Premijer Andrej Plenković i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović vidno su se unervozili zbog mogućnosti da se u javnosti stekne dojam o praktičnoj propasti Schengena, nakon što je Slovenija vratila određeni oblik policijskih kontrola na hrvatsko-slovenskoj granici, odnosno nakon što je nekoliko zemalja Europske unije počelo ili nastavilo provoditi "profilacijski nadzor" na svojim granicama. Nervoza je logična: ulazak Hrvatske u schengenski prostor, prostor bez unutrašnjih graničnih prijelaza, što se dogodilo 1. siječnja ove godine, jedan je od ključnih stupova HDZ-ove izborne kampanje, koja je već počela i koja će se intenzivirati u tjednima i mjesecima što slijede. Izbijanje tog stupa bilo bi veliki udarac, pa su Plenković i Božinović pohitali da iziđu sa smirujućim tumačenjima, da pokušaju uvjeriti ljude da se ništa, zapravo, nije promijenilo.
Pritom su većim dijelom u pravu: schengenski režim nije ni propao niti je suspendiran; uvodi se ciljani policijski nadzor na do jučer napuštenim graničnim prijelazima; mjere bi trebale biti privremenog karaktera, a deklarirani razlog jest u porastu straha od terorističkog djelovanja islamističkih grupa. Premijer i ministar, međutim, nisu mogli opovrgnuti objektivnu fragilnost Schengena, što svodi u realne okvire rečeno postignuće Plenkovićeve vlade. Nevolja je u tome što Plenkoviću i Božinoviću u predizborno vrijeme nisu dovoljni realni okviri, nego im treba priča o grandioznom povijesnom uspjehu koji ne smije biti ni najmanje zasjenjen stvarnošću.
Slovenska Vlada vratila je policijsku prisutnost na granicama s Hrvatskom i s Mađarskom ponajprije zbog pritiska dijela vlastite javnosti kojom se širi nesigurnost povezana s povećanom prisutnošću migranata iz islamskih zemalja, naročito u pograničnim područjima. Janez Janša, bivši premijer i predsjednik opozicijskog SDS-a, ovih je dana, primjerice, pozvao građane da se legalno naoružaju u svrhu samozaštite od ilegalnih migranata. Istim ili vrlo sličnim razlozima – unutrašnjim političkim tenzijama – motivirane su i odluke drugih EU-država koje su uvele policijski nadzor svoje granice, a kao neposredni povod, rekosmo, uzeta je opasnost od terorističkih napada radikalnih islamista, koji bi mogli biti potaknuti brutalnim izraelskim napadima na Gazu nakon što je palestinski Hamas 7. listopada izveo nezabilježen upad na teritorij Izraela te ubio ili oteo više od tisuću i petsto ljudi.
U Hrvatskoj, uostalom, neke desne političke opcije već duže vrijeme zagovaraju razvlačenje žice i slanje vojske na granicu da bi se spriječio ilegalni ulazak migranata, kojima je cilj Austrija, Njemačka ili neka druga sjeverna država Europske unije. Miro Bulj, Mostov gradonačelnik Sinja, vitla najavama o formiranju naoružanih "građanskih straža". No Mađarska je opasala granicu žicom, pa svejedno veći broj migranata posljednjih mjeseci ulazi u Sloveniju iz Mađarske nego iz Hrvatske, a vojska na granici, u krajnjoj liniji, podrazumijeva zločine, to jest upotrebu vatrenog oružja protiv nenaoružanih ljudi.
Deformacije Schengena samo su najočitiji dokaz raskoraka u kojem je zapela Europska unija. Schengen je previše važan projekt da bi bio pokopan po kratkom postupku i to se sigurno neće dogoditi. Ono što se događa i što će se u još većem opsegu zbivati u budućnosti jest popuštanje pred sigurnosnim očekivanjima vlastitih javnosti u onim schengenskim državama koje su na migrantskoj ruti i u onima u koje migranti žele stići te iskorištavanje mogućnosti da se privremene i djelomične suspenzije Schengena pretvore u dugotrajnu praksu. To je, između ostalog, posljedica nepostojanja suvisle i sustavne politike Europske unije prema migrantima: sve je prepušteno nacionalnim vladama koje se spram migrantskog pitanja odnose u skladu sa svojim trenutnim unutrašnjopolitičkim interesima, to jest u skladu s dominantnim raspoloženjem domaće javnosti.
Europska unija u proteklih sedam-osam godina nije uspjela formulirati koliko migranata može i želi primiti na godišnjoj razini, niti je poduzela išta ozbiljno da se migracije donekle zaustave ili kontroliraju na izvorištu osmišljavanjem programa financijske pomoći i edukacije. Nije uspostavljena efikasna suradnja s državama zapadnog Balkana u pogledu usklađivanja režima viza, niti je uloženo dovoljno novca da bi se te države u svim segmentima mogle dobro nositi s migrantskim izazovom. Nije se ni približno dovoljno pomoglo Grčkoj i Bugarskoj – pri čemu Bugarska i dalje nije članica Schengena – koje su prve zemlje EU-a na migrantskom putu. Nema, na kraju krajeva, ni osmišljene i uravnotežene europske politike općenito prema muslimanskom svijetu: i to je prepušteno nacionalnim vlastima – koje danas jesu, a sutra ne moraju biti – i njihovim dnevnopolitičkim kalkulacijama te većim ili manjim suverenističko-ksenofobnim stremljenjima. Primjer Mađarske govori da je Bruxelles nemoćan u suočenju s tom vrstom politike.
U takvim okolnostima, Schengen u dogledno vrijeme neće biti ono što je nekad bio, ako će ikad više biti ono što je bio i kako je zamišljen. Taj idealni i neokrnjeni Schengen idućih mjeseci živjet će samo u javnim nastupima Andreja Plenkovića.
