Petak je bio, peti dan petog mjeseca i u Spomen-parku poginulim Bošnjacima okupilo se, kako se to kaže, šaroliko, ugledno društvo. Bili su tu: potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko, predsjedničin savjetnik za branitelje Ante Deur, pa onda zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, zatim Josip Klemm i Đuro Glogoški, valjda kao specijalni izaslanici nedavno uklonjenog šatorskog naselja iz Savske, zatim onaj Mijo Crnoja u funkciji nositelja svijeće, pa general Mladen Markač… Svi su kod Islamskog centra u Zagrebu odali počast poginulim hrvatskim braniteljima bošnjačke narodnosti, a povodom ‘Memorijalnih dana Šefika Pezerovića i poginulih Bošnjaka branitelja u Domovinskom ratu’.
Bilo je tu, da ponovimo, raznog svijeta, državnih dužnosnika i civila, katolika i muslimanskih dostojanstvenika predvođenih muftijom Islamske zajednice Azizom efendijom Hasanovićem, dodijeljeno je, kako i priliči, ordenje: Sulji Čehajiću onaj Reda hrvatskoga trolista za osobit doprinos u ratu, a pukovniku Mehmedu Aganoviću Reda hrvatskoga pletera za doprinos razvitku i ugledu Hrvatske i dobrobiti njezinih građana. Izgovorene su, naravno, i prigodne riječi o jedinstvu, zajedničkoj borbi i tisuću i sto poginulih bošnjačkih branitelja i sve je, je li, izgledalo idilično.
Zabilježili su dakle fotoreporteri tko je u petak bio kod džamije, ali ni na jednoj jedinoj fotografiji nema lica, kao što ni u jednom izvještaju nema imena trenutno najpoznatijeg hrvatskog muslimana, člana Medžlisa Islamske zajednice i HDZ-a, ministra kulture – Zlatka Hasanbegovića. Tog je petka, petog dana petog mjeseca, on u Sarajevu razgovarao sa ministrom civilnih poslova u bosanskohercegovačkom Vijeću ministara, Adilom Osmanovićem, o kapitalnim pitanjima poput nominiranja stećaka za UNESCO-ovu listu zaštićene spomeničke baštine. Bosna i Hercegovina, kao što je poznato, ne graniči sa Hrvatskom, do Sarajeva se ne može doći za manje od dvanaest sati leta, dok Adil Osmanović praktički živi na aerodromima i ima gust raspored: prije razgovora sa hrvatskim ministrom razgovarao je u Washingtonu sa Hillary Clinton, a poslije u Moskvi sa specijalnim izaslanikom Vladimira Putina za spomenike i borovinu.
Zlatko Hasanbegović u Spomen-parku nije bio zato što je boravio u Sarajevu, a u Sarajevu je boravio zato da ne bude u Zagrebu i parku, gdje bi se ugodno osjećao uz Karamarka i Vasu Brkića, ali bi znao koliko je neugodno muslimanskim i bošnjačkim predstavnicima – drugima naročito, jer oni za Hasanbegovića i ne postoje, a ako ih verbalno i priznaje, čini to iz nužde. Hrvatski su Bošnjaci, po njemu, Hrvati islamske vjere, samo što to ne kontaju ili se prave budale zbog duboke krize identiteta.
Drugi je musliman u nekoj hrvatskoj vladi – predšasnik mu je bio Osman Muftić, bivši punac šefa HDZ-a Tomislava Karamarka – i jedini je sljedbenik islama u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti koji je uspio dovesti do raskola unutar Islamske zajednice. Malo po imenovanju, Hasanbegović je dobio podršku prominentnih članova IZ-a, mahom albanske narodnosti, dok su njihovi bošnjački suvjernici ili ostali suzdržani, poput muftije Hasanovića, ili su krajnje kritički govorili o ministru kulture. Tako je u uvodniku ‘Biltena’, glasila Medžlisa IZ-a u Zagrebu, predsjednik Izvršnog odbora te institucije, dr. Gzim Redžepi, napisao: ‘Unatoč nevjernim tomama i u našim redovima, imenovanje doktora znanosti Zlatka Hasanbegovića ministrom u Vladi Republike Hrvatske, po mom najdubljem uvjerenju, jedan je od najsvjetlijih trenutaka muslimanske egzistencije u Republici Hrvatskoj od njezina osnivanja i samostalnosti…’
Odgovorio mu je, u sarajevskom tjedniku ‘Stav’, zagrebački arhitekt i magistar islamskih znanosti, Senad Nanić: ‘Čak i ne razmatrajući temeljne ideološke teze kontroverze imenovanja Hasanbegovića ministrom kulture, sama percepcija njegovog imenovanja u značajnom dijelu medija u Hrvatskoj i inozemstvu kao čin predstavljanja Bošnjaka i muslimana u novoj Vladi RH nije legitimna. On nije izabran na izborima za manjinskog predstavnika Bošnjaka niti je prošao kao kandidat na izbornim stranačkim većinskim listama… Muslimani i Bošnjaci Hrvatske, i zbog toga što su tako malobrojni i velikoj politici nezanimljivi, politički se priklanjati mogu samo načelima – kao muslimani islamskim i univerzalno humanističkim, a kao Bošnjaci u svakom političkom promišljanju duboko poštujući povijesnu činjenicu da bez antifašističke borbe naroda BiH s drugim narodima Jugoslavije bošnjačka nacionalna posebnost i državna konstitutivnost jednostavno ne bi bila ostvariva…’
Inače, glavni i odgovorni urednik ‘Stava’ je i dugogodišnji urednik zagrebačkih manjinskih muslimanskih publikacija, Filip Mursel Begović, a u nedavnom je intervjuu tjedniku ‘Express’ kazao: ‘Njegovo postavljanje za ministra nije slučajno i nema nikakve veze s Bošnjacima. Na toj je poziciji jer je prepoznat kao vješt komesar koji je u stanju provesti čistku… Cilj je da se preuzmu sve bošnjačke manjinske udruge u Hrvatskoj, koje bi se potom stavile u službu Nove nacionalne paradigme, osmišljene dijelom i iz Hasanbegovićeve revizionističke pameti. Ovaj program aktivno pokušavaju provesti odmetnuti centri moći unutar Islamske zajednice RH, koji su politički aktivni u HDZ-u i stranci Milana Bandića…’
Muftija Hasanović brzo je, malo nakon što je vlastitu ulogu razotkrio pripadnik ‘zagrebačkog džamijskog kuta’ – okupljenog oko nekadašnjeg ratnog vojnog tužitelja, člana Predsjedništva Hrvatskoga žrtvoslovnog društva i Hasanbegovićevog mentora, rahmetli Mirsada Bakšića – IZ izvukao iz javnih polemika o ministru kulture, ali, po svemu sudeći, nije počeo blagonaklono promatrati njegov rad. Zato činjenica da Hasanbegovića nije bilo ni blizu Islamskog centra u petak, petog svibnja, a jeste njegovih stranačkih kolega – osim što govori kako je i tu izopćen, nakon što su ga utjecajni diplomati upisali među one sa kojima se ne žele vidjeti ni slučajno – može sugerirati i da su u HDZ-u nekako shvatili kako sa bošnjačkom zajednicom ne mogu komunicirati preko onoga tko Bošnjake priznaje i podnosi koliko i druge manjine u Hrvatskoj, a pritom iz povijesti ovdašnjih muslimana pokušava izbrisati sudjelovanje u NOB-u i stradanje u Jasenovcu, glorificirajući katastrofalno priklanjanje dijela muslimana ustaškom pokretu u kojem, ma koliko ministar na službenom putu tvrdio suprotno, nisu bili ni junaci, niti su stradali kao ‘šehidi’.
