Malo je obilježavanja godišnjica, odavanja počasti i pijeteta, polaganja cvijeća i vijenaca žrtvama ustaškog terora kojima ne prisustvuje, premda nikada nije u prvim redovima, ne drži govore i oko njega se ne okupljaju novinari. Obično sjedi negdje sa strane, na nekakvoj klupici ili panju, promatrajući sve bez riječi dok prebire po svojim mislima i sjećanjima. Naravno, organizatorima skupova u režiji Hrvatskoga kulturnog vijeća ne pada na pamet da ga pozovu kako bi im iznio svoje mišljenje o tvrdnjama nekih samozvanih i sve ‘uvaženijih’ historika da je endehazijski Jasenovac bio tek humani radni logor u kojem se proizvodilo a ne ubijalo – uostalom, nijedna pozivnica za takvo okupljanje nikada nije uručena njemu ni ikome od danas još živih zatočenika zloglasnih logorskih sustava Pavelićeve države, običnih dječaka i djevojčica koji su nekim čudom preživjeli teror. Taj nekadašnji dječak koji danas u staračkom tijelu redovito obilazi ustaška stratišta i ponovno iz prikrajka u mislima proživljava davne grozote je Banjalučanin Milan Vukmirović.
- Iz Bosanske Kostajnice u kojoj smo živjeli morali smo u proljeće 1942. pobjeći na Kozaru, jer su ustaše okupirali grad i u njemu provodili svoj krvavi pir, paleći i ubijajući sve pred sobom. U posljednji smo trenutak pobjegli od sigurne smrti preplivavši Unu: bilo nas je dosta u skupini, svi moji s očeve i s majčine strane. Ja sam sa svojih sedam godina bio najmlađi. Kad smo se napokon dokopali kozarskih šuma u kojima je bjesnila neprijateljska ofanziva na partizane, zarobili su nas Nijemci i sve nas otpremili ustašama u Jasenovac. Vrijeme provedeno ondje, svaki trenutak od prvog do posljednjeg dana, toliko mi se urezalo u pamćenje da već 75 godina nema dana i noći da ne prebirem po strašnim slikama koje mi ne daju mira i spokoja - kaže nam 82-godišnji Vukmirović.
Priča nam kako su svakoga dana u logorski kompleks pristizali vlakovi puni izgladnjelih ljudi, među kojima je bilo mnogo onih dječje dobi. Najgore je, kaže, bilo postrojavanje, prilikom kojeg bi iz redova bili izvučeni oni koje nikad više ne bi vidjeli. Sedmogodišnjem je dječaku trebalo vremena da shvati kako su mnogi članovi njegove porodice pobijeni.
- Moje su dvije sestre ležale na podu barake teško bolesne i činilo se da će umrijeti svakog časa. Naša je majka bila podigla pogled i ruke prema nebu i zazivala Boga da ih spasi. Nisam mogao podnijeti njezine vapaje, pa sam odjurio do glavnog logorskog ulaza i visokog stražara zamolio da mi dade malo vode za sestre koje umiru. Majka i strina skamenjena su lica gledale što radim, jer su znale da se svaki prilazak kapiji kažnjava smrću. Nasreću, taj je ustaša samo čučnuo do moje visine, položio mi ruku na glavu i kazao da kod kuće ima jednog takvog mališana kojeg možda nikada više neće vidjeti; rekao je da će se on na trenutak okrenuti, a da ja zagrabim malo vode za sestrice. I da o tome nikome ne smijem pričati, jer ću inače biti zaklan – prisjeća se Milan jednog od događaja koji je dobro zapamtio.
Nažalost, voda nije mogla pomoći njegovoj šestogodišnjoj seki Stani i malešnoj, tek jednoipogodišnjoj Radojki. Nakon njihove smrti, jasenovačka ‘postrojavanja’, sve jedno strašnije od drugog, nastavila su se nizati usporedo sa sve brojnijim ‘transportima ljudi iz Zagreba i ostalih gradova i sela NDH-a. Milan bi ih promatrao sleđen od straha što mu je razdirao nježno dječje srce, motrio bi tu strašnu proceduru šutke, onako kako danas promatra polaganje vijenaca sjećanja po ustaškim stratištima, ali i skupove kojima se taj dio hrvatske povijesti nastoji prikazati drugačijim nego što je bio.
U više od sedam desetljeća proteklih od tada štošta se toga promijenilo, no led u njegovu srcu nikako da se otopi, možda i stoga što brižno čuva sjećanje na dan kad je u logor stigla delegacija Crvenoga križa a ustaše među stotinama nesretnika odabrali nekolicinu zatočenika za pokazivanje predstavnicima te međunarodne humanitarne organizacije; među njima je bio Milan, zajedno sa svojom majkom, bratom i četiri preživjele sestre. Za njih je taj posjet značio spas, ali ostali članovi njegove brojne porodice, njih 17 među kojima i Milanov otac, nisu bili te sreće – njih je zauvijek progutao mrak zloglasnog logora jednog zločinačkog režima koji danas neki nastoje opravdati različitim sramotnim i do ruba groteske neistinitim tvrdnjama, među ostalima i onom kako je u Jasenovcu bio obični radni kamp čiji su se ‘pitomci’ u slobodno vrijeme bavili sportom i sličnom razonodom.
- Pravo je čudo da se vrlo dobro sjećam svog boravka u Jasenovcu i to ne samo površno nego vrlo detaljno. Pamtim riječi i razgovore, pamtim strahote i smrti koje sam gledao svojim očima, pamtim lica ustaških zločinaca i svojih nesretnih vršnjaka. A bilo bi bolje da se ničega ne sjećam, možda bih pod ove stare dane našao kakav-takav mir pred slikama što me prate cijeloga života. Ali tog mira nema i nema – tumači nam naš vremešni sugovornik, pa se nastavlja prisjećati dana što su uslijedili kad ih je Crveni križ izvukao iz logora, nakon čega su dospjeli u Novsku, na oslobođeni teritorij.
Osnovnu je školu Milan Vukmirović još za trajanja rata pohađao u Pakracu, a po oslobođenju se skrasio u Banjaluci, gdje i danas živi. Nanese li vas put na neku od komemoracija žrtvama Jasenovca, Siska, Jastrebarskog, Jadovna i Paga, možda u šutljivom vremešnom starcu uspijete prepoznati tog dječaka koji je nekim slučajem preživio doba ustaškog terora, ali koji i danas dobro pamti strašne prizore i slike kojima je bio prisiljen svjedočiti.
