Za početak, molimo vas da nam se osobno predstavite: tko je Miloš Osman, u najkraćim crtama?
Rođen sam 19. kolovoza 1948. godine, a u Samoboru živim od 1986. U mirovini sam od 2009. godine, a posljednje mi je radno mjesto kao kemijskom tehničaru bilo u Okiju INA-e, odnosno DIOKI-u koji je uništio Robert Ježić, pa su svi moji bivši kolege završili bez posla i na burzi ili su, poput mene, umirovljeni.
Predstavite nam sada ukratko Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Samobora?
Samobor ima više od dvadeset tisuća stanovnika: ljudi su uglavnom korektni, ali nema baš puno mladih. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, ovdje živi 344 građana srpske nacionalnosti; iako znam da ih je zapravo puno više, drugi se nisu tako izjasnili. Mislim da je razlog istovjetan onome koji ih je u tome sprečavao 1990-ih – ljudi se, naprosto, boje iskazati svoju nacionalnu pripadnost našoj zajednici. Mnogi, naime, uočavaju probleme koje imaju ili su imali deklarirani Srbi, pa naprosto šute. Strah od nacionalnog izjašnjavanja, dakle i dalje postoji, premda smo tome sami dijelom pridonijeli. Jer zašto se sakrivati i tajiti tko si ako je to većini ionako poznato? Uostalom, mislim da većina ionako više cijeni nas koji držimo do svog identiteta nego one koji ga skrivaju.
A kako se gradske vlasti odnose prema Vijeću?
Po tom je pitanju u Samoboru sve u redu: imamo podršku gradskog vodstva na čelu s gradonačelnikom Krešom Beljakom i odnosi su uistinu više nego korektni. Potvrđuje to i činjenica da je našu nedavnu krsnu slavu svojom nazočnošću uveličao predsjednik Gradskog vijeća Miran Šoić. Osim toga, samoborski gradonačelnik i saborski zastupnik iz redova HSS-a primio je za proslave pravoslavnog Božića godišnju nagradu SNV-a za doprinos razvoju hrvatsko-srpskih odnosa. Njegova izjava o bratstvu i jedinstvu naših naroda daje nam motiva da i dalje zajednički radimo na dobrobiti naših zajednica. Sretni smo radi te njegove izjave, a Krešo, kao vazda vrlo korektan čovjek, i dalje ima našu apsolutnu podršku.
Kako je sa zapošljavanjem pripadnika srpske zajednice na području Samobora i kakvi su životni uvjeti općenito? Pretpostavljam da je to kod vas već dugo dobro riješeno.
Teško je govoriti o zaposlenosti, ljudi uglavnom rade po pet ovdašnjih trgovačkih centara: istina, Samoborka još radi, ali je Fotokemika propala, kao i poznata kristalna industrija te tvornica čarapa. Tako da zaposleni Samoborci i Samoborke mahom na radno mjesto odlaze u 25 kilometara udaljen Zagreb. Što se tiče infrastrukturnih životnih uvjeta, mogu reći da je s tim u vezi ovdje sve super i da se doista nije radila razlika oko toga koja će sredina dobiti asfalt, a koja neće. Možda nije bilo baš idilično po tom pitanju prije, kada je na vlasti, do 2000., bio HDZ, ali se od tada stvarno lakše diše.
Čime se samoborska srpska zajednica uglavnom bavi?
Imamo dosta umirovljenika, uglavnom nekadašnjih zaposlenika Vojnog remontnog zavoda, a mlađi su ponajviše vezani uza Zagreb. Starost članstva predstavlja nam problem, jer je teško od ljudi te dobi očekivati veći angažman ili intenzivniju aktivnost. Kako su članovi našeg VSNM-a u prosjeku 70-godišnjaci, nismo pokrenuli svoje kulturno društvo ni pododbor Prosvjete. U ovom globaliziranom svijetu mladi ionako nemaju pretjeranog interesa za manjinske nacionalne zajednice, pa tako ni ovdašnju srpsku. I to nam je, izgleda, sudbina. Osim toga, čini se da je na djelu i velika asimilacija.
Kakvi su vam onda planovi za budućnost?
To je ponajprije njegovanje tradicija te običaja naših vijeća i našeg naroda. Odlazit ćemo na susrete naših općinskih, gradskih i županijskih tijela po svim administrativnim dijelovima Hrvatske i odazivati se susretima gdjegod nas pozovu. Pored toga, čuvat ćemo stečevine NOB-a te odlaziti u Srb i na komemoracije žrtvama Jasenovca, Jadovna i ostalih stratišta.
