Muzej pobjede i oslobođenja Dalmacije u Drugom svjetskom ratu zapravo je omanji prostor u starom dijelu Šibenika, na Gorici, od jedva 150 četvornih metara. I time je idealan da ustvrdimo očiti kontrapunkt: njegova politička veličina u ovom trenutku upadljivo nadilazi gabarite klasičnih muzejskih institucija u Hrvatskoj. Lijepo se to moglo primijetiti prilikom svečanog otvorenja te ‘spomen-sobe’, kako su je s razlogom prošle subote, 5. studenoga imenovali neki od zvaničnika.
Svečanost je priređena u neposrednoj blizini Muzeja, na Trgu palih šibenskih boraca, uz sudjelovanje nekoliko stotina gostiju, najvećim dijelom iz Dalmacije. Više puta ćemo se tog dana uvjeriti da nismo jedini impresionirani činjenicom javne antifašističke proslave usred jednog dalmatinskog grada – trećeg po veličini – i pjesmama koje su, a uz pomoć benda s instrumentima i razglasom, odjekivale kamenim ulicama: ‘Oj, Mosore, Mosore’, ‘Bella ciao’, ‘Sa Ovčara i Kablara’… Malo zatim prešlo se na lakše note, toliko da se vidi kako i naslovi poput ‘Ne diraj moju ljubav’ i ‘Nono, moj dobri nono’ mogu zadobiti jasne i potresne političke konotacije.
Čudo neviđeno! Naročito znamo li kakva je uokolo atmosfera, uključujući braniteljske udruge, nažalost, gdje se tvrdi da je hrvatska povijest počela 1991. A bez ovih partizana ne bi bilo ni njih, ni Dalmacije, ni Hrvatske. Ovo u Šibeniku mora biti putokaz – ističe Josip Milat
Tog jutra na putu iz Zagreba ispratila nas je radijska vijest s najavom Andrije Mikulića, predsjednika zagrebačke skupštine i zagrebačkog HDZ-a, za preimenovanjem Trga maršala Tita. Šibenska pak manifestacija održana je kao vrhunac trodnevnog obilježavanja Dana oslobođenja grada, 3. studenoga. I taman se bila primirila kiša koja je prijepodne močila uzvanike na Šubićevcu, prilikom polaganja vijenaca u spomen-parku strijeljanih antifašista. Po strani uočavamo jednog dokonog policajca; nigdje kordona i pojačanog osiguranja, nigdje suprotstavljenih prosvjednika, molitelja, egzorcista. Nekoliko koraka dalje, ispred restorana ‘Medulić’, nailazimo na grupu Splićana.
- Prekrasno je ovo, iznenađujuće, bez obzira na to što znamo gdje smo došli i što znamo kakav je ovo grad, po čemu je poseban - odmah na ulogu domaćina ukazuje Ante Adorić, učesnik Narodnooslobodilačke borbe.
- Prvenstveno mogu poručiti, znači, da odajem svako priznanje i svaku čast antifašistima Šibenika. Cijela bi se Hrvatska trebala ugledati na njih - dodaje.
A u Splitu, kad se možemo u Splitu nadati ovakvom nečem, ipak je to najveći grad Dalmacije?
- Mi smo ljubomorni na Šibenik, samo ću vam to reći! - odmahuje Adorić glavom.
Noema Žuvela, kolegica novinarka u mirovini, opisuje nam da je bila dijete kad je započeo Drugi svjetski rat.
- Ali mi smo zatim odrastali u znaku pobjede nad fašizmom. U novije doba su ti ideali dovedeni u pitanje, pa ne znam kakvo može biti društvo koje na taj način odgaja današnju djecu. I teško mi je opisati emocije koje su danas oživjele u slavu osloboditelja Šibenika i Dalmacije… Bila sam gore na Šubićevcu s drugaricama i drugovima, da odamo poštu palima, a sad evo pjevamo pjesme koje su danas gotovo proskribirane - kaže ona.
U društvu za stolom je i Josip Milat, predsjednik splitskih antifašista, donedavni dekan tamošnjeg Filozofskog fakulteta.
Čitavo obilježavanje 72. obljetnice oslobođenja Dalmacije snažna je poruka sjećanja, odavanja poštovanja i širenja istine. Poruka da su dalmatinski antifašisti nepokolebljivi, ali i upozorenje revizionistima u njihovu pokušaju ustašizacije – kaže Branko Grošeta
- Čudo neviđeno! Naročito znamo li kakva je uokolo atmosfera, uključujući braniteljske udruge, nažalost, gdje se tvrdi da je hrvatska povijest počela 1991. godine. A bez ovih partizana ne bi bilo ni njih, ni Dalmacije, ni Hrvatske. Ovo u Šibeniku mora biti putokaz, da se ne zaboravi istina - ističe Milat.
Trgom palih šibenskih boraca dominirao je toga poslijepodneva oveći šator s klupama i stolovima, a pred njim smo zatekli i Zorana Ercega, ratnog veterana iz pretprošlog desetljeća, koji se lani u zagrebačkoj Savskoj ulici suprotstavio… E, taj Zoran Erceg. I gotovo da bi se pomislilo da tamo gdje ima šatora, ima i njega. Smije se, odmah zatim dodaje da ovom prilikom ipak nije tu da bi se protivio skupu.
- Drago mi je da se ljudi okupljaju i slave istinski važne datume i događaje naše povijesti, a to nipošto nije samo obrana Šibenika u ovom ratu, nego i oslobođenje Šibenika i Dalmacije u onom ratu. Onaj tko je od današnjih šibenskih branitelja u dilemi slaviti ili ne partizanske pobjede, treba znati da će u budućnosti i on doći na red s takvim dovođenjem u pitanje. Naročito ako iz svoje borbe i njezina cilja sam izostavi one antifašističke vrijednosti za koje su se borili partizani - veli nam Erceg.
Ulazimo u Muzej, pred kojim će se te subote nekoliko sati zbijati i rastezati dugačka kolona posjetitelja. Prva prostorija je neka vrsta predsoblja s panoima na kojima su fotografije šibenskih nositelja Partizanske spomenice. Iz nje se nalijevo ulazi u projekcijsku sobu s redovima stolica, gdje se na velikom platnu prikazuju snimke vezane uz tematsku materiju Muzeja. Nadesno je glavna prostorija kojom dominira središnja stolna vitrina s faksimilima i memorabilijama. Uokolo su table s fotografijama i tekstovima na hrvatskom i engleskom, povijesne ratne zastave, monitori s dokumentarnim filmovima.
Lagano se pomičemo ukrug oko vitrine, iz zvučnika dopiru zvuci prigodnih melodija. U prostoriji je preko tridesetoro ljudi. Razgledavamo informacije o Visu, pripremi oslobađanja Dalmacije, odnosima snaga na fronti i drugim okolnostima. I o NK Hajduku, naravno, legendarnoj momčadi Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Nažalost, nema momčadi RNK Splita koja je, znatno prije Hajdukova odlaska na Vis, gotovo kompletna izginula u partizanima. Pa, samo da splitovcima opet ne budu hajdukovci krivi za taj propust.
Uto netko iznenada prihvaća napjev iz zvučnika: ‘Budi se istok i zapad…’ Nekoliko sekundi kasnije pjevaju svi u prostoriji, ne baš posve šoto voće, a na vratima se već guraju novi pjevači. ‘Nov ćemo život početi: sloboda, drugarstvo i rad!’ Probijamo se kroz stihove prema izlazu, gdje zatičemo autora postava i dizajnera Antu Filipovića Grčića, čiju se ruku itekako ima razloga stisnuti.
- Malen je prostor, ali doći će tu još eksponata, na primjer artefakata kojih sada baš i nemamo. Koncept je zamišljen kao dinamički, neke stvari će se mijenjati i opet vraćati, prilagođavati, dopunjavati - govori on.
Vani, ispred ulaza, pod teškom južinom strpljivo čekaju novi posjetitelji. U koloni prepoznajemo dubrovačku delegaciju i pitamo za utiske Branka Grošetu, predsjednika antifašističkih udruga Dubrovačko-neretvanske županije i potpredsjednika Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske.
- Čitavo obilježavanje 72. obljetnice oslobođenja Dalmacije, količinom sadržaja i brojem sudionika, snažna je poruka sjećanja, odavanja poštovanja i širenja istine. Poruka da su dalmatinski antifašisti odlučni i nepokolebljivi, ali i upozorenje revizionistima u njihovu pokušaju ustašizacije - kaže Grošeta.
Dalje nabraja čime se Dalmacija ima ponositi, a nije se lako svega ni sjetiti – toliko je toga. Sutjeska, Neretva, slavna Druga dalmatinska brigada, Vis, prva vlada demokratske Hrvatske u Splitu, Osmi dalmatinski korpus kao najjača vojna formacija u ovom dijelu Europe, Podgora kao kolijevka ratne mornarice, civilni zbjeg u El Shattu. Oko 112 tisuća boraca-Dalmatinaca u NOVJ, od kojih je poginulo njih preko 19 tisuća.
Susrećemo i Jovana Vejnovića, prekaljenog jugoslavenskog i hrvatskog diplomata. Iskazuje i oduševljenje i ogorčenost.
- Ovo je vrhunac kojem se danas možemo nadati. U vremenu u kojem ne samo da moramo braniti golu ideju socijalizma, nego smo dovedeni u poziciju da branimo sve elementarne civilizacijske principe. A smatram da je to neodvojivo, jer 1945. su pobijedile socijalna i općenito antifašistička ideja, i ja iskreno sumnjam da bi drukčije uopće došlo do pobjede. Konačno, želio bih da ovakvi događaji ostvare šire efekte i potaknu razvoj sličnih političkih impulsa - zaključuje Vejnović.
To već nismo uvjereni da će doći skoro, a odustajati svejedno nema smisla, što pokazuju i okupljeni u Šibeniku. Pa tako na kraju manifestacije jedna drugarica pozdravlja grupu znanaca u prolazu: ‘Vidimo se na Sutjesci!’ Očito su iz različitih krajeva Dalmacije i viđaju se tek u memorijalnim prigodama nalik ovoj. No njezin pozdrav kao da je, ono, načas zaustavio vrijeme: zaista, puno još bitaka ostaje do slobode.
‘Na sve moguće načine ukloniti Slavene s njihove zemlje’
Pozdravni govor Zorana Restovića, predsjednika antifašističkih udruga Šibensko-kninske županije, prilikom otvaranja Muzeja pobjede i oslobođenja Dalmacije obilježila su dva arhivska citata. I šteta što ih nije prenijela javna radiotelevizija u Dnevniku te večeri, ali valjda se nije imalo mjesta zbog izvještavanja s veličanstvene lovačke proslave Dana sv. Huberta u Karlovcu. A u prvom Restovićevom citatu, iz ugovora Kraljevine Italije s NDH, nabrojani su svi hrvatski krajevi od Kvarnera i Gorskog kotara do juga Dalmacije koji su tim dokumentom pripojeni Italiji. Drugi se odnosi na jedan dio naredbe talijanskog guvernera za Dalmaciju talijanskim načelnicima dalmatinskih općina. Datiran je 7. lipnja 1941. i zaslužuje da ga ovdje prepišemo u cijelosti, dakako u prijevodu, onako kako je pročitan u Šibeniku: ‘Preuzeti za Talijane sva zemljišta koja pripadaju kreditnim ustanovama. Onemogućiti Slavenima svako kupovanje i preuzimanje zemljišta. Na sve moguće načine ukloniti Slavene s njihove zemlje, prvenstveno otkazivanjem kredita i brzom ovrhom na nekretnine. Na taj način stvoriti sve pogodnosti da Slaveni rasprodaju svoja zemljišta. Iz temelja potkopati slavenski posjed svim mogućim kreditnim i fiskalnim operacijama. Bankama treba narediti da im naplaćuju veći interes, a poreznicima veći porez. Stvoriti brojne osnovne škole i vrtiće, naročito u vrtićima držati djecu pod talijanskim utjecajem cijeli dan. U osnovnim školama i vrtićima postaviti za učitelje talijanske svećenike i časne sestre. U slavenskim školama postaviti vodstva od odanih slavenskih svećenika.’ Restović je naglasio potom da ‘svaka sličnost s nečim danas nije namjerna, ali je surovo istinita’.
U kasnijem razgovoru nam je dodatno pojasnio: ‘Želio sam tim citatom poslati dvije javne poruke, jer mi se učinilo da ovaj dokument sažima meritum odnosa protiv kojeg su ustali naši partizani i koji danas moramo stavljati na znanje čitavom društvu. Prvo, fašizam se ne prepoznaje tek kroz vješala, nego mu prethodi radikalna materijalna ili financijska presija. To su predvodnici našeg otpora itekako znali, boreći se za socijalizam, a ne samo za svrgavanje talijanskih okupatora i ustaša ili četnika. To je danas jako važno shvatiti, upravo zbog onih sličnosti s aktualnom realnošću koje sam spomenuo. I drugo, želio sam uputiti poruku domaćim naivcima s desnice: oni za koje ste mislili da su vam prijatelji, nisu vas čak ni nazivali Hrvatima nego Slavenima, onako kako vas to najviše vrijeđa, jer ih nije bilo briga za vaše mišljenje.’
