Miroljubu Stojanoviću dodjeljuje se nagrada Nebojša Popović "za dugogodišnje posvećeno promovisanje najviših vrednosti u filmskoj umetnosti kroz filmske kritike, autorske tekstove, uređivanje knjiga u Filmskom centru Srbije i javne nastupe", dio je obrazloženja stručne komisije za dodjelu ove nagrade za 2019. godinu. Stojanović je dotad u svojoj biografiji imao članke u više od 40 časopisa, dnevnih novina i periodičnih publikacija. Kao urednik izdavačke djelatnosti u Filmskom centru Srbije (FCS) znalački bira i uređuje knjige o filmu, u ritmu koji je posljednjih godina postao nenadmašan za sve ostale države bivše Jugoslavije. Posljednji pothvat FCS-a izdavanje je sabranih djela Branka Vučićevića u čak sedam planiranih tomova, a pet ih je već objavljeno. Od teorije do monografskih izdanja, filmska publicistika u Srbiji doživjela je procvat, sve zahvaljujući trudu jedne institucije i jednog čovjeka koji, između ostaloga, iza svojih uvjerenja čvrsto stoji i izvan korica knjiga.

Iza vas je već pet tomova knjiga iz serijala "Celokupna dela" Branka Vučićevića. Na ovim prostorima dugo nije bilo tako obimnog pothvata u filmskom izdavaštvu. Zašto ste odabrali baš Vučićevića i kako ste pristupili tom projektu? U jednome od uvodnika napominjete da ne želite biti komemorativni.

Hvala vam što primećujete obimnost tog izdavačkog poduhvata. Zašto baš Branko Vučićević? Čini mi se da nikada nije dovoljno apostrofiran njegov značaj kao posve polihistorske ličnosti jugoslovenske kulture. Bio je među poslednjim ljudima sinteze u onom prelaznom trenutku kada je sve već generalno počelo da se strmoglavljuje u fahidiotstvo i kada nam se eruditski potencijali čine kao daleke obale. Vučićević je toliko toga učinio za srpski i jugoslovenski film, za afirmaciju avangardnih praksi, za dislociranje jugoslovenskog filma iz ambijenta periferije i njegovo približavanje bar evropskom centrumu. Kreirao je jednu posve novu, dotada nepostojeću estetiku prezrevši folklor kao identitetski označitelj za originalno. Šta je sve mirio taj čovek: ruske konstruktiviste i nadrealiste, Franka Tešlina i dadaiste, zapenjene srpske levičare i Gruča Marksa, Bauhaus i Viskontija... Bio je i ostao prvi radikalni promicatelj Forme u jugoslovenskom igranom filmu. Kada kažem u uvodniku prvog toma da ne želim biti komemorativan, želim reći kako je ideja izdavanja njegovih dela detektovati njegovu misao kao živu, pulsirajuću, poticajnu i inspirativnu, kao prisutnu, a ne odsutnu, kao savremenu, a ne pohranjenu u prošlosti. Ne palimo mu sveće za pokoj njegove kreativne duše, nego da nam to svetlo osvetljava put.

Krize ne postoje

Kombinirali ste Vučićevićeve objavljene i neobjavljene radove. Ipak, oni objavljeni nisu identični prvim izdanjima, pristupili ste svojevrsnom kolažiranju, jednoj od najvažnijih tehnika avangarde i dadaista čiji je Vučićević najveći zagovaratelj i poznavatelj.

Postupak kolažiranja, toliko inherentan Vučićeviću, bio je svakako primaran. Imajte u vidu da je u svakom tomu prisutan jedan mali board, Slobodan Šijan, filozof Jovan Čekić, dizajner Borut Vild, slikarka Marija Dragojlović, koji je upravo ovom vokacijskom različitošću i doprineo resetovanju Brankovih radova. S time se suštinski, lavovski izborio Borut Vild, koji je na ovogodišnjem Međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu i dobio nagradu za dizajn. Ideja provokacije, tako draga i bliska Branku, ideja ekscesa, ideja koegzistencije reči i slike, montažni postupci u tekstualnim aritmijama, pokušaji da se tekstualne celine pregrupišu i vizuelnim akcentuacijama redefinišu, samo su neke od zamisli "reinterpretacije".

Netom objavljeni tom bavi se prepiskama i pismima, od onih rukom pisanih, preko strojno pisanih, pa do e-mailova i razglednica. Možemo li kazati da je ta forma posve nesvjesno u jednom trenutku postala ona epistolarnog romana? Neke ljude iz tih prepiski možemo vrlo živo zamisliti čitajući pisma.

Divno ste primetili to sa epistolarnim romanom. Imajte u vidu da je Vučićevič gutao romane, i to toliko strastveno da su romani bili njegovo obligatno čitalačko štivo. Epistolarni romani bili su među njegovim omiljenim romanesknim izdancima. Dokumentaristička forma raznolikosti petog toma, prepisku prevodi u polje dramaturgije i ovom korpusu pismima podaruje iznimne narativne sadržaje, pa se osobna pisma mogu čitati kao poglavlja jedne globalne prepiske.

Pamtimo vas i kao rado čitanog filmskog kritičara, esejista i književnog teoretičara. Koliko te druge funkcije trpe ili su obogaćene uredničkim poslom?

Biću iskren, u saglasju su, što je nužno za posao, ali je disonanca neminovna. To praktično znači da sam neretko u prilici da podržim stavove, pristupe i vrednosti u pisanjima i promišljanjima drugih koje mi nisu bliske. Koje iritiraju, kao što, neminovno, moji stavovi kao kritičara, esejista ili teoretičara iritiraju one koji ih uređuju. No dobit je ogromna. Uči nas spoznaji da u našim polazištima nismo kategorički u pravu. Ja bih rekao: privilegovani smo na različitost koja je, kategorijalno shvaćena, ključna komunikacijska odrednica egzistencije.

Godinama pratite i javljate se u publikacijama koje su čitane širom bivše Jugoslavije. Što se promijenilo u filmskoj publicistici i kritici svih ovih godina? Čini se da je knjiga sve više, a prostora za kritiku sve manje?

Pisanje više nema taj značaj, nedostaje mu širi društveni kontekst, nedostaje mu verifikacija, što je veliki filozof Karlos Kastorijadis nazvao krizom verifikacionog procesa. Arbitriramo, a uistinu nismo više u prilici da vrednujemo. Hijerahizujemo, ali bez pravih parametara, glorifikujemo no ne znamo kome namenjujemo naše glorifikacije. Jaganjci su utihnuli, a što bi rekao Nikos Nikolaidis, fascinantni grčki filmski reditelj, još pevaju nesretnici. Naši adresati više nisu javnost i zadovoljavanje kulturnih potreba ili kulturne gladi, no sektaški istomišljenici s kojima se džihadistički obračunavamo sa onima koji štrče. Knjiga je sve više, a prostora za kritiku sve manje. Pritom, knjige su posed tek malobrojnih, a o kritici da ne govorimo, kritika više nije diskurs nego poklič.

Ko mi je mogao biti preči od Hrvata? Pa, jebote, rastao sam uz Film, čitao Zubčevićeve ocene u Studiju i sačekivao Polimca u izricanju sudova. Bio sam u domu Ante Babaje, doveo sam ga u Beograd, prikazao mu retrospektivu...

I sam Vučićević u jednom je trenutku napustio pisanje filmske kritike, smatrajući je nepotrebnom. Kako danas gledate na to, kao na vizionarski pogled u budućnost ili drugačije? Agregati filmskih kritika u svijetu poput Metacritica, zatim brojni blogovi i sve manji utjecaj kritičara govore u prilog Vučićevićevom potezu.

Nisam nikada razmišljao o demisioniranju iz ma čega što su suštinske koordinate moga života, pa tako ni o demisioniranju iz kritike. Svojevremeno sam rekao u jednoj emisiji RTS-a posvećenoj književnosti, da su pisci koji razmišljaju o svojim čitaocima i udovoljavaju im tako što ispunjavaju njihova očekivanja besmisleni. Volim da pišem ne da bih na ikoga uticao ili ga preobratio, nego najpre zato što za mene pisati znači misliti. Papir ne trpi prevaru kao eter. Negirati blogove je kašnjenje za poviješću, ali im se bez sumnje prejudicira značaj. Blogovi za mene više upućuju na frekventnost, odnosno rasprostranjenost, a manje na preglednost i na argumentativnost.

Redatelji znaju često reći za kritičare da su nerealizirani filmaši. Je li to ultimativna uvreda ili naprosto nepoznavanje odnosa filma i kritike?

Rediteljska natuknica kako su svi filmski kritičari nerealizirani filmaši za mene nije netačna tvrdnja, nego nonsens. Pitali su me relativno nedavno, u jednoj TV emisiji, da li je moja životna želja bila da budem filmski reditelj. Negirao sam to vrlo strastveno. Nikada, ali nikada mi to nije palo na pamet. Iz prostog razloga: režirati je pre svega raditi s ljudima, a ja taj dar nemam. Niti umišljam da bih ga ikada mogao steći. Nisam introvert, vrlo sam fleksibilnih kretanja i shvatanja u kulturalnim razmenama, ali me režija nikada nije zanimala. Ovu tezu dakle smatram ne samo simplifikacijom, nego vulgarizacijom suštine. Nije da je ama baš sve "kiselo grožđe". Kao krotitelj lavova mislim da bih jako dobro funkcionirao. Jedne godine na Borneu, u Pontianaku, pretilo je da me pojedu krokodili. A upravo to što nisu, to je moje identifikacijsko polje. Nikada, ali nikada ne bih život Lorensa od Arabije menjao za Bergmanov život, a ovaj potonji mi je jedan od vrhunaca čitave dvadesetovekovne umetnosti.

Jednom ste izjavili da je "u srpskom filmu dobro sve osim filmova". Kako biste ocijenili hrvatski film?

Hrvatski film? Tradicionalno, pomalo nepravedno, uvek u senci svog produkciono agilnijeg srpskog brata. Ako je potrebno reći, evo izgovaram: obožavam ga! Od Miletićevih dana do danas. Od Belana koji je za mene nešto što se piše sa dva velika B, do Matanića i njegovog traženja metajezika. Pre neku godinu je Nenad Polimac, uvek u Beogradu rado viđen gost, kao uostalom i svi hrvatski filmski prijatelji, rekao kako mu se čini da je hrvatski film prvi put tako očigledno u drugoj dekadi supremantan u odnosu na srpski. Slažem se. Mnoge godine prošle dekade u srpskom su filmu jalove. Ova je dekada počela jako dobro i 2021. imamo čak četiri ili pet dugih srpskih filmova međunarodne relevantnosti.

Stalno smo svjedoci nekih filmskih kriza, od one scenarija do one financijskih sredstava. Koja je danas aktualna i postoji li i neka estetska kriza?

Kako beše naziv onog albuma benda Supertramp? "Crisis? What Crisis?" Ako nešto ne podnosim u modernom dobu, to je učestalost potrebe za krizama. Tobož tešimo sebe. Koja budalaština. Krize ne postoje. Ne postoje estetske krize, ne postoje krize scenarija, ne postoje ekonomske krize, no samo strateški manipulativni centri koji nas iglom navlače na krize. Suviše često mi ubadamo ovu iglu, pa od silne njene upotrebe zaprljamo našu krv. Ljudski poriv za stvaranjem ne zavisi od geostrategijskih potreba ili direktiva šamana, to je postulat biologije.

S raspadom Jugoslavije književna su se tržišta smanjila, jedno vrijeme razdvojila, a danas se opet spajaju. Kako surađujete s kolegama iz Hrvatske?

Niti su Srbi, a niti Hrvati svesni ovoga što ću reći. U domenu filmske saradnje, malo ih je u Evropi takvih. Kamo sreće da ih ima u tako organski ispoljivom vidu i u drugim delovima Evrope. Evo, budite iskreni: imaju li Slovenci i Hrvati takvu filmsku saradnju? Nemaju! A obe su zemlje u Evropskoj uniji. A zašto nemaju, mene uopšte ne zanima. Da je žele, potrudili bi se stvoriti je. A u Srbiji je uistinu žele. Ja je uistinu želim. Ko mi je mogao biti preči od Hrvata? Pa, jebote, rastao sam uz Film, čitao Zubčevićeve ocene u Studiju i sačekivao Polimca u izricanju sudova. Bio sam u domu Ante Babaje, doveo sam ga u Beograd, prikazao mu retrospektivu, pa to je evropski vrh. Pa kog je promašio Krleža, taj ima problem sa samoartikulacijom. Pa ko je to filmofil, a ne stoji mirno pred Tomom Gotovcem. Pa ko je taj koji se kurči filmskom teorijom, a ne grebe po Peterlićevim knjigama i ne traži "pomoć prijatelja". Pre četiri godine navijao sam za Hrvatsku protiv Francuza u fudbalu, evo, izgledalo je kao da ću morati opet. Najzad, dva najveća profesionalna uspeha u mom životu dogodila su se u Hrvatskoj, a ne u Srbiji: okrugli sto na Festivalu subverzivnog filma posvećen jugo-filmu sa petnaest najuglednijih stvaralaca, a bejah i programski selektor indijskog filma – retrospektive "zlatnog doba" iz perioda od sticanja nezavisnosti do smrti Lala Bahadura Šastrija, poslednjeg gandističkog premijera. Oba puta sam došao u Hrvatsku na poziv Dore Baras, programske direktorice Subverzive festivala, uistinu genijalne osobe. A što me moja Srbija nikada nije pozvala da uradim išta slično? Ne znaju valjda moje limite! Što se izdanja tiče, nije da se baš dogovaramo i usaglašavamo, ali kada se radi o prevodima, nekako radimo različite stvari i to je sjajno. Oni jednog Godara, a mi drugog, oni jednog Bordvela, mi drugog, mi Loru Malvi, oni Bila Nikolsa. I tako se stiče utisak sinhronosti i dogovora. Samo, verujte, te knjige, ne samo filmske, i u Hrvatskoj i u Srbiji čita istih dvesto ljudi. Potpuno istih. I zabole ih što su izdate u Hrvatskoj ili Srbiji.

Kada biste uspoređivali filmsku izdavačku djelatnost Srbije i Hrvatske, što biste izdvojili kao vrhunce recentne produkcije?

0) Daniel Rafaelić: "Kinematografija u NDH"; 1) Antoan de Bek: "Godar: Biografija"; 2) Dejvid Bordvel: "Tvorba značenja"; 3) Ante Peterlić: "Rani radovi i još ponešto"; 4) Ante Peterlić: "Ogledi o 9 autora"; 5) Tanhofer; 6) Sve, apsolutno sve knjige Hrvoja Turkovića.

Važnost godišnjaka

Bolivud, taj ponos i diku hinduizma, stvorili su muslimanski intelektualci. Nije Gandi bio na filmskom braniku, nego Sadat Hasan Manto. Nije Indira Gandi udarala po geštalt teoriji, nego su sve do danas najlepši macani dolazili iz Pakistana

Legendarni statistički godišnjaci i filmografije Instituta za film, kao i njihova izdanja, imali su veliku širinu i pokazali se kao bitna stručna literatura. U Hrvatskoj danas nemamo takvih izdanja, problem je čak i u pukom popisivanju filmografije posljednjih 30-ak godina. Slovenija je izbacila svoju povijesnu filmografiju u tvrdoukoričenom divot-izdanju, ovdje još maštamo o tome. Je li to dužnost državnih institucija i je li u tom smislu FCS nasljednik Instituta za film? Kako uvjeriti državu da su ti "dosadni" podaci jako važni?

Raduje me da pominjete Godišnjake Instituta za film. I dandanas neki filmski ljudi regulišu penzije zahvaljujući Godišnjacima. To je kapitalna stvar koju mora raditi HAVC, a ne, pobogu, nikakav statistički zavod. Pa ti godišnjaci su naša kulturalna historija, a tomovi umrlica ili lista dobitnika na konjskim trkama ipak nisu. Nego kako nego je to dužnost državnih institucija. Nego kako nego je to širina kulturalne znatiželje svake države, pitanje njene istorijske zrelosti. Ili ćemo, valjda, samo kupovati topove i naoružavati se. Možda će, ne kažem, kulturne ljude sutrašnjice definisati brojem onih koje su upucali. Sve ide u tom pravcu. Ali ja još uvek ne vidim zašto bih morao da podržim idiote.

Tu se javlja i primjena standarda "podjele" nakon raspada Jugoslavije. Mnogi su nezadovoljni definicijama o tome što je hrvatski, što srpski, a što jugoslavenski film. Uloga zemlje iz koje je producent uzima se ključnom, no ta nomenklatura ne funkcionira uvijek. Nekolicina filmologa u Hrvatskoj predlaže dodavanje riječi "jugoslavensko razdoblje" uz primjerice srpski ili hrvatski film, ukoliko je naslov snimljen u vrijeme Jugoslavije.

Vidite, nisam ja dobar sagovornik na pitanje filmskog nasleđa. Najpre, pričate sa jugoslovenskim nacionalistom. Potom, Jugoslavija, ta prokletinja je bila povijesni, pravni i administrativni fakticitet i svi napori koji idu u smeru njenog dezavuisanja su veštački napori. Jugoslovenski film je postojao i bio je moćan međunarodni faktor. Iznimno moćan. To je bila svetska kinematografija. Ja dakle nemam problem da koristim prefiks jugoslavenski. Predlog hrvatskih filmologa doživljavam kao bajpasovanje kako bi sprečio srčani udar. U redu, isprva dobijate na vremenu, a onda vas ipak zvekne. Dočekat će vas kad-tad. Jugoslavija se sveti. Filmsko čistunstvo, kao i etnički čist svet su srećom nemogući. Bolivud, taj ponos i diku hinduizma, stvorili su muslimanski intelektualci. Nije Gandi bio na filmskom braniku, nego Sadat Hasan Manto. Nije Indira Gandi udarala po geštalt teoriji, nego su sve do danas najlepši macani dolazili iz Pakistana.

U natječajima FCS-a postoji posebna kategorija značajnih redatelja, u Hrvatskoj pak ne postoji. Smatrate li da ta kategorija redateljima pomaže i je li diskriminativna prema mlađima?

Kategorija eminentnih reditelja bila je sjajna zamisao u FCS-u. Kreirao ju je njegov direktor, Gordan Matić. To je bio način, ali i put kojim bismo najcenjenije reditelje srpskog filma, s velikim međunarodnim prestižom, stimulisali da kontinuirano rade, s diskretnim favorizovanjem u odnosu na njihove zasluge za promicanje srpskog filma. Ne mislim da se time diskriminišu mlađi stvaraoci. U pitanju je da se samo nagrađuje minuli rad. Mladima ništa nije oteto. Nije okrnjen nijedan postojeći i namenski fond. Konkurs za eminentne reditelje bio je dodatni budžetski fond, opredeljen iz dodatnog prihodovanja.

Bili ste član komisije u slučaju Gorana Markovića i povukli se nezadovoljni odlukama kojima su neočekivano poništene odluke o dodjeli sredstava njemu, Srđanu Dragojeviću i Želimiru Žilniku na konkursu za eminentne redatelje. On vas je tada nazvao "najpoštenijim čovjekom na svijetu", "čovjekom superiorna duha".

Poštovanje Gorana Markovića spram moga držanja po pitanju odluka Upravnog odbora FCS-a a glede poništenja konkursa, bilo je od ogromne važnosti za mene. Beskrajno sam mu zahvalan na podršci, lepim rečima i mišljenju. Znam ga kao časnog i principijelnog čoveka, čije mišljenje ima veliku težinu. Moram da naglasim da nisam podneo ostavku u UO zbog odluke, no zbog informacije Nove S uz koju je išla moja fotografija: Evo čoveka koji je oborio konkurs! A mi smo se na toj sednici tukli, toliko smo ostrašćeno i principijelno branili svoje stavove.

U Hrvatskoj ste čest gost i redovito obilazite knjižare. I dok mi ovdje smatramo da je ponuda filmskih knjiga oskudna, vi mislite drugačije. Kako povećati razmjenu između Hrvatske i Srbije i omogućiti ljudima da do knjiga stignu brže?

Knjige cirkulišu između dviju država, ali ne dovoljno. Treba učiniti sve, pojednostaviti administrativne mere u cilju što efikasnije cirkulacije knjiga i što minimalnije administrativne uslovljenosti. Ja sam hrvatskim izdavaštvom oduševljen. Znatno je manje od srpskog u kvantitetu, ali je elitističnije, selektivnije, deficitarnije. Male kulture prolaze mnogo bolje nego u Srbiji, gde su bukvalno getoizovane.

Vjerujemo da već radite na dva nova Vučićevića. Što se još novoga sprema u izdanju FCS-a, za što ćemo sigurno morati opet tražiti prijatelje "da ponesu" kada posjete Beograd?

U sledećih mesec dana FCS će izdati "Razgovore sa Srđanom Karanovićem" Stefana Arsenijevića, "Spasi mačku!" Blejka Snajdera i "Srpski igrani film: Pedesete godine", kritičku studiju Saše Radojevića. Od nove godine krećemo sa novim iznenađenjima!