Omarska – mjesto koje podsjeća na ratove devedesetih godina što su na području bivše Jugoslavije izrodili zločine, necivilizacijska, nečovječna postupanja nekadašnjih bratskih naroda jednih prema drugima, koja su čak i danas nepriznata, neprocesuirana, prešućena i kao takva trajna sramota. U sretna vremena Jugoslavije Omarska je bila sinonim za rudnik željezne rude u kojem su radnici teškim, nadljudskim radom prehranjivali svoje obitelji. U nesretna vremena nakon Jugoslavije Omarska je pretvorena u koncentracijski logor gdje su se politički i vojni krugovi većinskog srpskog naroda iživljavali na dojučerašnjoj braći – Bošnjacima i Hrvatima. Prijedor je i mjesto gdje je maja 1992. preko lokalnog radija izdata naredba prema kojoj je nesrpsko stanovništvo moralo obilježiti svoje kuće bijelim zastavama, a pri izlasku iz kuća staviti bijele trake oko rukava. Bijele trake bile su tek najava strahota u koncentracijskim logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje, koji su funkcionirali od maja do avgusta. Mučenja, izglađivanja, stradanja i likvidacije zatočenika prekinuti su nakon objavljivanja snimki britanske novinarske ekipe iz prijedorskih logora. 30 godina nakon toga u Prijedoru još uvijek traje rasprava je li Omarska bila sabirni ili koncentracijski logor, jesu li brojke kojima se barata preuveličane, jesu li brojne presude protiv pojedinaca srpske nacionalnosti opravdane ili su čin zavjere haškog tribunala... U svim tim pitanjima ostaje prešućena bol žrtava, ali i činjenica da službene prijedorske vlasti i javno mnijenje godinama odbijaju obilježiti mjesto sjećanja na 102 ubijene djece prijedorskog kraja.

Nije mi problem osuditi svaki zločin, pa i zločine i sramote koje je počinio moj, bošnjački narod. Smatram da je to moja ljudska pobjeda – kaže Nusreta Sivac

Nusreta Sivac, tadašnja sutkinja općinskog suda u Prijedoru, u Omarsku je odvedena 9. juna. I bila je ondje sve do zatvaranja logora 6. avgusta.

- Kada sam kao sutkinja dobila otkaz mislila sam da je to najstrašnije što mi se može desiti. Metode likvidacija i mučenja ljudi u Omarskoj zdrav čovjek ne može prihvatiti. Mučenja, fizičke torture, likvidacije, silovanja, dokazani su u mnogim sudskim presudama, od Haškog tribunala do domaćih sudova. Nas se nije smatralo ljudskim bićima. Kad bi netko od čuvara čuo da mu je netko od njegovih poginuo na ratištu, odmah su kretale odmazde. Klanja, urezivanja križa na lice žene, kupanje golih zatočenika, silovanje pred bijelom kućom, tjeranje zatočenika da siluje zatočenicu. Često je u Omarskoj metak bio nagrada - govori ona svoju potresnu priču.

- Samo se jednom dnevno jelo. Grah, komadić kruha, dva-tri lista kupusa. Izmučeni i izgladnjeli zatočenici morali su na brzinu, za dvije-tri minute pojesti taj obrok. Bilo je vruće, hrana je bila pokvarena. Često neki zatočenici ne bi ni išli po komad kruha koji im je značio život jer su usput morali proći kroz špalir stražara i fizičku torturu. Zatočenici su rapidno gubili na tjelesnoj težini. Hodajući kosturi - svjedoči Nusreta Sivac i kaže da na kraju ni sami stražari nisu krili da je i njima bilo dosta tog mučenja ljudi, ali naredba viših instanci ipak se sprovodila.

- Te muke i taj pakao prekinuli su novinari. Zato imam vječiti respekt prema novinarskoj profesiji. Reakcije iz svijeta dovele su do raspuštanja logora. Rad Haškog tribunala je i počeo otvaranjem dosjea logora Omarska. To je bio najzloglasniji logor ne samo na području BiH, nego i na području Jugoslavije poslije Drugog svjetskog rata. Nikad nisam mogla pretpostaviti da bi se tako strašan zločin mogao desiti u gradu koji je baštinio tekovine antifašizma, u kraju u čijem je srcu poznata Kozara sa svim preživjelim strahotama i tragedijama za srpski narod. Mislila sam da su naši međuljudski i međunacionalni odnosi bili toliko čvrsti da se takvo krvoproliće nikako i nikada ne može desiti - govori Sivac.

Nusreta Sivac (Foto: Birdinflight.com)

Za razliku od Nusrete Sivac koja više od dvije decenije živi u Prijedoru, preživjeli logoraš Kemal Pervanić živi na relaciji Prijedor – London i vodi organizaciju Most mira. Te ratne 1992. imao je 24 godine.

- Imao sam dugu kosu, majka mi je uvijek govorila da je ošišam i da bježim. Volio bih da sam je poslušao. Nisam bio u teritorijalnoj odbrani, nisam imao kod sebe ni naoružanje. Postojao je neki spisak vojno sposobnih muškaraca koji je netko u selu sastavio. Na osnovu tog spiska optuživali su me da sam se priključio armiji BiH. Vrijeme u Omarskoj nije isto kao što je ovo vrijeme. Dan je bio beskonačan. U Omarskoj sam bio 75 dana. Od 28. maja do 6. avgusta - započinje on svoju priču.

- Dani kad se plašiš bivših školskih drugova, bivših nastavnika, kad vrtiš u glavi sve dječje svađe i tuče jer one u Omarskoj mogu biti razlog da budeš mučen i ubijen. Strah od odlaska na ručak zbog špalira batinaša. Jednom mom isljeđivanju prisustvovao je moj profesor iz srednje škole, moj omiljeni profesor... Uživao je u mom mučenju. Nakon rata, sreo sam ga... Imao sam potrebu da se nađem s njim. Bježao je od mene, izbjegavao. Kasnije je objašnjavao kao i mnogi koji su mučili, da nije imao izbora, da je morao, pogrešno mjesto u pogrešno vrijeme. To svi kažu. Jedini koji nismo imali izbora u Omarskoj bili smo mi, zatočenici. Sreo sam i mog školskog druga iz razreda koji je bio stražar u Omarskoj. Kad sam se rukovao s njim, bilo mu je jako neprijatno. Kasnije sam sve oprostio svima - govori Kemal o procesu suočavanja sa svojim najvećim životnim bolom i strahom.

Kemal Pervanić (Foto: Holocaust Memorial Day Trust)

Nakon što je rasformiran logor u Omarskoj, Kemal Pervanić prebačen je u logor na Manjači, gdje je proveo četiri i pol mjeseca.

- Vremena u Omarskoj i Manjači bila su različita. U Omarskoj se vrijeme nije mjerilo, na Manjači sam bar znao da me neće ubiti. Poslije Omarske, kad su me prvi put zvanično popisali, kada je moje ime ponovno zapisano, kao da sam se drugi put rodio. Bila je to za mene jedna vrsta osiguranja da se sa mnom neće ništa loše desiti. Na Manjači sam čekao momenat kada ćemo biti razmijenjeni ili oslobođeni. Godinama sam odbijao pričati o proživljenom užasu, ali vrlo je bitno o tome govoriti kako bismo započeli normalan život. Nakon deset godina došao sam prvi put nazad, u Prijedor, da se suočim sa svojim demonima. Imao sam potrebu da se vratim na mjesto svog užasa kako bih pokušao shvatiti neke stvari. Taj proces nije nimalo lak i jednostavan. Kad čovjek dolazi češće u svoj zavičaj, ne samo za godišnji odmor, ponovo se stvori taj kućni osjećaj, veza sa mjestom svog rođenja. Sad sam ovdje kao kod kuće, što je zaista lijepa stvar - priznaje Kemal Pervanić.

Jednom mom isljeđivanju prisustvovao je moj profesor iz srednje škole, moj omiljeni profesor... Uživao je u mom mučenju. Nakon rata, sreo sam ga... Imao sam potrebu da se nađem s njim. Bježao je od mene – svjedoči Kemal Pervanić

O svojim razlozima da se vrati u Prijedor govori i Nusreta Sivac.

- Kao preživjela logorašica mogla sam otići u europske ili prekookeanske zemlje. Moj izbor bio je da se vratim u Bosnu, mada me mučilo pitanje da li nakon svega ja ovdje imam pravo i snage doći živjeti. Povratnicima se pokušao učiniti život što težim. Cilj je bio da se ljude odvrati od povratka. Potakao me masovni povratak uz pomoć međunarodnih organizacija, da njih nije bilo nikada se ne bismo vratili - govori Nusreta o svom drugom prijedorskom životu, životu poslije užasa logora Omarska.

- Susrećemo na ulici mučitelje iz Omarske, osobe kojima je suđeno u Tribunalu ili pred domaćim sudovima, koji su izdržali dvije trećine kazni i zatim pušteni. Slobodni su. Nema pokajanja, nema izvinjenja. 3.176 je žrtava u Prijedoru, među njima 102 djece, 265 žena. Velik broj. Najviše masovnih grobnica otkriveno je na području Prijedora, oko 60 masovnih, na stotine pojedinačnih grobnica. Najveća masovna grobnica na tlu Europe poslije Drugog svjetskog rata je Tomašica. Najviše presuda Haški sud donio je za Prijedor. Za brojke prijedorskih žrtava Srbi kažu se da su izmišljene, prenapuhane. Malo tko kaže da mu je žao - ističe Nusreta Sivac dodajući da se s običnim ljudima o svemu može razgovarati, samo ne o ratnim temama, o Omarskoj.

- Razgovor se tada mijenja ili prekida. Ljudi u Prijedoru radije bi pričali o onome što se desilo u Sarajevu, Tuzli, Zenici, gdje nisu bili, nisu živjeli. O sebi i svojima najgore je pričati. To je problem svih sredina sa pobjedničkom većinom koja kreira javno mnijenje. Žalosno je to da svaka strana odaje počast samo svojim žrtvama, osuđuje zločine samo onih drugih, a svoje slavi i glorificira. O svojim zločinima i ljudskim, civilizacijskim sramotama nije popularno govoriti, ne znam zašto, ja otvoreno govorim o svim zločinima. Nije mi problem osuditi svaki zločin, pa i zločine i sramote koje je počinio moj, bošnjački narod. Smatram da je to moja ljudska pobjeda - kaže Nusreta Sivac.

Edin Ramulić (Foto: Privatna arhiva)

Da je pak u današnje vrijeme najstrašnije to što su na temeljima vječitog revanšizma i osvetništva odgojene nove generacije mladih upozorava Kemal Pervanić.

- Govor mržnje danas nažalost dolazi od mladih. Mladi naraštaji najveće su žrtve rata, hranjeni narativima mržnje i podjela. I mi koji smo preživjeli stvaramo mladima taj teret. U glavi imam vječiti signal da uvijek postoji mogućnost da se sve to ponovo može desiti. Srbi su narod koji je istorijski stradao u Prvom i Drugom svjetskom ratu, pogotovo ovaj naš kraj. Ti ožiljci bili su jako prisutni početkom devedesetih kada su pojedine grupe Srba drugom narodu činili iste one zločine koje su njihovi preci uspjeli preživjeti u svojoj prošlosti - govori Kemal Pervanić o krvavoj, ukorijenjenoj balkanskoj tradiciji u kojoj nema prostora za pouku i mirnu budućnost, ali u kojoj se svaka generacija svojski potrudi dati garancije da će stari dugovi zločina biti vraćeni.

Neki od onih koji pokušavaju pokrenuti nove, zajedničke životne tokove u Prijedoru su Edin Ramulić i pisac Darko Cvijetić. U užoj familiji današnjeg građanskog aktivista inicijative "Jer me se tiče" Edina Ramulića, od 12 muškaraca samo su petorica preživjela prijedorske logore. Edin je imao sreće – samo tri dana bio je u logoru Trnopolje. Nakon ratnih godina počeo je istraživati stradanje nesrpskog stanovništva po prijedorskim logorima.

- Imao sam 21 godinu, jedan vojnik me vratio u kuću i rekao mi da kažem da imam 17 godina. Završio sam u logoru gdje su šanse za preživljavanje bile veće. Omarska je bila logor sa najvećom smrtnošću na području bivše Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata. Za relativno kratko vrijeme od tri mjeseca ubijeno je 407 zatočenika - navodi Ramulić.

Darko Cvijetić (Foto: Dejan Rakita)

- Mi u Prijedoru prije devedesetih godina imali smo iskustvo Drugog svjetskog rata, sredine miješanih brakova, naglašenog bratstva jedinstva. U Prijedoru je živjelo 50 hiljada muslimana, najveća koncentracija u Bosanskoj krajini. Ovdje je bilo više muslimana nego u Mostaru ili u Travniku, čak više nego i u tadašnjoj općini Bihać. Početkom devedesetih prostor Bosanske krajine bio je prepušten Srbima. Ništa se tu nije dešavalo stihijski, sve je bilo sustavno planirano, organizirano i kontrolirano. Proizvedene su čitave generacije mladih ljudi koji znaju samo za nacionalizam, bez imalo sjećanja na zajedništvo. Ipak postoje ljudi koji otvoreno govore o tome, kao što je Grupa KVART, a njih u jednom dijelu srpske javnosti ocjenjuju kao najgore izdajnike - govori Ramulić i ističe da iza svih antiratnih aktivnosti i kulture sjećanja u Prijedoru, pa tako i Dana bijelih traka, stoje njihovi sugrađani Srbi, što bošnjačku populaciju ohrabruje.

- Nakon svih strahota na ovom našem kozaračkom prostoru, postoji podatak da je sklopljeno oko 400 brakova između Srba i Muslimana. Svatko od njih ima porodicu, ima stranu u ratu, ali to je dokaz da se sve može prevazići kako bi se ljudi spojili u zajedništvu, kao najboljem putokazu nekih, ljepših, boljih vremena - poručuje Edin Ramulić.

Prijedorski književnik Darko Cvijetić ističe da je za budućnost života na zajedničkom geografskom prostoru kao što je Balkan najvažnije razbiti narativ šutnje.

- Čini mi se da stojimo na mjestu i da za svih ovih 30 godina ne uspijevamo čuti, a kamoli razumjeti jedni druge. Mom ocu pobili su svu familiju u Jasenovcu, bio je siroče sa Kozare. Ali to mu nije smetalo da oženi moju majku Hrvaticu i da odgoje djecu bez mržnje. Narativ žrtve ne smije da proizvede i generira novo zlo. Zaista mislim da bi bilo zanimljivo i zahtjevno jedno znanstveno istraživanje o pitanju zašto mi na ovim prostorima uporno jedni drugima činimo zlo - napominje Cvijetić podsjećajući na lekciju koju smo svi trebali naučiti u ove tri decenije otkad, nakon ratova, tragamo za svojim mjestom pod nebom brdovitog Balkana.