Tko čini srpsku zajednicu na samoborskom području?
Sudeći po izbornoj izlaznosti, ovdašnji se ljudi srpske nacionalnosti još plaše. Naime, na posljednje izbore za manjinska vijeća, održane 2015. godine, izišlo je svega njih 14 od ukupno 383 na biračkom popisu, dakle svega 3,66 posto. Riječ je mahom o starijim ljudima što žive u Bregani i Samoboru; mnogi od njih bili su zaposleni kao civilna lica u Remontnom zavodu u Bregani, a najveći dio ovamo je za poslom došao iz drugih republika nekadašnje države. Tako je od desetero članova našeg Vijeća svega troje porijeklom iz Hrvatske. Četvero ih je pak došlo iz Srbije, a troje iz BiH. U zajednici, istina, ima i nešto mlađih osoba, ali se one – i kad se izjasne da su srpske nacionalnosti – ne žele aktivnije uključiti u rad Vijeća, jer se plaše da će izgubiti posao. Kažu da danas i Hrvati teško dolaze do radnog mjesta, pa ne žele davati povoda da ostanu bez svoga.
Kakav je odnos s gradskim vlastima, ali i opća međunacionalna atmosfera?
Posljednju godinu i nešto, otkako sam na čelu VSNM-a, surađujemo odlično i gradske nam vlasti maksimalno pomažu, na čemu im iskreno zahvaljujem. U prijašnjem je mandatu Vijeće s te strane financirano s deset hiljada kuna godišnje, a sada smo dobili dvadeset. Od toga zamalo pola ode za naknade vijećnicima, a polovica za nabavu opreme. I za potrebe obilježavanja krsne slave smo mogli koristiti sredstva gradskog budžeta, ali ni s tako povećanim prihodima ne možemo samostalno provesti neke aktivnosti, nego to činimo u suradnji sa Županijskim vijećem. Pored svega, Grad nam je besplatno usupio desetak kvadrata radnog prostora, a obećano je i da će o našim aktivnostima izvještavati na službenoj web-stranici Samobora. Generalno, stanje u gradu je dobro i nema međunacionalnih problema, a kamoli sukoba.
Surađujete li i s drugim vijećima naše manjinske zajednice?
Kako sam i član Predsjedništva VSNM-a Zagrebačke županije, mogu reći da me veseli što smo uspostavili koordinaciju četiriju sjeverozapadnih županija, u kojoj su i Bjelovarsko-bilogorska, Varaždinska i Koprivničko-križevačka: cilj nam je bolje se upoznati, razmijeniti iskustva i zajednički odraditi neke aktivnosti. Naravno, vijeća u našoj županiji razlikuju se od onih u spomenutima, jer tamošnje su zajednice, bez obzira na trenutačnu brojnost, uglavnom dugovječnije od naše. U njima se ljudi već cijeli niz desetljeća znaju između sebe, pa lakše surađuju i kad ne žive u istom selu. No, svi smo se već povezali nakon nekoliko godina suradnje i susreta tokom krsnih slava, pa sad zajednički nastojimo animirati što više naših ljudi.
A kakvi su konkretniji planovi samoborskog VSNM-a?
Jedan od prioriteta nam je ponukati ljude da iziđu na izbore, no tu nam problem predstavlja izborni zakon: smatramo da bi na njih izišlo puno više ljudi kad bi se manjinska vijeća birala istodobno s lokalnim ili parlamentarnim izborima. Ovako, kažu da se boje dati svoj glas svom predstavniku, ali taj strah nema uporišta: svi smo mi evidentirani kao građani i tko treba znati našu nacionalnu pripadnost, zna je. Ipak, razumijem da nikome ne godi prijeki ili upitni pogled susjeda. Na naše planove utječe i dobna struktura našeg članstva: u prosjeku smo zamalo sedamdesetogodišnjaci, a ima i starijih, poput primjerice mog zamjenika Radislava Aleksića, koji je unatoč dobi ipak vrlo agilan i spreman podržati svaku aktivnost. No bez mladih će priča teško ići, pa bismo morali osmisliti i programe privlačne njima, jer se sadašnji uglavnom svode na posjete manastirima, komemoracije žrtvama i obilježavanje godišnjica NOB-a. Za drugo, uostalom, i nemamo novca, barem zasad. Budući da sam u Županijskom VSNM-u i član Odbora za povratak, obnovu i ekonomski položaj, volio bih da kroz humanitarne akcije više pomažemo našim ljudima u ruralnim sredinama. U novinama čitamo o usamljenim starcima ili mnogočlanim porodicama koje žive na malo kvadrata: kad bi svatko od nas na naš žiroračun uplatio pokoju kunu za njih, mogli bismo im olakšati život ili osigurati bolji smještaj. Kad bi se takvim akcijama pridružili i građani hrvatske nacionalnosti, kao što će vjerojatno i učiniti ako ih pokrenemo, dokazat ćemo da humanost nije jednonacionalna te da nije isključiva obaveza države i njezina aparata. Uostalom, stalno se govori o mjerama i potrebi demografske obnove i u gradu i na selu: Hrvatska je naša domovina, pa se to valjda odnosi i na nas.
