Indijanci
"Alarmirani su svi", proglašava izvanredno stanje ministrica Nina Obuljen Koržinek, "od Ministarstva kulture i medija te vanjskih i europskih poslova, kao i stručnjaci koji se bave Meštrovićevim djelom". Povod znate: u Chicagu je pokrenuta javna rasprava o mogućem uklanjanju rasno problematičnih spomenika, a među četrdesetak osumnjičenih završili su "Strijelac" i "Kopljanik", Meštrovićevi kipovi američkih Indijanaca. Tako drska provokacija ne smije ostati bez odgovora: na ministričin poziv digla se struka i nauka, skočili su uvaženi kunsthistoričari, priskočili tabloidni portali, kolumnisti slijeva i zdesna kidišu na politički korektne Amere u ime viših ideala kulturne baštine, a najstručniji među stručnjacima, doznajemo, već sastavljaju elaborate koje će poslati na adresu Chicago Monuments Projecta, osnovanog radi procjene tamošnjih javnih plastika. Na čelo široke fronte za zaštitu lika i spomenikâ Ivana Meštrovića staje sama ministrica kulture: mi smo "zgroženi" idejom o uklanjanju kipova, poručuje oštro, to je "vrhunsko umjetničko djelo", štoviše "jedna od najboljih Meštrovićevih javnih skulptura", a bilo kakvo učitavanje rasističkih konotacija posve je "neprimjereno". Svjedočimo, ukratko, rijetkom primjeru općenacionalnog jedinstva: dok ugledni stručnjaci spremno polažu svoj ugled na branik Domovine, a nadležna ministrica već danas govori ono što će stručnjaci sutra misliti, čak i mediji biraju informacije pažljivije nego inače. Doznali smo tako, primjerice, da je na stranicama Chicago Monuments Projecta Meštrović prozvan zbog "romantiziranog i reduktivnog prikaza američkih Indijanaca", ali nismo doznali da ista ta rečenica započinje pohvalom njegovim "impresivnim" skulpturama, njihovoj "monumentalnosti" i "iskričavoj energiji". Naslušali smo se o zabludama "kulture otkazivanja“, ali smo vrlo malo saznali o tome kako Chicago Monuments Project doista funkcionira: da ondje sjedi šaroliko društvo od tridesetak umjetnika, profesora, arhitekata, studenata i lokalnih vijećnika, a jedina im je zadaća, nakon široke javne rasprave, dati posve neobavezujuće mišljenje, savjet koji čikaške vlasti mogu i ne moraju usvojiti. Čuli smo kako se nadležna ministrica nad ovom trezvenom demokratskom raspravom "zgražava", ali nigdje nismo naišli na pitanje otkad je to ministrica ovlaštena da dijeli paušalne ocjene umjetničke vrijednosti pojedinih kipova. Doznali smo, napokon, ovih dana mnogo toga o dvjema skulpturama Ivana Meštrovića, ali vrlo malo – gotovo ništa – o brojnim razlozima zbog kojih američka javnost razmatra njihovo uklanjanje. A zemlja u kojoj Afroamerikanci danas čine tek 13 posto stanovništva, ali zato čak 40 posto zatvorske populacije, dok prosječan potomak Indijanaca barata tri puta većom šansom da ga na ulici ubije policija nego njegov bijeli sugrađanin – složit ćete se – ima određene razloge da ozbiljno preispita vlastitu povijest, zajedno s načinom na koji je ta povijest ispričana grandioznim bjelačkim monumentima. I nije pritom poanta u tome do kakvog će zaključka rasprava doći: poanta američke rasprave o spomenicima jest da je rasprava američka. Da se tiče tamošnje zajednice, njene kolektivne memorije, njenih trauma i njenog javnog prostora. A ukoliko u tome za nas postoji neka pouka, onda je pouka banalna: prije nego zavirimo u tuđe dvorište, valjalo bi počistiti ispred vlastitog praga.
Mislimo, naravno, na prag Meštrovićevog paviljona u Zagrebu. Konkretnije, na postament od bračkog kamena što su ga prije tri godine rasturili građevinari pokojnog gradonačelnika Milana Bandića, preuređujući Trg žrtava fašizma bez javnog natječaja i mišljenja uvaženih stručnjaka, a kamoli šire demokratske rasprave kakvu ovih dana pratimo u Chicagu. Usput su, sjetit ćete se, u Džamiji izazvali i obilnu poplavu. Samo što tada – sjetit ćete se i toga – ministrica Obuljen Koržinek nije bila "zgrožena", niti su joj se radovi činili "neprimjereni": nismo je čuli kako brani "vrhunsko umjetničko djelo", štoviše "jednu od najboljih Meštrovićevih javnih građevina", koja pritom još i nosi kiparovo ime. Naprotiv: dok je u njenom gradu, na desetak minuta sporog hoda od ministarstva kojim zapovijeda, u podrum paviljona prodirala voda, ministrica je promrsila nešto o "starom problemu vlaženja". Pa je dugo izbjegavala bilo kakvu reakciju na uništavanje postamenta. Pa je, nakon višetjednih javnih pritisaka, napokon protisnula nešto o tome kako je procedura obnove mogla biti transparentnija, na što ju je Bandić podsjetio da ministarsku fotelju može zahvaliti podršci njegovih zastupnika. Pa je – da skratimo priču – ministrica zašutjela.
Onih nekoliko protisnutih rečenica ostalo je tako do sada njen najveći javni doprinos zaštiti baštine Ivana Meštrovića. Tamo gdje je nešto još i mogla učiniti, nije ništa napravila: sada, kada posve sigurno ne može ništa, daje sve od sebe. Ima zato nečeg neobično dirljivog u prizoru Nine Obuljen Koržinek koja – nepozvana i ničim izazvana – širom Hrvatske alarmira stručnjake samo da bi iznova ogolila vlastitu nemoć. Veličanstven je to prizor izlišne hrabrosti, tek ponešto romantiziran i reduktivan: ministrica odvažno juriša na višestruko nadmoćnijeg neprijatelja, a ni sama ne vidi da je golostruka.
Slogan
Nego, kad smo kod zagrebačkog gradonačelnika: Miroslav Škoro. Čovjeku je netko sugerirao da nakon Bandićeve smrti izađe na lokalne izbore, a onda mu još i predložio da malo zauzda desničarsku retoriku, pa smo na kraju dobili predizborni slogan: "Grad za sve nas". Zgodan i inkluzivan, fin i tolerantan, kakav slogan i treba biti. Samo što su novinari brzo izguglali da baš takav slogan koristi udruga građana u Sremskoj Mitrovici. Od tolerancije i inkluzivnosti vrlo brzo nije ostalo ništa: eno Škore kako s Facebooka poziva novinare da se okrenu Zapadu, umjesto Istoku, poručujući "Ne dopustimo da nam gradovi postanu istočne palanke!"
Ali zašto, pobogu, ne? Skoknite, ako uhvatite vremena, na sajt udruge "Grad za sve nas" iz Sremske Mitrovice: ljudi, među ostalim, traže "besplatne vrtiće za svu decu", "besplatnu užinu za školarce", besplatan javni prijevoz, uvođenje narodne kuhinje, izgradnju socijalnih stanova, "ozelenjavanje najurbanijih delova grada", redovnu kontrolu zagađenja okoliša, više biciklističkih staza, izgradnju infrastrukture po predgrađima i okolnim selima… Što točno tome fali? I zašto se ne bismo okrenuli Istoku, ako na Istoku traže zelenilo i besplatne vrtiće? Škorin najveći problem, ispada, možda i nije u tome što je prekopirao slogan mitrovačke udruge građana, nego što skupa sa sloganom nije kopirao kompletan program.
Kriptoart
A kad smo već kod kopija: kriptoart. Blockchain, tehnologija koja stoji iza bitcoina i sličnih kriptovaluta, upravo prodire na umjetničko tržište. Za laike poput mene, a možda i vas, čitava je priča zamršena. U osnovi se ipak svodi na sljedeće: otprije koju godinu, postalo je moguće kupovati internetske memove, gifove i druge digitalne radove. Ono što se pritom prodaje i kupuje nije sâmo digitalno djelo – pošto njega može kopirati tko god hoće – nego "token" koji je uz djelo prikačen: neka vrsta matematičke šifre koja garantira da je baš vaša kopija gifa ili mema, između milijardi istih koje kolaju internetom, ona "prava" i jedinstvena. Ukratko, riječ je o umjetnoj proizvodnji originala u digitalnom krajoliku, tamo gdje originala po definiciji nema, a poanta blockchain tehnologije pritom je decentralizacija: ne postoji središnji "ured" ili "banka" koja će potvrditi vaše vlasništvo, nego vlasništvo verificira široka mreža kompjutera.
Ako sve ovo zvuči apstraktno, to je zato što jest, ali učinci na umjetničko tržište itekako su konkretni. Prošlog tjedna, recimo, poznati internetski gif "Nyon Cat" – blesava mala maca koja jezdi svemirom uz još blesaviju muzičku pozadinu – prodan je na aukciji za više od pola milijuna dolara. Mjesec dana ranije, pjevačica Grimes u samo 20 minuta je prodala svoje radove za ukupno šest milijuna. Glavna atrakcija bujajućeg tržišta za sada je ipak financijska kompanija Injective Protocol: kupili su jedan Banksyjev print, spalili ga pred kamerama i sada planiraju prodati snimljeni video pod pretpostavkom da se vrijednost uništenog djela "preselila" na filmić. Da eksperiment bude potpun, izabrali su rad "Moroni": sliku aukcije na kojoj se prodaje slika, a na slici piše "Ne mogu vjerovati da vi moroni stvarno kupujete to sranje".
Burzovni mešetari postaju dakle umjetnici, umjetnici su postali vlastiti menadžeri, generalno se obrću ozbiljni novci: stvar djeluje revolucionarno, svježe i inovativno, kao i uvijek kada kapitalizam nabasa na nova područja. Problem s kapitalizmom, međutim, ne zastarijeva: kako blockchain tehnologija aktivira golemu mrežu kompjutera, ti kompjuteri stvaraju enormnu emisiju CO2, uništavajući okoliš. Šteta je već sada velika: ona slatka mala digitalna maca, jednom kada je stavite na tržište, može zagaditi okoliš brže nego što ga zagađuje prosječan stanovnik Evropske unije. A slatkih malih digitalnih maca na tržištu ima sve više.
Okoliš
Nego, kad smo kod okoliša: Skandinavija. Ondje nestanak sjevernih ledenjaka promatraju iz prvog reda pa su zato, valjda, nešto osjetljiviji na ekološka pitanja. Primjer prvi: kustosi Raimar Stange i Andreas Templin upravo su u Švedskoj postavili samouništavajuću onlajn izložbu "Zbogom, svijete", sastavljenu od 10 umjetničkih djela položenih na arktički ledenjak. Kada se ledenjak otopi, djela putuju u ocean. Na portalu Hyperallergic, kritičar Louis Bury nije oduševljen: previše se tu nade polaže, kaže, u "domet umjetničkog podizanja svijesti", pri čemu je "podizanje svijesti svedeno na vježbu suočavanja publike sa simbolima koje publika ionako zna".
Možda bi se Buryju više dopao primjer drugi: Maija Tanninen-Mattila, kustosica ovogodišnjeg bijenala suvremene umjetnosti u Helsinkiju, kao glavni cilj susreta postavlja smanjenje emisije stakleničkih plinova. "Moramo promijeniti kulturu koja okružuje velike izložbe", govori ona, "tako da pitanja okoliša više ne budu samo umjetnički dodatak, nego da postanu uključena u naš svakodnevni rad". Uz seriju očekivanih intervencija – korištenje recikliranih materijala, smanjenje broja putovanja – helsinški bijenale prvi u svijetu otvara radno mjesto za "koordinatora zaštite okoliša".
Koliko kultura može pomoći da izbjegnemo ekološku katastrofu prema kojoj svi – skupa s onom digitalnom macom – veselo jezdimo, nismo sigurni. Nešto ipak znamo: ne bi bilo loše živjeti u državi u kojoj nam ministrica kulture, pokušavajući uhvatiti korak sa svijetom, umjesto besmislica o Meštrovićevim kipovima može reći riječ-dvije o tome.
