‘Ovaj narod. Ne znam.’ Tako glasi citat preuzet s Facebook statusa jedne mlade članice SDP-a koji predstavlja vjerojatno najbolju destilaciju prevladavajućeg zdravog razuma te partije spram svojih stvarnih i potencijalnih birača. Zanemarimo li nužan minimum retoričkog samokažnjavanja nakon ovakvog izbornog debakla, izvjesno je da SDP krivca za svoj rezultat neće tražiti u suštinskim postavkama svog identiteta i pristupa politici, nego u ‘ovom narodu’, a eventualna rješenja u tome kako se uspješnije prilagoditi njegovoj pretpostavljenoj gluposti.
Jednako je uvjerljiv i drugi dio ovog citata. Prilično je očito da SDP ne zna što da radi s ‘ovim narodom’. Takvo stanje mu praktički garantira, barem na srednji rok, jalovo gubljenje u hvatanju vlastitog repa dok pokušava pomiriti minimalnu kupovinu socijalnog mira, neoliberalne diktate privatnog kapitala i povremene populističke izlete ulijevo i udesno. A na nešto duži rok, dokopaju li se vlasti još jednom s postojećim identitetom i neoliberalnim ekonomskim mjerama, otvaraju se šanse i za famoznu pasokifikaciju – nagli odlazak nekoć utjecajne socijaldemokratske opcije s pozicije jedne od vladajućih stranaka na elektoralnu marginu, kao u slučaju grčkog PASOK-a.
Ono što se kod nas popularno shvaća kao ljevica i desnica ustvari označava političko polje koje se kreće između kolebljivih liberala i ekstremnih nacionalista
Krenimo dalje od stanja ‘ovog naroda’ koje se, doduše neizrečeno, krije u Facebook statusu iz uvoda. Narod nije glup. Narod nije nikakav. Narod je narod – banalno rečeno, hrpa ljudi na nekakvom, umjetno omeđenom zemljopisnom prostoru, koji dijele nekakve zajedničke karakteristike kao što su jezik, dio povijesti, kulturna tradicija, vjera i slično. Hoće li neki narod biti ‘glup’ ili ‘pametan’ (nikako, ne daj bože, Pametan!) ne ovisi o ‘njemu samome’ – nije riječ o jednom tijelu ili identitetu sa samostalnom, jedinstvenom sviješću koja odlučuje o ovom ili onom, pa onda bira: ‘Eto, bit ću glup narod, slušat ću cajke i glasat ću za HDZ koji me opljačkao’.
‘Glupost’ i ‘pametnost’ nekog naroda u političkoj sferi – kako god ih definirali i čime god ih mjerili – ovise isključivo o rasporedu i presjeku političkih snaga u društvu, njihovoj relativnoj snazi, ideološkim pozicijama koje ih pokreću i, u konačnici, utjecaju koji ostvaruju na građane; kroz postojeće političke institucije, ali jednako bitno i izvan njih, u svakodnevnom životu, kulturi, obrazovanju, umjetnosti, itd. Ako prevladavaju ‘pametne’ (ne Pametne!) političke snage, takva će nam biti i percepcija narodne većine, s obzirom da jedno prilično očito povlači za sobom ovo drugo. U suprotnom, tu smo gdje smo.
Neovisno o radikalnosti ekonomske politike, ljevica svakako mora biti dosljedno antifašistička, internacionalna, feministička, pro-lgbt i sekularna te iznad svakog šovinizma
Nije, dakle, ‘glupost naroda’ isporučila ovakav izborni rezultat - pa tako ni najgori poraz SDP-a u njegovoj novijoj povijesti. Da budem sasvim konkretan: ruralna, naročito starija Hrvatska – omiljeni krivac domaćih liberala – ne glasa ‘krivo’ zato što je ‘glupa’ nego zato što već duže od dva i pol desetljeća ne postoji nikakva politička snaga koja bi izazvala hegemoniju HDZ-a i Katoličke crkve nad tim dijelom populacije. Tek kada pojmimo tu činjenicu možemo reći da se bavimo onim što se naziva lijevom politikom.
Godinama, ako ne i oduvijek, Socijaldemokratska partija nije ni ‘socijalna’ ni naročito ‘demokratska’, a ponajmanje ‘partija’, shvatimo li ovu posljednju riječ u smislu nasljedstva tradicije Komunističke partije na ovim prostorima. Prikladnije ime za tu organizaciju bilo bi Liberalna stranka, a s obzirom da, koliko mi je poznato, originalni LS iz doba šestorke više nije među politički živima, za takav rebranding s pravno-vlasničkog aspekta ne bi trebalo biti poteškoća. Kroz kompletnu suvremenu povijest termin ljevica pripisuje se u Hrvatskoj političkim grupacijama koje ekonomski spadaju isključivo u liberalni spektar politike, a vrijednosno, ili preciznije rečeno retorički – s obzirom da se za svoje vrijednosti SDP sa saveznicima rijetko bori na terenu – često koketira s elementima desnice, naročito u odnosu prema kultu nacije i ratovima 1990-ih.
Ono što se iz ekonomskog rakursa može nazvati centrom, a u smislu retorike koju koristi ovisno o temi ponekad lijevim a ponekad desnim centrom, naslijedilo je - i nekažnjeno zlorabilo - političku tradiciju koja njeguje borbu protiv kapitalizma, ili barem skepsu prema tržišnoj logici i privatnom profitu. Onu političku tradiciju koja svoj osnovni politički identitet ne traži u nakaradno skupim PR čarolijama bjelosvjetskih prodavača magle, nego u izravnim vezama s organiziranim radnicima i u artikulaciji njihovih interesa. Onu koja se kroz svoju povijest postavljala na stranu ugroženih i potlačenih i koja odlučno odbija rasističke, nacionalističke ili šovinističke predrasude, podjele i mitove.
Stranka koja je u svoja dva, ničim izazvana vladajuća mandata predsjedavala masovnim privatizacijama, otpuštanjima, solidnim brojem korupcijskih skandala i nizom simboličkih izleta udesno naslijedila je dakle pozamašnu bazu dobronamjernih glasača (ne računajući ovdje, naravno, one s materijalnim interesom vezanim uz uspjeh SDP-a, kojih sigurno nema malo) čiji se vlastiti stavovi sigurno u velikoj mjeri ne poklapaju ni sa SDP-ovim ekonomskim mjerama, niti s porukama koje često dolaze iz vrha te stranke.
U konačnici, ono što se kod nas popularno shvaća kao ljevica i desnica – utjelovljeno u SDP-u i HDZ-u te njihovim taktičkim saveznicima i podjednako udaljeno od nekog zamišljenog ‘centra’ – ustvari označava političko polje koje se kreće između kolebljivih liberala i ekstremnih nacionalista. A s obzirom na to da im se ekonomske politike razlikuju kozmetički ili nimalo, pojačava se potreba za pronalascima drugih točaka za sukobe i motiviranje glasačke baze. U praksi to izgleda tako da desnica, nesputana ikakvim okvirima ‘civilizacijskih normi’, u tom zaoštravanju ide koliko god joj trenutni uvjeti dopuštaju i situacija nalaže, a liberali – budući da nisu ljevičari i ne razumiju kako voditi političku borbu sa sve ekstremnijom desnicom, niti im je to prioritet – na to reagiraju ili mlako i nedovoljno ili, u goroj varijanti kakvoj smo upravo svjedočili, prihvaćanjem nametnutih pravila igre.
Krajnja posljedica je politički spektar koji postojano klizi udesno – što je proces u kojem su neizravno sudjelovali svi oni koji su ovih godina, unatoč zdravom razumu, vidu i svim dostupnim informacijama, polagali svoje emancipacijske i egalitarne nade u SDP i njegove satelite. Svi oni koji su mu davali glas, podršku te moralni i intelektualni kredibilitet, ulagali vrijeme i energiju i svrstavali ga u ljevicu (iz automatizma, najboljih namjera, straha ili pak linijom manjeg otpora), a koji se u punom smislu mogu nazvati lijevo mislećim osobama, možda bi konačno trebali napraviti stanovitu inventuru.
SDP nije politički kanal kroz koji će ljevica u Hrvatskoj realizirati svoje ideale, čak ni one skromnije. Ako je to ikada i bio, on to nije već godinama, i baš ništa u trenutnoj konstelaciji ne daje za očekivati da će se to skoro promijeniti. Razlog je jednostavan. Radna većina - ‘ovaj narod’ s početka teksta - je ciljana publika SDP-ove propagande, ali ne i njegove politike. Politika je usmjerena na neke druge adrese – briselske institucije, Hrvatsku udrugu poslodavaca, Washington.
U hrvatskom političkom establišmentu postoji i polje koje se obično naziva ‘ljevijim od SDP-a’. Posljednjih nekoliko godina, od opcija unutar ili nadomak saborske prisutnosti tu poziciju zauzimaju Laburisti i Orah. No kao ni njihovi desni pandani naglo ispali iz HDZ-ove orbite, ni oni se, odstranjeni iz SDP-ovog zagrljaja u mrtvorođenom procesu ‘zauzimanja centra’, nisu usrećili na izborima, iz čega se može zaključiti nekoliko stvari. Prije svega, korištenje SDP-a kao osi pomoću koje se definiraju vlastite lijeve pozicije ne čini se kao naročito pouzdana metoda. Drugo, i još bitnije, ljevica si ne može dopustiti ideološku nekonzistentnost. Ni Laburisti, ni SDP, ni Orah nemaju izgrađene i koherentne ideološke platforme nego se – nekad bezidejno, nekad oportunistički, a nekad dobronamjerno – kreću od ‘ljevijeg’ do ‘desnijeg’ ovisno govorimo li o povijesti, privatizacijama, sindikatima i radničkim pravima, zakonodavstvu, feminizmu i LGBT pokretu ili pak o ekonomskoj politici. Rezultati navedenih opcija sugeriraju da takvo vrludanje u nastojanju da se obuhvati što više obično završi tako da se otjeraju i oni najvjerniji.
Neovisno o radikalnosti ekonomske politike, ljevica svakako mora biti dosljedno antifašistička, internacionalna, feministička, pro-LGBT i sekularna te iznad svakog šovinizma, pa tako i kultur-šovinizma ‘urbanih i prosvijećenih’ protiv ‘onih drugih’, što je rak rana domaćih ‘ljevičara’ i liberala, od kojih većina ne radi baš naročito intenzivno na zatiranju negativnih razlika između te dvije skupine.
Izvan stranačke sfere postoji, pak, šarena grupa organizacija – neformalnih kolektiva, udruga civilnog društva, neprofitnih medijskih i teorijskih pogona i terenskih aktivističkih grupa čiji se identitet, ciljevi, statuti, kao i političke pozicije bez zadrške mogu nazvati lijevima, progresivnima ili čak socijalističkima. Jedino iz ovih skromnih izvora mogu doći rješenja za nagomilane društvene i sistemske probleme, kao i put za oživljavanje ljevice. Dakle, ‘tradicionalne’ lijeve opcije, makar privremeno, potpuno su ispale iz uloge relevantnih političkih faktora. Stoga je neupitno da rezultati izbora u dugo vremena pružaju najbolju priliku da se iznađu objašnjenja problema koja neće biti utemeljena na ‘krvi i tlu’ ni na populističkim tlapnjama u oblacima, kao i politički program za njihovo rješavanje - program koji se suočava s diktaturom kapitala, umjesto da joj bespogovorno služi.
