Europska unija priprema nove propise po kojima će kineske kompanije moći investirati u zemljama članicama. Nova pravila trebala bi staviti pod kontrolu i ograničiti mogućnost kineskih ulaganja u tehnološki visokorazvijene europske kompanije i jeftin prijenos ‘kupljenog’ znanja u kinesko gospodarstvo, ali i sve snažniji prodor kineskih roba na europsko tržište. No istovremeno Unija traži od Kine da ukine brojne prepreke i otvori svoje tržište europskim kompanijama, pa mahanje novim propisima ima za cilj i pritisak na Kinu da doista počne graditi ravnopravne partnerske odnose s Europom, ako ih doista želi, kao što tvrdi nakon što je Trumpova Amerika započela svojevrsni trgovinski rat protiv kineskog gospodarstva kako bi ograničila uvoz kineskih proizvoda, ali i prisilila Kinu da posve otvori svoje tržište za američke proizvode.
Preslagivanje ekonomskih odnosa između Europske unije i Kine nije moglo proći mimo balkanskih država i kineskih ulaganja u njihove privrede. Europovjerenik za proširenje Johannes Hahn bio je najdirektniji kad je početkom ljeta zazvonio na uzbunu zbog navodnog stvaranja kineskih trojanskih konja na Balkanu jer je Novi put svile svojim investicijama u balkansku infrastrukturu počeo balkanske države činiti ovisnima o Pekingu, pogotovo nakon što su kineske kompanije počele investirati i u industriju balkanskih zemalja. No Hahnovo upozorenje došlo je tek pošto su se stare članice EU-a osjetile ugroženima zbog kineskih ulaganja u najrazvijenije dijelove svojih privreda, ali i u ekonomije novih članica, ponajprije poljsku i mađarsku, a sada su krenule i u njihovo prošireno balkansko dvorište. Pritom se kreira lažna slika da Balkan postaje kineska platforma za osvajanje europskog tržišta, iako su kineske kompanije i njihova roba i mimo Balkana već odavno pronašle i izgradile svoje europske ‘putove svile’.
Balkan je i za Kinu na njezinu poslovnom putovanju ka europskom tržištu zapravo došao na kraju tog procesa i to nakon što se konačno našao na meti proširenja Unije kao zadnje parče europskog kontinenta koje je ostalo s one strane granica EU-a. I Kinezi su sačekali da EU počne europeizirati i ‘unijačiti’ Balkan kako bi počeli ulagati u njegovu infrastrukturu, energetiku i industriju. Neće kineska privreda preko Balkana krenuti u osvajanje europskog tržišta, nego se preko tržišta EU-a počela širiti i na balkanske zemlje kako bi pripomogla krpanju posljednje europske ‘crne rupe’ i njezinu ukomponiravanju u jedinstveno europsko tržište. Kinezi su prije većine balkanskih lidera shvatili koji je smisao Berlinskog procesa i koje su ciljeve njegovi kreatori, predvođeni Angelom Merkel, naumili ostvariti stvaranjem jedinstvenog i harmoniziranog balkanskog ekonomskog prostora prije nego što ga pripoje Europskoj uniji.
Za razliku od većine balkanskih političkih i privrednih elita koje i dan-danas igraju svoje male lokalne igre dok glume da su prigrlile Berlinski proces u paketu s procesom pristupanja EU-u, kineski lideri krenuli su odmah gurati svoje investicije i kompanije prema Balkanu. Prvo su na vrhuncu grčke krize na velika vrata ušli u grčke luke Pirej i Solun, a potom su odmah počeli financirati i graditi autoceste i pruge preko Makedonije i Srbije do Mađarske. Mogle su se Srbija i Makedonija uz pomoć Grčke i Mađarske kao članica EU-a povezati i udružiti te krenuti u izgradnju autocesta i pruga sredstvima dobivenim iz europskih investicijskih i inih fondova, ali Kinezi i njihov kapital su bili brži i efikasniji jer im za njihovo povlačenje nije trebalo prethodno mukotrpno prekogranično pregovaranje i dogovaranje srpskih i makedonskih ili nekih trećih balkanskih lidera. Kineski kapital im je ponuđen na stolu, uvjeti za njegovo dobivanje su jasno definirani i premda je bio ponešto skuplji od europskog investicijskog kapitala, mogao se odmah početi pretakati u konkretne kilometre puteva i pruga. To što Hahn danas upozorava da Kinezi bez pardona te kreditne dugove u slučaju njihova nevraćanja u ugovorenim rokovima pretvaraju u kapital, kao što će se to izgleda dogoditi u Crnoj Gori s izgradnjom dionica tamošnje autoceste od Bara do Boljara, balkanskim političkim liderima uglavnom je nebitno jer oni će biračima izgraditi modernu cestovnu i drugu infrastrukturu, a Kinezi će se naplatiti na ovaj ili onaj način, ali uglavnom nakon što njihovi mandati budu završeni.
Što se pak kineskih investicija u regionalnu industriju tiče, stvari su još jednostavnije. Tako je prošlog tjedna veliku medijsku pažnju privuklo potpisivanje ugovora o izgradnji velike tvornice autoguma u Zrenjaninu koju će graditi kineska kompanija Shandong Linglong Tyre. Investiciju vrijednu 870 milijuna eura Kinezi će počevši od proljeća sljedeće godine realizirati u tri faze do 2025. Kad proradi punom parom, tvornica će proizvoditi preko 13 milijuna autoguma, uglavnom za izvoz, a zapošljavat će oko 1200 radnika. Usto će u Zrenjaninu svoje pogone izgraditi i nekoliko Shandongovih dobavljača, poput proizvođača cinka koji će zaposliti dodatnih 500 radnika. Zbog toga ne čudi medijska pažnja koju je privukla najava najnovije kineske investicije u Srbiji.
No i u srpskim medijima je istovremeno rutinski provučena vijest da novi kineski vlasnici slovenskog Gorenja namjeravaju povećati proizvodnju u njegovim tvornicama u Srbiji te zbog toga povećati broj zaposlenih u njima. Kineska multinacionalna kompanija Hisense, nakon što je pobijedila u utrci s još četiri kineske kompanije, počela je preuzimati upravljanje Gorenjem. Nekoliko desetaka novih kineskih menadžera koji su ubačeni u upravljačke strukture Gorenja rastrčali su se po njegovim tvornicama, pa i po onima u Srbiji. Ljubljansko Delo prenosi da su upravi tvornice frižidera i zamrzivača u Valjevu najavili izgradnju novog pogona i zapošljavanje novih oko 400 radnika uz sadašnjih 1700 kako bi povećali proizvodnju frižidera za dodatnih nekoliko stotina tisuća jer su Gorenje kupili kako bi ga pretvorili u svoj centar za istraživanje i razvoj te proizvodno središte Hisensea za čitavu Europu. Osim što će sačuvati sadašnji proizvodni program Gorenja, u njegove tvornice će preseliti i dio kineskih proizvodnih programa, a to znači da bi doista mogli ispuniti preuzetu obavezu o zadržavanju svih 11 tisuća sadašnjih radnika Gorenja (6000 u Sloveniji i skoro 3000 u Srbiji) te ostvariti najave o širenju proizvodnje i dodatnom zapošljavanju.
I premda Srbiju bije medijski glas da se našla u središtu interesa kineskog Novog puta svile na Balkanu, zbog čega se između redova u napisima svrstava među glavne kandidate za Hahnovog kineskog trojanskog konja na Balkanu, činjenice ukazuju na to da tek sada zapravo sustiže Sloveniju kad je riječ o kineskim investicijama. Kinezi su naime već ranije za milijardu eura kupili IT kompaniju Outfit7 koju su osnovali Samo i Iza Login, a postali su i vlasnici ili suvlasnici i još nekoliko visokotehnoloških slovenskih kompanija, poput biotehnološkog poduzeća Acies Bio ili tvrtke Elaphe koja proizvodi motore za bicikle, zatim proizvođača superračunala Arctura, jednog od vodećih svjetskih proizvođača lasera Fotono, Aerodroma Maribor koji namjeravaju pretvoriti u svoj europski cargo centar, proizvođača autobusa TAM Durabus, mariborske televizije RTS i proizvođača lakih elektroaviona Pipistrel koji je zajedno s kineskim partnerom započeo izgradnju tvornice u Kini vrijednu oko milijardu eura. Kinezi su dugo prisutni u Sloveniji jer je ona već godinama u Uniji, a Srbija i druge balkanske zemlje tek su nedavno, nakon što su postale ozbiljniji kandidati za članstvo u EU-u, došle na red – Kinezima su one zanimljive kao sastavni dio zajedničkog europskog tržišta, a ne kao izolirana i rascjepkana europska periferija.
