne leži samo na nižim karikama zapovjednog lanca. Ako je, kao što tvrde spomenuti izvještaji i pojedini izvori iz policije, riječ o toleriranoj i raširenoj praksi, povlači se pitanje odgovornosti viših zapovjednika, sve do samog Miline. Ukoliko su sve navedene indicije točne, to znači da oni dopuštaju protuzakonito i nasilno djelovanje svojih podređenih. Što, pritom, baca ljagu na sve policajce, uključujući i te kako brojne zgrožene takvim ponašanjem.
Profesorica Pravnog fakulteta Zlata Đurđević ističe da u posljednjem slučaju premlaćivanja migranta nesumnjivo postoji i kaznena odgovornost, a postoji i odgovornost države da se pridržava međunarodnih konvencija. Naglašava da država odgovara i ako nema direktnih naloga za nečovječno postupanje.
"Ako njezini službenici ili agenti čine takva nedjela i postupaju izvan svojih ovlasti, država odgovarai ne može se izvući od odgovornosti. Mi u ovom postupanju možemo prepoznati sve elemente koje postoje kada je riječ o mučenju ili nečovječnom postupanju. Mora se raditi o nanošenju boli ili teške psihičke ili fizičke patnje. Mora se raditi o namjernom takvom postupanju. Cilj mora biti zastrašivanje, a vidimo da ga u ovom slučaju ima kao i da ga moraju počiniti policajci, odnosno državni službenici", rekla je Đurđević za televiziju N1.
Od odgovornosti nije lišen ni lično Božinović. On se u četvrtak retorički zapitao "Zašto bi to bila moja osobna odgovornost ako su snimke autentične", dok je povjerenica EU za unutarnje poslove Ylva Johansson izjavila da je ministar "šokiran". Lako je moguće da se radi o hinjenoj šokiranosti, a kako bi se zataškala činjenica da je vrhu MUP-a itekako poznato što se događa na granici. Ukoliko je zblanutost iskrena, tim gore: to znači da ministar nema pojma što se događa u povjerenom mu resoru, jednom od najvažnijih u državi. U uređenoj bi zemlji ovakav skandal izgledno značio ministrovu ostavku, no nema naznaka da će se Andrej Plenković odreći bliskog suradnika Božinovića. Umjesto toga kao žrtveni janjci poslužit će neposredni počinitelji i pokoji "Pedro", barem ukoliko ne bude daljnjih otkrića o bezakonju i nasilju unutar Božinovićevog resora. Istovremeno je Plenković osjetljiv na kritike iz Bruxellesa, s obzirom da na priči o svom ugledu u EU gradi politički legitimitet. Sigurno nije sretan što Božinovićevi policajci u mračnom svjetlu pune evropski medijski prostor i što dobija kritike iz Evropske komisije, pa nije isključeno da će ipak biti smjena i na višim razinama. Božinović je, dakle, pomalo poljuljan, možda je izgubio ponešto premijerovog povjerenja, ali suštinski nije ugrožen.
U čitavoj priči ne treba, naravno, od odgovornosti izuzeti ni EU. Štoviše, iako su optužbe i kritike koje je nakon objave snimki izrekla Johannson bile iznimno oštre, povjerenica je istovremeno izrazila zadovoljstvo reakcijom hrvatske Vlade, koja je stvar "shvatila jako ozbiljno". Čini se kao da Johansson sudjeluje u priči koju guraju MUP i vlada – da je riječ o izoliranom incidentu koji treba odlučno kazniti, no da mimo toga Hrvatska obavlja dobar posao. A u to se uklapa i cinična blagorječivost o "šokiranom ministru". Ukratko, moguće je da EK sudjeluje u zataškavanju stvarnih razmjera užasa na našim granicama. Zahtijevala je brzu reakciju Hrvatske, kojoj će sada zdužno aplaudirati upravo zato kako bi se neometano nastavila evropska granična politika protjerivanja migranata, a sve to zato što europske zemlje nisu voljne prihvatiti određen broj ljudi u potrazi za boljim životom. Ako je moguće bez primjene sile, ali ni njena upotreba Komisiju neće previše uznemiravati toliko dugo dok se odvija u tajnosti. U suprotnom slučaju Evropa bi daleko ranije i oštrije reagirala na tisuće izbatinanih i teško ozlijeđenih ljudi na hrvatskim, grčkim i rumunjskim granicama.
Iako su reakcije Vlade i policije nedovoljne, zakašnjele i neuvjerljive, iako je pobjeda novinara, aktivista, svih zgroženih zlostavljanjem nezaštićenih ljudi - svih koji zastupaju elementarnu humanost – ograničena, ona bi mogla imati konkretne i vrlo značajne posljedice za zdravlje i živote stotina i tisuća ljudi. Za očekivati je da će nadležni u MUP-u paziti da ne bude još sličnih skandala koji urušuvaju ugled hrvatske policije i Vlade diljem kontinenta. Treba se nadati da će se mnogo strože nadzirati i sankcionirati nasilje nad migrantima. Ipak, ta opipljiva pobjeda ne smije zamagliti fakt da postoji mnogo razloga za brigu. Protuzakonita upotreba nasilja je zločin, a zemlja za čiji se državne organe sumnja da su upleteni u nasilje ima ozbiljan problem. Brojnim građanima koji zaslijepljeno brane policiju ili čak i podržavaju nasilje nad migrantima to nije jasno. Brutalizirana i sviknuta na nasilje, policija će imati daleko manje ograda da krši ljudska prava i zlostavlja vlastite građane. Uostalom, to smo već vidjeli devedesetih. Značajan dio stanovništva danas, međutim, nasilje nad migrantima ne zabrinjava. Barem toliko dugo dok se iživljavanje odvija daleko od njihovih očiju i nad nezaštićenim, nikom bitnim ljudima iz dalekih zemalja. To je, također, moralna bijeda društva.
