Kako je moguće da se sigurna i mirna zajednica privremeno pretvori u okrutno mjesto gdje se etnička ili rasna pripadnost neke osobe vrednuje više od ljudskog života kao takvog? Na ovo pitanje odgovara znanstvenica Mila Dragojević u svom istraživanju pretočenom u knjigu "Identiteti u ratu: civilne žrtve u komparativnoj perspektivi". Dragojević je politologinja i redovna profesorica na sveučilištu The University of the South u američkoj državi Tennessee. Osim istraživanja arhivske građe, u traganju za odgovorima na gore postavljeno pitanje Mila Dragojević je analizirala dubinske intervjue sa stanovnicima Hrvatske, Ugande i Gvatemale koji su imali posredno ili neposredno ratno iskustvo.

I sami ste osjetili atmosferu rata u Hrvatskoj. Kakva su bila vaša iskustva i jesu li ona bila povod za ovo istraživanje?

Rodom sam iz Osijeka i zapravo nisam imala direktno ratno iskustvo, imala sam sreću da to nisam doživjela. Ali imala sam priliku promatrati promjene u društvu i uvod u predratno stanje u tom kraju istočne Slavonije. Gledala sam kako se ljudi počinju odvajati, biti u nekoj predostrožnosti, nepovjerljivi jedni prema drugima i brinuti se kako zaštititi svoje najbliže. Ali ja sam tada napunila tek 17 godina i na sve to sam gledala iz neke dječje perspektive. Do tada sam imala zaštićeno i sretno djetinjstvo u jednoj multinacionalnoj sredini i bilo mi je zastrašujuće gledati kako se promjene brzo dešavaju. Iako nisam razumjela politiku, bilo mi je tužno promatrati, iz te dječje perspektive, kako su se ljudi podijelili. Međutim, kada sam poslije kao znanstvenica izučavala ono što je bilo napisano o raspadu Jugoslavije i počecima rata, iako sam se s puno toga slagala, shvatila sam da u tim istraživanjima nedostaje ljudski element. Mučilo me to glavno pitanje – kako u jednoj multietničkoj zajednici dođe do rasula. I danas mislim da to nije počelo iz mržnje, više iz nekog straha i neizvjesnosti, a u knjizi sam izučavala konkretne preduvjete koji su do toga doveli.

 

Hrvatska, Uganda i Gvatemala

Prilikom istraživanja obavili ste brojne razgovore s ljudima koji su direktno ili indirektno bili pogođeni ratom. Koliko vam je bilo emotivno teško voditi te razgovore?

Na ovim prostorima samo sam djelić razgovora obavljala sama ili s asistentima, a većinu intervjua su obavili i snimili sami asistenti. U Ugandi i Gvatemali ja sam s asistentima obavljala sve intervjue. To je vrlo emotivno iskustvo i često smo ispitanici i ja zajedno plakali za vrijeme razgovora. Sve intervjue sam transkribirala i prevela sama. Iako mi je taj proces bio dosta težak, mislim da je bio prilično terapeutski i ljudima koji su ispričali svoja iskustva i meni. Premda je bilo jako bolno, ono što nas je sve motiviralo na taj korak bila je želja da se, na neki način, takve strašne stvari bolje razumiju i da se ubuduće mogu spriječiti.

Mučilo me glavno pitanje – kako u jednoj multietničkoj zajednici dođe do rasula. I danas mislim da to nije počelo iz mržnje, više iz nekog straha i neizvjesnosti, a u knjizi sam izučavala konkretne preduvjete koji su do toga doveli

U knjizi apostrofirate pojam etnizacija. Što on zapravo znači?

Taj pojam definiram kao povezivanje kulturnog identiteta s političkim identitetom. Taj kulturni identitet može bitni etnički, ali može biti jezični, rasni ili religijski, tj. ono najupečatljivije što objedinjuje određenu grupu u određenom kontekstu. Uglavnom, kulturni identitet sam po sebi nije politički i ne mora biti politički, ali kada se poveže s političkim, onda etnički identitet koji je u ovom kontekstu najčešći postane kratica za politički identitet. To dovodi do toga da se ljude koji imaju zajednički kulturni identitet automatski povezuje s određenim političkim stavom. I to je jako opasno jer se onda olako zaključuje da je netko tko je pripadnik neke grupe neprijatelj i više se ne otvara prostor za različita politička gledišta i za rasprave. Ne mogu se uvijek svi složiti, ali može se otvoriti prostor za razgovor kako bi konflikt, umjesto da je destruktivan, postao konstruktivan za izgradnju i njegovanje jednog demokratskog društva.

Rekli ste da se etnizacija može u nekoj zajednici dogoditi bilo kada, a amoralne zajednice nastaju isključivo u ratu. Kako su povezana ta dva pojma?

Etnizacija je preduvjet za nastanak amoralnih zajednica. Amoralne zajednice nastaju u predratno i ratno vrijeme, kada se pojedinci u pojedinim područjima ne mogu ponašati u skladu sa svojim osobnim razmišljanjima, nego se od njih očekuje da se priklone dominantnoj struji kako bi preživjeli. To se dešavalo u ratovima u Hrvatskoj, Ugandi i Gvatemali koje sam izučavala, a sada se dešava i u Ukrajini u ratnim područjima. Ali postoje slučajevi kada neka područja za vrijeme rata ne postanu amoralne zajednice. I to se također dešavalo, na primjer u Gorskom kotaru u Hrvatskoj i u nekim drugim krajevima gdje su se ljudi mogli slobodno izražavati i nisu se bojali da će biti ubijeni ako iznesu svoje mišljenje, dok bi ih negdje drugdje progutao mrak jer se nisu slagali s dominantnim narativom. Također, posljedica etnizacije je i uništavanje kulturnih simbola, koji se također povezuju s političkim identitetom.

Tko su ti umjereni ljudi u ratu o kojima govorite u knjizi?

Dva mehanizma koja dovode do stvaranja amoralnih zajednica su isključivanje umjerenih ljudi i stvaranje granica. Ta dva mehanizma se dešavaju u isto vrijeme. Umjerene definiram kao ljude koji se protive etnizaciji. Iako ih stručno nazivam umjerenima, oni ustvari nisu umjereni nego su jako hrabri i predstavljaju neku vrstu aktivista. Ja ih nazivam tako jer su sačuvali ono što su imali u vrijeme mira, a to je svoj stav, nisu pali u ekstrem i predstavljaju neku vrstu opozicije etnizacijskim procesima. U knjizi spominjem Franju Starčevića koji je bio uspješan u sprečavanju postavljanja barikada u Gorskom kotaru. On je pregovarao sa srpskim zajednicama i uspio je. Nije samo on bio taj koji je doprinio tome, bilo je još pojedinaca, a i srpska se zajednica u tom kraju oduprla etnizaciji jer nisu pristali da budu dio SAO Krajine. Ali, nažalost, u zajednicama gdje se etnizacija dogodila bilo je gotovo nemoguće biti umjeren, jer će takvi ljudi biti ili ubijeni ili protjerani ili će jednostavno ušutjeti da ne bi bili kažnjeni ili na neki način isključeni iz svoje zajednice.

Većina vaših sugovornika počinje priču pojašnjavajući kako u njihovim zajednicama prije rata nije bilo važno tko je Hrvat, a tko Srbin. Kada i kako je to postalo važno?

Prva i najosnovnija stvar od koje sve počinje je politički diskurs s vrha, ali to nije jedini razlog. Ono što taj diskurs čini relevantnim na lokalnoj razini su tri stvari. Nasilni incidenti prvi počinju plašiti ljude i oni postaju sumnjičavi. Druga stvar je stvaranje granica, barikada i nemogućnost kretanja iz jednog područja u drugo. Treća je stvar, koju smo već spomenuli, isključivanje umjerenih koji su glas razuma. Rijetko se dogodi da se ove tri stvari dese na nekom području, mora se sve poklopiti i zato se, na svu sreću, to ne dešava tako često. Zato je bitno znati što se mora izbjeći i kako spriječiti barem jedan proces kako se ne bi dogodilo ono što se na nekim našim prostorima dogodilo.

Vaše istraživanje je pokazalo da nismo toliko unikatni. Slične pojave otkrili ste i u Gvatemali i Ugandi?

U objema zemljama, iako su potpuno povijesno i prostorno različite, bilo je slično to što u vrijeme rata nije bilo ciljanog nasilja nad civilima na osnovu identiteta u cijeloj zemlji, nego samo u nekim zajednicama. Razgovorom sam došla do zaključka da je i u tim zemljama nasilju prethodilo isključivanje umjerenih i nemogućnost izbora. Jedan sugovornik mi je rekao kako je u njegovoj zajednici većina podržavala vođu. U toj situaciji je bilo jako teško biti protiv struje jer će zajednica to protumačiti kao izdaju i prijetnju. I na kraju je moj sugovornik odlučio podržati svoju zajednicu jer naprosto nije imao izbora. Ovaj sugovornik je iz Gvatemale, ali sam takve iste priče slušala i u Ugandi i u Hrvatskoj.

 

Politička strategija nasilja

Koliko je iskustvo Drugog svjetskog rata utjecalo na ponašanje ljudi u ratu devedesetih u Hrvatskoj?

Naravno da se sjećanja ne mogu i ne trebaju izbrisati. To zovem međugeneracijskim i obiteljskim sjećanjima koja se uče u kući, školi..., ali ono što sam vidjela je da se načini na koji ta sjećanja utječu na individualno shvaćanje političkih zbivanja u sadašnjosti ili tada, devedesetih godina, vrlo razlikuju od osobe do osobe. Naprosto nije bilo moguće napraviti neku generalizaciju. Čak ni ljudi iz istog mjesta koji su doživjeli slične sudbine nisu politički isto mislili devedesetih. Razgovarajući s ljudima uočila sam puno različitih interpretacija i povezivanja prošlosti i tadašnje situacije. Teško je bilo dokazati tezu da je iskustvo u Drugom svjetskom ratu bilo preduvjet za određeno nasilje u ratu devedesetih.

Najstrašnije u svakom ratu je nasilje nad civilima, posebno onda kada oni ne predstavljaju vojnu opasnost. Kako to pojašnjavate?

Moram spomenuti da je nekada teško razlučiti tko je civil, a tko nije, ali kada su u pitanju stari ljudi i djeca, očito je da su civili i da nisu trebali biti žrtve jer nisu sudjelovali u ratu. Oni su trpjeli nasilje zbog svog političkog etniciteta jer je njihov identitet bio politiziran. To je ono što u knjizi nazivam političkom strategijom nasilja i razlikujem je od vojne strategije. Dakle, civili su predstavljali političkog neprijatelja i to je bilo opravdanje, na neki način, za političko osvajanje i to putem nasilja. Nasiljem se nisu samo isključivali umjereni, nego su se i vršile podjele među ljudima s ciljem da ne traju samo za vrijeme rata nego zauvijek. Sada vidimo koliko dugoročne tragove ostavlja nasilje u nekoj zajednici. I koliko je teško ponovno stvoriti povjerenje u zajednici u kojoj ljudi znaju tko je ubijao, silovao i mučio nekoga u zatvoru. Najbolje je to, ako je moguće, spriječiti prije nego što se nasilje desi. Zato je bitno razumjeti preduvjete koji dovode do nasilja, kako bi ga se moglo spriječiti. Sada je u Ukrajini, koja je vrlo različita od ovih slučajeva, slično nasilje nad civilima koji ne predstavljaju vojnu opasnost, a podjele neće nestati tako brzo kada rat završi.

Je li tu u pitanju i neka vrsta osvete?

Ima i osvete, ali zašto nad civilima? Zato što se na civile gleda kao na političke neprijatelje, a to je kreirano etnizacijom, tj. automatskim povezivanjem njihovog kulturnog i političkog identiteta. Nasilje nad civilima često se opravda kao da je ono bilo potrebno kako bismo se mi obranili, sačuvali... Zato je proces etnizacije jako opasan i to je prvi proces na čijem razbijanju trebamo intenzivno raditi.

Na kojem istraživanju trenutno radite?

Trenutno se bavim političkim vodstvom jer sam uvidjela koliko politički lideri mogu puno učiniti da bi se spriječili etnizacija, isključivanje umjerenih i stvaranje granica. Zanima me koja je vrsta političkog vodstva kompatibilna s demokratskim sustavom i kako bi se moglo spriječiti nasilje. Radim na slučaju hrvatskog proljeća i nadam se da će to biti korisno i za druge kontekste. Ali još moram puno istraživati do nekih konkretnih zaključaka.