Svi smo već čuli – Kina se ubrzano sprema za invaziju Tajvana. Tajvanu prijeti ukrajinska sudbina. Bit će to ključna bitka demokracije protiv autokracije ili ugrubo – pred nama je još jedan rat između dobra i zla.
Narativ o kineskoj sve izraženijoj agresivnosti i mogućem skorom napadu na Tajvan mahom je produkt mašinerije utjecajnih američkih konzervativnih think tankova, koji često nekritički prenose vodeći svjetski mediji. U tim interesnim skupinama polazi se od pretpostavki da Peking vodi strogo revizionističku geopolitiku i čini sve kako bi Kina postala dominantom silom u Indo-pacifičkoj regiji, a potom i u ostatku svijeta. U istim kuloarima prevladava stav (i strah) da bi pad Tajvana mogao označiti konačni kraj ere američke dominacije. No jedino što je trenutno izvjesno jest da se uz rat u Ukrajini paralelno odvija još jedan izrazito kompleksan konflikt u koji je uključena velika nuklearna sila i u čijem nastanku i u daljnjem razvoju krize, i opet, ključnu ulogu imaju Sjedinjene Američke Države.
Odmak od dosadašnje politike
Kineska retorika, kao i vojne vježbe oko Tajvana mogu se okarakterizirati kao agresivne i prekomjerne, no nemoguće je osporiti da se radi o reakcijama na američku rapidnu devijaciju od politike strateškog ambigviteta koja se posljednjih nekoliko mjeseci provodi ubrzanom salama-taktikom. Najočitiji primjeri su Bidenovi uzastopni "nenamjerno namjerni" gafovi gdje sukobljenim akterima i svjetskoj javnosti nedvosmisleno poručuje da će se Amerika uključiti u vojnu obranu Tajvana. Drugim riječima, Biden, suprotno dosadašnjoj praksi, potvrđuje da će Amerika zaratiti s Kinom u istom onom ratu za koji nam ugledni think tankovi govore da je gotovo izvjestan.
Vjerojatno najozbiljniji odmak od dosadašnje politike predstavlja prijedlog zakona o promjeni Tajvanskog akta, prvi takav nakon njegovog donošenja 1979. godine. Izglasavanjem predloženih promjena Tajvan bi postao ključni američki saveznik izvan NATO-a, čime bi se njegov položaj izjednačio s onim Japana i Južne Koreje. Dodjeljivanje takvog statusa snažan je simbol osnaživanja odnosa i konkretan mehanizam za još tješnju suradnju dviju vlada te za osiguravanje dodatnih kanala financiranja. Njime bi se, za početak, osiguralo 4,5 milijardi dolara pomoći "za obranu Tajvana od kineske agresije".
Unatoč kineskim upozorenjima da se de facto radi o priznanju tajvanske neovisnosti, ali i sugestijama Bijele kuće da se prijedlog ublaži, nema sumnje da će on uskoro biti usvojen. Riječ je naime o rijetkoj bipartijskoj inicijativi koju podupire većina demokrata i republikanaca. Kineski odgovor na promjenu Tajvanskog akta došao je u formi bijelog papira naslovljenog "Pitanje Tajvana u novoj eri", sa zaključkom da samoupravljajući otok mora biti ujedinjen s Narodnom Republikom Kinom. Predlaže se sistem jedne zemlje s dva politička sustava, kojem većina Tajvanaca, poučena hongkonškim primjerom, zasigurno nije sklona. U usporedbi s posljednjim takvim dekretom iz 2000., Tajvan je u nepovoljnijoj poziciji jer mu se više ne garantira zasebna vojska i autonomnost veća od one dodijeljene Hong Kongu.
Niz se zatim nastavlja nedavnim posjetom Tajvanu Nancy Pelosi, predsjednice Zastupničkog doma američkog Kongresa i drugorangirane za preuzimanje predsjedničke funkcije. To je najznačajniji i najzapaženiji državni posjet visokih dužnosnika od 1995., kada je Bill Clinton dopustio tajvanskom predsjedniku Lee Teng-huiju posjet SAD-u, čime je uzrokovana posljednja, i treća po redu, tajvanska kriza. Prije i nakon posjeta Pelosi očekivano su nastupile brojne napetosti, vojne vježbe, kibernetički napadi i uznemirujuće prelaženje kineskih vojnih snaga u tajvanske vode i zračni prostor, ali i u japansku ekonomsku zonu. Odmazda je to za snažnu podršku Japana američkom napuštanju politike ambigviteta. Uz razumljivu iznimku Japana i Južne Koreje, ostale zemlje iz regije ocijenile su potez Pelosi kao nepromišljeno i nepotrebno podizanje tenzija u ionako izazovnim vremenima.
Trenutačni stav Washingtona je očito da prijetnja miru i stabilnosti dolazi isključivo iz Pekinga te da više ne postoji potreba za obuzdavanjem tajvanskog nacionalizma. Upravo ta procjena mogla bi se pokazati krivom, ako ne i fatalnom
Strateška pogreška
Najočitiji protuargument za ovakvu drastičnu devijaciju od politike strateškog ambigviteta i principa jedne Kine jest da su te mjere više od četiri desetljeća ostvarivale svoje ciljeve, tj. osiguravale mir i stabilnost u regiji.
Princip jedne Kine potječe iz tvrdnji vlasti u Pekingu i u Taipeiju da postoji samo jedna legitimna vlast u Kini nakon građanskog rata. Obje vlasti, komunistička u Pekingu i nacionalistička na Tajvanu, za sebe su tvrdile da su to upravo one. Iako su komunisti pobijedili u građanskom ratu, a nacionalisti 1949. morali pobjeći na Tajvan, koji je od 1885. bio pod japanskom okupacijom, SAD-u je više odgovaralo da u međunarodnim institucijama Kinu predstavljaju poraženi nacionalisti "privremeno stacionirani" na nekom tada beznačajnom otoku, nego komunisti. Upravo je nevjerojatno da je SAD na međunarodnoj sceni više od dva desetljeća uspješno održavao narativ o privremenim okolnostima, prema kojem je povratak nacionalista u kontinentalnu Kinu i rušenje komunističkih bandita s vlasti puko pitanje vremena. Pritom valjda imati na umu da je u to vrijeme, i još dugo nakon što je Peking od Taipeija preuzeo mjesto u međunarodnim institucijama, Tajvan, jednako kao i Kina, imao vrlo autokratski, jednostranački politički sistem, ali s vlašću koja je vjerno slijedila naputke iz Washingtona.
Do za vlastodršce u Taipeiju drastičnih i krajnje nepovoljnih promjena došlo je tek 1972., kada su Kissinger i Nixon situaciju ocijenili neodrživom i usvojili princip jedne Kine kojoj je prijestolnica u Pekingu. Taj princip prihvaćen je potom i od velike većine ostalih zemalja. Kao protučinidbu za američko neosporavanje jedne Kine kojoj pripada i Tajvan, NR Kina se obvezala da neće poduzimati aktivnosti kojima bi nasilno preuzela kontrolu nad Tajvanom.
Istovremeno, tajvanski lobisti su se uz pomoć američkih republikanaca pobrinuli da se Tajvanskim aktom ipak legitimizira američki nastavak odnosa s Taipeijem. Tako je kreirana politika strateškog ambigviteta o tajvanskom pitanju, koja je sve donedavno bila jedna od osnova kinesko-američkog odnosa. Međutim, važan dio te politike koji se često prešućuje jest da je ona ujedno predstavljala instrument kontrole i susprezanja, ne samo Pekinga, nego i Taipeija. SAD je njome osiguravao da Taipei svojim postupcima, prvenstveno eventualnim jednostranim proglašenjem nezavisnosti, ne izvrši provokaciju kojom bi izazvao Peking na sukob i time ugrozio stabilnost u regiji.
Susret Nancy Pelosi i tajvanske predsjednice Tsai Ing-wen početkom kolovoza (Foto: Taiwan Presidential Office/Newscom/PIXSELL)
Trenutačni stav Washingtona je očito da prijetnja miru i stabilnosti dolazi isključivo iz Pekinga te da više ne postoji potreba za obuzdavanjem tajvanskog nacionalizma. Upravo ta procjena mogla bi se pokazati krivom, ako ne i fatalnom. Naime, netočno je da na Tajvanu ne postoje zagovaratelji jednostranog proglašenja neovisnosti, a ako oni danas možda i ne obnašaju ključne funkcije, ne postoji garancija da se omjeri snaga u budućnosti neće promijeniti. Odustajanjem od odvraćanja Taipeija od eventualnog nauma da proglasi neovisnost i time isprovocira sukob, SAD primorava Kinu da taj posao obavlja sama.
Međutim, instrumenti koje u tu svrhu Kina upražnjava – konstantne prijetnje, vojne vježbe, kibernetički napadi, sankcije itd. – puno su opasniji i neizvjesniji od dosadašnjih instrumenta koji su SAD-u kao posredniku bili na raspolaganju. Zabrinjavajuća posljedica ovakvog razvoja situacije očituje se i u snažnom bujanju nacionalnog sentimenta u Kini kroz aktualizaciju tajvanskog pitanja. Istovremeno, kineska agresivna retorika, za koju kineski diplomati redom drže da je neophodna za odvraćanje Tajvana od nepoštivanja statusa quo, smanjuje šanse za mirnu reintegraciju.
Nesenzibilno je, nemudro, ali i neodgovorno stoga predati palicu kontrole nad tajvanskim ambicijama za osamostaljenje Kini, jer je sasvim izvjesno da Peking Taipeiju neće dopustiti ni najmanji manevarski prostor, a u nedostatku komunikacije vjerojatnost krivih procjena, koje mogu imati fatalne posljedice, značajno raste.
Emotivan pristup
Tko god je bio u prilici razgovarati s ljudima u Kini, zna da im je pitanje Tajvana vrlo važno i da, u pravilu, vrlo emotivno pristupaju toj problematici
Nameće se, naravno, pitanje kojem cilju služi aktualna promjena politike. Zašto SAD, kao njegov zaštitnik, u krajnjem efektu ugrožava stabilnost Tajvana? Zato što te politike nisu ni kreirane za dobrobit Tajvana i održavanje mira, nego su dio strategije za borbu za opstanak američke dominacije na Indo-Pacifiku i šire. Postaje naime sve razvidnije da ne postoje politička volja i senzibilitet za zasebnim razmatranjem tajvanskog pitanja, neovisno o suparničkom američko-kineskom odnosu, koje bi za prioritet imalo interese Tajvana. Naprotiv, na Tajvan se gleda kao na jednu od komponenti rivalskog odnosa u kojem, kao i u ostalim takvim odnosima, suparniku valja što više poremetiti račune.
Službeni narativ je, jasno, obrana tajvanske demokracije od autokratske vlasti ili, kako ih je nazvala Nancy Pelosi, od bulija iz Pekinga. Danas svakako ima smisla govoriti o obrani vrlo vividne, dobro funkcionirajuće tajvanske demokracije, o distinktivnom tajvanskom identitetu, o političkim slobodama, pravnoj državi i prijetnjama koje za te uzorite formalne i neformalne institucije predstavlja Peking. Međutim, koliko su uvjerljive priče o obrani demokracije kada dolaze od istih onih koji su puno prije demokratizacije Tajvana čvrsto stajali uz vrlo autokratsku, ali zato uvijek poslušnu vlast u Taipeiju? I jesu li zajedničke liberalno-demokratske vrijednosti zaista odlučujući faktor kada znamo da je SAD puno prije demokratizacije obilato podržavao dva milijuna pridošlica iz kontinentalne Kine koji su preuzeli cjelokupnu vlast i državnu administraciju na Tajvanu te sljedećih 40 godina despotski podredili ostalih 20 milijuna Tajvanaca svojim utopističkim ciljevima vezanim uz povratak na vlast na kontinentu?
No nije SAD jedini kojem dobrobit stanovnika Tajvana nije na prvom mjestu. Tako je i u slučaju NR Kine. Zanimljivo je naime pitanje zašto je uopće jedan nevelik otok koji nikada nije pripadao NR Kini – ali bi joj, doduše, pripao da se nacionalisti nisu tamo utvrdili – od nacionalne važnosti za tako ogromnu zemlju. Jednako su neuvjerljiva objašnjenja da se radi o želji za teritorijalnim proširenjem, obnavljanjem carstva, pukom revanšizmu prema vlastima u Taipeiju, kao i ona o oslobađanju tajvanskih Kineza iz ralja tajpejskih nacionalista. Naravno da projiciranje moći na dodatnih nekoliko stotina milja u strateški važnom području nije beznačajno, ali zasigurno ne predstavlja ključan razlog opsesije Pekinga i kineske javnosti Tajvanom.
Tko god je bio u prilici razgovarati s ljudima u Kini, zna da im je pitanje Tajvana vrlo važno i da, u pravilu, vrlo emotivno pristupaju toj problematici. Koliko su ti osjećaji istinski, a koliko kreirani propagandom i socijalizacijom, teško je procijeniti, ali na koncu oni jesu stvarni i zacijelo predstavljaju bitnu varijablu u Xijevim kalkulacijama. Za vlasti u Pekingu Tajvan je pak najsnažniji i najbolniji dokaz da SAD još dominira njihovom regijom i da je naočigled svih, kao i prije 70 godina, još uvijek u poziciji da Tajvan drži odvojenim od ostatka Kine. Za očekivati je da će Kina djelovati u smjeru promjene tih prilika. Pitanje na koje nitko bez pristupa Zhongnanhaiju nema pouzdan odgovor je koliko daleko su u tome spremni ići.
Mala vjerojatnost sukoba
Neki smatraju da u toj procjeni mogu pomoći usporedbe ukrajinske s tajvanskom situacijom. Mnogo je relevantnih i manje relevantnih sličnosti, ali i razlika. Najmjerodavnija sličnost zbog koje i optimističniji promatrači smatraju da razlog za zabrinutost ipak donekle postoji jest u odlučnosti i angažiranosti Xi Jinpinga, kakvu vidimo i kod Putina u slučaju Ukrajine, da se za njegove vladavine riješi odnos s Tajvanom u korist NR Kine.
Pitanje, naravno, ostaje postoji li za Xija samo jedno rješenje – potpuna integracija Tajvana u strukture NR Kine i vidi li Peking osim vojnog neki drugi put ka postizanju tog cilja, s obzirom na to da dobrovoljna reintegracija Tajvana nije opcija. Na strani ključnih razlika važna je činjenica da je Kina mnogo manje sklona riskiranju svog međunarodnog statusa i izazivanju dodatnih ugroza za svoju još uvijek izvozno orijentiranu ekonomiju. Kina bi, kao puno integriranija u međunarodnu ekonomiju, dodatnom destabilizacijom poretka i eventualnom međunarodnom izolacijom izgubila puno više u usporedbi s Rusijom i nema sumnje da su u Pekingu toga u potpunosti svjesni.
Općenito je nezahvalno baviti se predviđanjima i nadam se, na dobrobit svih, da neću ispasti naivna zbog vjerovanja da će se autokrat u Pekingu pokazati kao mudriji i strpljiviji od onoga u Moskvi. On i njegovi suradnici i bez reintegracije za sada imaju mnoga postignuća na koja mogu biti ponosni i koja će ih još dogledno vrijeme održavati na vlasti. S druge strane, imaju i ozbiljnih problema poput ekološke i demografske krize, nedovršene pravne države, promjene ekonomskog modela i sl., kojima se moraju posvetiti kako njihova priča ne bi krenula prema drugačijem kraju. Iz te perspektive malo je vjerojatno da im je bavljenje tajvanskim pitanjem trenutno prioritet. Peking zacijelo želi sam odrediti najpovoljniji trenutak za razrješavanje tog više od 70 godina starog pitanja, a trenutno nemaju razloga za žurbu, pogotovo ne prije predsjedničkih izbora na Tajvanu 2024. Uostalom, oni još uvijek uče iz primjera rata u Ukrajini i malo je vjerojatno da ih lekcije koje upravo apsorbiraju ohrabruju na potez sličan Putinovom.
Na koncu, i za optimističan kraj, poznato je da Kinezima i Tajvancima snalažljivost i domišljatost nisu strane. Tko zna, možda se upravo oni sami domisle nekom kreativnom, neočekivanom rješenju konflikta. I ne mora to biti ultimativno rješenje; takva su uistinu rijetka jer su okolnosti promjenjive. No u vladajućim okolnostima dovoljno bi bilo osigurati da opstane mir.
Emina Popović istražuje i predaje teme vezane uz kinesku politiku i ekonomiju na Karlovom sveučilištu u Pragu
