S obzirom na to da ste lani vodili kampanju za ulazak u Evropski parlament tako da ste gradskim biciklom odpedalirali više od 800 kilometara kroz Hrvatsku, kako komentirate to što je SDP-ov Mihael Zmajlović krenuo električnim biciklom na turneju po mjestima VII. izborne jedinice?
Iako se kaže da je oponašanje najiskreniji oblik laskanja, u ovom slučaju radi se o najobičnijoj političkoj, intelektualnoj i biciklističkoj lijenosti. Osim što je čisti copy-paste supervidljive kampanje platforme Možemo! od prije jedva godinu dana, SDP-ov natjecatelj u svoju se posuđenu promidžbenu pustolovinu otiskuje električnim biciklom, posjećujući samo glavna mjesta, elegantno preskačući napuštene i zapuštene puteve svoje izborne jedinice. Hoće li ga pratiti kombi s osvježavajućim napitcima korporativnih sponzora? Ili će se, posve u skladu s imidžem krovne mu organizacije, i sam šlepati u kombiju, pozirajući u sedlu, crven i uspuhan, samo pred tablama s nazivima mjesta? Krađa ideje za kampanju, složit ćemo se, ništavan je krimen u usporedbi sa, štojaznam, ratnim zločinima, prepisivanjem diplomskih ili magistarskih radova perjanica domaćih političkih stranaka – no jasno svjedoči o tome kakvo mišljenje stranka može imati o glasačima: da su hiperkratkog pamćenja ili pak da su toliko već baždareni na zločin, krađu i korupciju državotvornih razmjera, da će im ovakvo sitno džeparenje biti simpatično pa i vrijedno glasa.
Hoćete li se ove godine uključiti u predizbornu kampanju?
Budući da sam više u Berlinu nego u Zagrebu, u predizbornu kampanju uključena sam uglavnom virtualno. Razumije se, kao predstavnica dijaspore redovito pratim vijesti i strastveno savjetujem izdaleka, te smatram svoju ulogu ključnom u donošenju političkih odluka čije će posljedice živjeti građanke i građani Hrvatske.
Kako općenito komentirate ovogodišnju kampanju?
Postoji razlog zašto je Možemo! jedina stranka u koju sam se u četvrt stoljeća glasačkog staža ikad poželjela učlaniti, i to s ponosom. Ovu političku opciju predstavljaju ljudi koji se desetljećima s jednakom strašću i snagom zalažu za sve nas, na svim terenima – u svim slojevima sustava. To su ljudi koji se neumorno bore za javna dobra, za društvo ravnopravnosti, zelene ekonomije 21. stoljeća, protiv sveprisutne korupcije. To su ljudi kojima su socijalna država i solidarnost istinski prioriteti, a ne tek mrtvo slovo s prepisanog političkog programa. To su ljudi koji su dokazali da su promjene moguće, i ne sumnjam da će se – kad uđu u Sabor – ozbiljne promjene i početi napokon događati. Kad ugledam Tomislava Tomaševića, Sandru Benčić i-ili Danijelu Dolenec u saborskoj klupi, ne dvojim da ću biti u ozbiljnom iskušenju vratiti se u domovinu. I da tako opet izvojevamo pobjedu nad Njemačkom.
