Što su sve naši stari ostavili mlađim naraštajima u nasljeđe? Civilizacijski dosezi i osobni komfor koštali su nas klimatskih promjena, cinizam i zloba su izvitoperili povijesne činjenice zbog kojih danas ne možemo ušutkati revizionističke tendencije, glorifikacija zadnjeg rata na ovom području ugušila je svijest o stradanju drugih... I tako unedogled. Općemjestaška shvaćanja mladih obično se svode na lijene zaključke: slabo čitaju, nemaju radne navike, razmaženi su, letargični, ne izlaze na izbore, slušaju užasnu muziku.

Podrugljive i neosnovane kvalifikacije na račun novih generacija nižu se kao perle. Kao da to nije dovoljno, i podaci pokazuju da su u svijetu postali manjina uslijed starenja populacije. Njihova ljudska prava, naročito ona socijalna i ekonomska, ozbiljno su dovedena u pitanje. Stupanje u svijet odraslih veliki je izazov. I ne, ništa nije lako kad si mlad. Činjenica je da je rijetko koja mlada osoba entuzijastična oko budućnosti. I nije samo budućnost problematična – neposredna prošlost iz koje smo iznikli vrlo je zbunjujuća i složena. Zato je iznimno važno obratiti pažnju na one koji se s ovim teškim pitanjima ne samo hvataju ukoštac, već nude nove vizije i vraćaju nadu da je bolja budućnost ipak moguća. U to ime donosimo inspirativne portrete troje mladih, pripadnika generacije Z iz Hrvatske.

 

Senna Šimek: Tema rata je sveprisutna

Od školskih pismenih zadaća na temu "Zašto mi je bitan Domovinski rat" do diplomskog rada "Stvaranje političkog mita o Domovinskom ratu". Ovako bi mogla izgledati najkraća biografija Senne Šimek (1998.), diplomirane politologinje i buduće povjesničarke.

Ni sama ne zna prepoznati prelomni trenutak kad je osvijestila da se želi baviti interpretacijom rata 1990-ih. Bio je to sloj na sloj raznih iskustava, znanja i odnosa s ljudima, ali i kombinacija obiteljskih faktora i obrazovanja u školi koje je bilo zatupljujuće, govori. Smatra da je njena slavonska zavičajnost prilično utjecala na kasniji akademski, aktivistički i osobni svjetonazor. Senni je bilo neobično kako se stvari uzimaju zdravo za gotovo, bez propitivanja.

- Tema rata je sveprisutna. Kao slon u prostoriji, svi znamo da je tu, ali nećemo pričati o tome. Kad je u pitanju nogomet, korona, prirodne nepogode – i to se povezuje s ratom. Nažalost, mladi danas imaju odgovornost koju su dobili društvenim, obiteljskim i političkim nasljeđem. Ja nisam kriva, ali imam odgovornost da ozdravim društveno tkivo koje je razoreno 1990-ih. Imamo prostor za istraživanje, postoji puno toga što je zapostavljeno u dominantnim narativima. Bez kritičkog suočavanja nema demokracije – objašnjava i dodaje da u današnjoj visokoindividualiziranoj kulturi baš i ne prolaze teme koje u javnom prostoru nisu dostupne.

Senna se u maju ove godine zaposlila u Inicijativi mladih za ljudska prava Hrvatske nakon kraćeg volontiranja. Bila je polaznica njihovih edukacija gdje je produbila svoje znanje o tranzicijskoj pravdi. Govori da je "super osjećaj kad znaš da si nešto napravio."

- Bila sam na komemoraciji u Doljanima za "Oluju", pisali smo govor, pročitala sam dio isprike. Neće zbog toga Hrvatska stati, ali neki ljudi su to čuli i to im bar malo znači. U takvoj vrsti društvene angažiranosti se najbolje vidi iskrenost, kad se baviš aktivizmom nemaš drugu korist od toga – ponosna je Senna.

Kada su pitanju planovi za budućnost, naša sugovornica je došla do zaključka da joj akademska karijera neće biti dovoljna. Ne želi provoditi vrijeme samo u kabinetu, ljepše je i korisnije biti na terenu.

- Shvatila sam da jako cijenim obrazovanje, to mi je daje određenu sigurnost da mogu nešto naučiti, pročitati i napisati tekst koji će cirkulirati u malom krugu ljudi koji se time bave. S druge strane, pitala sam se koje su širi ciljevi koje bi mogla ostvariti i koje ljude bi mogla dotaknuti svojim radom. To što dobijem u znanosti mogu prenijeti kroz aktivizam među ljude – objašnjava Senna.

Životna tema koju je odabrala vrlo je opterećujuća, ali za većinu društva je kontroverzna. S obzirom na prirodu ove vrste aktivizma, u Senninom životu postoje i oni ljudi kojima gotovo i da ne govori čime se bavi.

Jan Težak

Jan Težak: Približavamo antifašizam mladima

Jan Težak (1999.), student šeste godine zagrebačkog Medicinskog fakulteta i član Mreže antifašistkinja Zagreba (MAZ), prvi put je u srednjoj školi došao u kontakt s vrijednostima antifašizma kada je krenulo njegovo političko opismenjavanje.

Smatra da je oduvijek bio prijemčiv za to. Njegova obitelj, kaže, ima samo lijepe riječi za život u Jugoslaviji, a na tim je temeljima slobodno izgradio svoj svjetonazor. Od malena je vukao buntovnu crtu, fascinirale su ga radikalnije politike i društveni pokreti, volio je gledati partizanske filmove... U eksplicitnijem smjeru je krenuo kada je sve to na gomili stavio u intelektualni i akademski kontekst.

MAZ-u se priključio 2020. Tada je u ovu organizaciju došao cijeli talas novih ljudi koji su dodatno osvježili ionako dobno mladu strukturu članstva.

- U MAZ-u mi se najviše sviđaju temeljne vrijednosti. To je udruga koja suvislo i transparentno obilježava antifašističku tradiciju. Specifičnije, ljudi koji su u organizaciji su dragi i dobri. MAZ sve što radi, radi u zdravoj klimi. Na prilično suptilan način može dotaknuti puno ljudi i senzibilizirati ih za ono što je bitno, a u isto vrijeme tabuizurano u našem društvu. Trnjanski kresovi u 2023. okupili su nekoliko tisuća ljudi koji s obiteljima obilježavaju vrijednosti za koje smo se bojali da su ih svi zaboravili. Stvaramo lijepu atmosferu u javnom prostoru. MAZ može zagrabiti još i više – uvjeren je Jan.

Dodaje da postoji veliki jaz između njegovih vršnjaka i skoro svega vezanog uz antifašizam i NOB. Smatra da se to može popraviti kada bi se antifašizam prezentirao kroz poveznicu ovdje i sad.

- Izgubio se taj moment da ljudi od malena budu učeni i odgajani u tom duhu. Zato moramo biti malo kreativni u tome, razmisliti kako ćemo mlađima približiti antifašizam. A opet ne smijemo napraviti previše ustupaka, da ne skrenemo u liberalizam ili konzervativizam. Jasno mi je da nećemo puno postići samo s deklarativnim pozivanjem na komemoracije – kaže naš sugovornik.

Kako to postići u atmosferi inzistiranja na isključivo osobnim uspjesima? Jan kaže da je i to velika zvjerka protiv koje se MAZ bori. Međutim, on smatra da ljudi u sebi prirodno nose nešto socijalističko i solidarno.

- Sudjelovao sam s Mrežom anarhosindikalista u nekoliko akcija, radili smo pritiske gazdi koji nije plaćao radnike. Ljudi su iznimno pozitivno reagirali na zamaskirane ljude koji mašu crvenim zastavama u centru grada. Kao da su bili iznenađeni što se možeš organizirati i tražiti pravdu za sebe i ljude oko sebe. To je samo jedan primjer uspješne akcije, gazda je platio što je trebao. Razgovarajući s ljudima shvaćam da nisu neosjetljivi, mislim da samo ne znaju kako postupiti drugačije – objašnjava Jan.

Perspektivni student i neumorni aktivist želi se baviti znanstvenim radom u medicini. Zainteresiran je on i da ode u inostranstvo i stekne dodatna znanja.

- Ne bih ostao zauvijek negdje vani, daleko od obitelji i prijatelja. I ne samo zbog osobnog komfora. Imam to nešto aktivističko što mi šapće na uho da ne treba odustati samo zato što ovdje nisu neki uvjeti - poručuje Jan Težak.

Lucija Rešetar

Lucija Rešetar: Klimatske promjene nemaju granice

Zaboravljamo da smo dio ekosustava, ljudska vrsta se postavlja iznad toga, reći će Lucija Rešetar (2000.) iz Zagreba. Studentica PMF-a prije mjesec dana je otišla na diplomski studij na švedsko sveučilište Lund University gdje će izučavati fizičku geografiju i ekosustave. Smjer koji je odabrala dat će joj sveobuhvatan pregled štetnih klimatskih promjena.

Lucija je članica Foruma za održivi razvoj Zeleni prozor (FORA). Govori da bi se osjećala neispunjeno da nije otkrila aktivistički svijet, da ne bi doživjela potpuno zadovoljstvo time što bi dobiveno znanje zadržala samo za sebe, da ga nije podijelila s drugima. U udruzi je došla u doticaj sa socijalnom problematikom klimatskih promjena i sa zelenim politikama. Ukratko, spoznala je sve ono o čemu na biološkom odsjeku nije bilo govora. Po njenom mišljenju sve je to interdisciplinarno – ekonomija, društvo i okoliš.

- Svaka zajednica je specifična i klimatski uvjeti su drukčiji u pojedinim državama, iako klimatske promjene ne poznaju državne granice. Nema svaka država kapaciteta napraviti neke mjere. Razumljivo je da netko tko se bori za puko preživljavanje nema vremena razmišljati o klimatskim promjenama. Dakle, treba krenuti od ekonomskih i socijalnih problema da bi se domino efektom došlo do posljedica klimatskih promjena. U Hrvatskoj bi trebalo neke druge stvari posložiti kako bi se društvo ojačalo za suočavanje s problemom klimatskih promjena. Uređeniji sustavi mogu jače potegnuti promjene, takve zemlje bi trebale učiniti više – smatra studentica koja je napravila poželjan spoj znanosti i aktivizma.

Na fakultetu je bila aktivna u Sekciji za održivi razvoj, kasnije i u Sekciji za ptice u sklopu Udruge studenata biologije – BIUS. Volontirala je i u Udruzi BIOM.

Drži da mladi imaju sve veću svijest o klimatskim promjenama. Podsjetila je na planetarne prosvjede "Fridays for future" koje je potaknula Greta Thunberg. I u njenom okruženju je otada interes eksponencijalno porastao.

- Ne bih rekla da se u klimatske promjene ne vjeruje. Ali se i dalje ne zna što mi možemo točno napraviti, kako reagirati. Ili se sije strah i paranoja, ili su ljudi osviješteni, a indiferentni. Nema neke kolektivne ideje na koji način se može boriti protiv toga, a da nije samo razvrstavanje otpada – objašnjava Lucija.

Ona će nastaviti svojim znanstvenim putem, ali to ne znači da će se odreći ulaganja vremena u zajednicu, pa makar na lokalnoj razini. Može se zamisliti u nekom gradskom savjetodavnom tijelu kako ljudima približava svoje znanje i razbija ustaljene mitove o klimatskim promjenama.

Isto tako, smatra da je potrebno više dijaloga između struke i donositelja odluka. Besmisleno je, kaže, držati se samo istraživačkog rada i suhoparnog prikazivanja podataka.

- Znanstvenici bi morali znati svoje znanje pedagoški iskomunicirati u zajednici. Nema smisla imati znanje samo radi znanja – zaključuje Lucija Rešetar.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma