Povjesničar Mihael Sobolevski (1938.) objavio je više od dvadeset knjiga i brošura i preko stotinu studija i članaka o različitim aspektima hrvatske povijesti i antifašističke borbe. Pisao je polemike i feljtone, uredio niz knjiga i recenzirao stotinjak monografija. Odavno je stanovnik Rijeke. U razgovoru za Novosti, prvom nakon desetljeća javnog odsustva, ponajviše iz osobnog nepovjerenja prema medijima i novinarima, otkriva nam pojedinosti iz svog bogatog radnog vijeka, između ostalog o radu u Institutu za historiju radničkog pokreta dok je na njegovom čelu šezdesetih godina bio Franjo Tuđman, o susretu s Titom i svojim povijesnim istraživanjima, ali i o aktualnim prilikama u Hrvatskoj.

Tuđman je bio prilično težak karakter. Bio je ličnost broj jedan, uvijek je želio biti prvi, umišljajući da je jedini koji se bavi suvremenom poviješću u Hrvatskoj. Imao je pritom pomoć rezervnih penzioniranih oficira, zaposlenih u Institutu

Rođeni ste u Dombravi pokraj Bosanskog Novog, od roditelja Poljaka. Otkud Poljaci u Bosni?

To je vrlo interesantno pitanje. Nakon uvođenja austrougarske uprave u BiH 1878. godine, napuštena područja BiH naseljavala su se stanovništvom s područja Austro-Ugarske Monarhije. Moji djedovi i bake, i po ocu i po majci, živjeli su tada u južnoj Poljskoj, koja je također pripadala dvojnoj monarhiji. U to vrijeme ljudi su u tom dijelu Poljske bili seljaci bezemljaši. Tako se krajem 19. stoljeća najviše Poljaka naselilo na području Prnjavora, a jedna kolonija osvanula je i na zapadnim padinama Kozare, na području Bosanskog Novog. Moji djed i baka su tamo dobili zemlju, ali to je uglavnom bilo šumsko područje pa su je morali krčiti kako bi je priveli obradi. Početkom 20. stoljeća to naselje brojilo je četiristotinjak stanovnika. Kao odrastao često sam s majkom razgovarao o tome kakav je bio odnos srpskog stanovništva, koje nas je okruživalo, prema onima koji su za njih bili doseljenici. Rekla mi je da nikakvih sporova nije bilo, da su živjeli u lijepim odnosima. Moj je otac radio u rudniku Lješljani i dobro zarađivao. Zatim je 1939. kupio u jednom slavonskom selu, u kojem su već živjeli njegovi roditelji, tri jutra zemlje. Tako smo se mi u listopadu 1941. preselili u Slavoniju, u selo Dragovci kod Nove Kapele, naseljeno uglavnom Goranima i Hercegovcima. Moji roditelji su znali nešto hrvatskog, dok smo mi djeca govorili poljskim. Tek sam u petoj godini počeo učiti hrvatski jezik, ali kako djeca brzo uče, prilikom upisa u prvi razred 1945. nisam imao nikakvih jezičnih problema.

Sjećate li se Drugog svjetskog rata?

Iz Bosne se ne sjećam ničega, imao sam četiri godine. Ali se rata iz Slavonije 1944-45. već dobro sjećam. U selu je obitavala veća grupa ustaša koja se uglavnom formirala iz doseljeničke skupine Hercegovaca, Gorana i Ličana, dok su u samom selu bile dvije poljske obitelji, ona moga djeda i mojih roditelja. Nismo imali nikakvih problema jer smo bili katolici. Nakon osnovne škole pohađao sam realnu gimnaziju u Požegi, gdje sam maturirao 1958. godine. Nakon mature upisao sam povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i 1963. diplomirao.

 

Atmosfera u Institutu

Zadržimo se na vašim zagrebačkim danima. Godine 1962. počinjete raditi u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, kojemu je direktor bio Franjo Tuđman, o čemu ste sjećanja saželi u ovoljetnom broju časopisa "Tragovi" Arhiva Srba u Hrvatskoj. U tom članku dajete pomalo drugačiju sliku prvog predsjednika od one koju mu pripisuju dežurni domoljubi i mitomani. Pišete da mnogi i danas od Tuđmana nastoje stvoriti bezgranični kult ličnosti, što se evidentira brojnošću njemu u čast podignutih spomenika, naziva ulica i institucija?

Takve radnje su prevazišle svaku mjeru. Nitko tko je normalan ne spori Tuđmanove zasluge za očuvanje teritorijalnog opsega avnojevske Hrvatske. Ali sve druge zasluge koje mu se pripisuju ne postoje. Na primjer, bez obzira na to što se to ostvarilo na najgori način, dakle ratom, Tuđman je Hrvatsku ostavio nacionalno zatrovanom, u gospodarskom i društvenom rasulu, tako da se ni nakon 30 godina nije oporavila. Bruto dohodak Hrvatske nakon tri desetljeća još je na nivou otprije Domovinskog rata. Zato mislim da moramo biti razboriti: mi smo se kroz našu povijest naučili što su to kultovi ličnosti. Stoga bi trebalo Tuđmanov život i njegovu političku aktivnost svesti u najmogućnije mjere kako bi ova zemlja krenula naprijed. Svi se u svemu pozivaju samo na Tuđmana i na njegovo doba, počevši od vlasti, čak do opozicije, ali nitko ne rasuđuje normalno koje njegove zasluge treba podržati, a koje osuditi.

Kako ocjenjujete period u kojem je Tuđman ravnao Institutom i kakve su njegove ideološke premise bile u to vrijeme?

U to vrijeme, treba reći, on nije bio nacionalista, premda je imao svoja mišljenja i tumačenja Banovine Hrvatske kao dio rješavanja hrvatskog pitanja. Njega će nacionalizam početi opterećivati nakon što je uspostavio kontakt s emigracijom, u vrijeme kada je izabran za čelnika HDZ-a i kroz rat devedesetih. U Institutu su, naime, u to vrijeme radili ljudi različitih nacionalnosti, pa i veći broj pripadnika nacionalnih manjina. Srbi su, naravno, u to vrijeme bili konstitutivni narod. Zato mi teško pada kada neki Tuđmanovi biografi, koji su se osvrtali na njegov rad u Institutu, optužuju da se ta ustanova odnosila negativno prema primjerice Danijelu Ivinu, bratu Slavka Goldsteina, tvrdeći da ga se navodno u Institutu maltretiralo i prozivalo zbog toga što je Židov. Istina je sljedeća: niti ga je tko maltretirao, niti bi se u to vrijeme itko usudio bilo koga maltretirati zbog nečije nacionalne pripadnosti, kao što je to danas moguće.

Kako ste Tuđmana osobno doživjeli?

Tuđman je bio prilično težak karakter. To proizlazi iz njegove vojničke strukture, zapovjednom načinu davao je primat nad raspravom. Mi, mladi istraživači, u to smo se vrijeme prije svega zalagali da nam se omogući da se bavimo znanstveno-istraživačkim radom. Međutim, trzavice koje su nastale između Franje Tuđmana i Vladimira Bakarića, sekretara Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, doprinijele su negativnim odnosima i radu u Institutu. Mi smo u partijskoj organizaciji pri Institutu shvaćali da cijeli proces ide u pravcu toga da se znanstveno-istraživački rad veže oko Tuđmana i, zapravo, njegovih radova. Bio je ličnost broj jedan, uvijek je želio biti prvi, umišljajući da je jedini koji se bavi suvremenom poviješću u Hrvatskoj. Imao je pritom pomoć rezervnih penzioniranih oficira, zaposlenih u Institutu, koji su ga podržavali, pa se sve što je dolazilo od mladih znanstvenih radnika uglavnom ignoriralo.

Ne čudi me rušenje spomen-ploča u uvali Slana s obzirom na pojedine grupe koje i danas postoje u hrvatskom društvu i koje se ne mogu pomiriti sa zločinačkom aktivnošću NDH

Vaša je kritika usmjerena na način na koji je Tuđman od 1961. do 1967. upravljao Institutom – upravo megalomanski i neorganizirano, u korist vlastite ambicije?

Sukob koji se odvijao unutar Instituta odnosio se prije svega na rad Instituta, njegovu kadrovsku politiku. Taj sukob se vodio unutar već spomenute partijske organizacije, a ja sam bio tada sekretar Osnovne organizacije Saveza komunista Instituta koji se nije planski razvijao. U njega se primalo masovno, bez neke provjere i bez pretpostavke, već prema preporukama. Osobno sam ondje dospio prema preporuci profesorice i velike povjesničarke Mirjane Gross. Nagomilalo se u administraciji i dokumentacionom centru – arhivu, biblioteci i posebnom odjelu – s izuzetkom arhiva, mnogo neproduktivnog kadra. U naučnom odjelu obitavao je mali broj djelatnika, mahom početnika. Samu tu megalomansku podlogu od stotinjak zaposlenika su financijski opterećivala ionako skromna sredstva Instituta. Nije bilo mentora koji bi nas mlade podučili kako se pristupa znanstvenom radu, kako bismo ovladali metodologijom znanstvenog istraživanja. Metodičari su uglavnom bili već spomenuti penzionirani rezervni oficiri. Na kraju sam radio u odjelu za NOB. O znanstvenim istraživanjima sam najviše naučio od povjesničara Ljube Bobana. No kako je poslije došlo do sukoba između njega i Tuđmana zbog disertacije, Boban je naposljetku napustio mentorstvo. Čitava situacija razriješena je 1967. godine, kada su se u čitavu priču uključili i neki drugi faktori, a Tuđman je na koncu podnio ostavku.

Što ste pomislili kada je na prvim izborima u svibnju 1990. pobijedio HDZ na čelu s Tuđmanom?

Krajem 1989. ponovno sam se vratio na rad u Institut. Među nama istomišljenicima, koji smo se s njim sukobljavali još u Institutu, razgovori o toj temi bili su negativni. Ipak, nismo vjerovali da će HDZ pobijediti, a još nam je sve postalo sumnjivije kada su se otvorila vrata emigraciji. Sjećam se riječi jednog kolege: "Tamo gdje se Tuđman pojavi, tamo je uvijek usrana motka." Što se mene tiče, jedno sam vrijeme bio nestranački član Savjeta Šuvarove partije.

Od 1967. do 1974. radili ste u Ogulinu, gdje ste osnovali Zavičajni muzej. Iz tog doba poznata je vaša knjižica-studija o Ogulinskom procesu Josipu Brozu Titu. Što vam je Tito osobno predstavljao?

U svom životu imam najljepša iskustva vezana uz Tita, posebno zbog toga što sam ga i osobno upoznao. Kada sam 1967. došao raditi u općinski Odbor SUBNOR-a u Ogulinu, dobio sam sve mogućnosti za normalan rad, dobru plaću i stan. Tada je privođena kraju obnova frankopanske kule iz 15. stoljeća u centru grada. Ona je nekada bila zatvor Okružnog suda i u njoj je Josip Broz boravio mjesec dana ljeta 1927. dok je protiv njega vođen istražni postupak u Ogulinskom procesu, a potom i 1933-1934. godine, kada je služio ostatak kazne od pet godina s tzv. zagrebačkog Bombaškog procesa. Dobio sam zadatak postaviti izložbu o radničkom pokretu i NOB-u na području općine Ogulin. S obzirom na to da sam zatekao svega nekoliko knjiga i fotokopija dokumenata, morao sam krenuti ispočetka. Uz veliku pomoć boračkih i drugih organizacija iz Zagreba, uspio sam do Dana ustanka naroda Hrvatske 27. srpnja 1967. postaviti stalnu izložbu.

Na putu u Liku početkom listopada 1967. Tito je posjetio i Ogulin i kulu u kojoj je izdržavao kaznu. Reći ću vam nešto, javnosti nepoznato: nakon što sam bio određen da Tita provedem izložbom, čekao sam ga na drugom katu, kamo se Tito popeo bez pratnje i osiguranja, što je danas nezamislivo. Ne biste vjerovali s kolikom pažnjom je pratio moje izlaganje. Otišli smo u ćeliju u kojoj je boravio (broj 6, op. a.), gdje su bili izloženi faksimili dokumenata s procesa, a od originalnih predmeta ostala su tek željezna vrata. Pratnja, koja je bila stigla, zatim je otišla, a Tito i ja ostali smo sami u ćeliji i razgovarali. Bio je nasmijan i kada smo izlazili duhovito je kazao: "Dobro mi čuvate kuću." Taj je posjet za Muzej bio pogonska snaga i nastojao sam takav brend poslije iskoristiti. Bilo je bitno iz svih raspoloživih arhiva i tiska istražiti Ogulinski proces Josipu Brozu, što je iduće 1968. objavljeno kao knjiga ili, ako hoćete, brošura. O Titu sam objavio još radova, između ostalih i "Bombaški proces". Nakon Titove smrti na njegovom radnom stolu ležala je baš ta knjiga.

 

Broj poginulih Talijana

Kako u tom svjetlu gledate na napade na Tita, koji u našem političkom životu traju već desetljećima i uglavnom dolaze zdesna?

To me jako rastužuje. Ti napadi su, malo prikriveno, a malo otvoreno, počeli već krajem osamdesetih godina. Što je najtragičnije, javljaju se oni koji su imali velike sinekure u bivšoj državi. Očito se stvarala smišljena politika unutar samog korpusa Jugoslavije i republika, a svugdje su ojačali republički nacionalizmi koji su radili na rastakanju Jugoslavije. I otuda ti napadi, ne samo zdesna, nego i slijeva. Jer da ovi drugi nisu napadali Tita, ispalo bi da se zalažu za očuvanje Jugoslavije. Drugo značajno pitanje bilo je to da su Titu sve manje priznavane zasluge koje je imao za razvitak bivše države. Unatoč mnogim problemima, ekonomskim i političkim, u toj zemlji doživljavali smo stalni napredak. Da nije bilo tako, ni ja se ne bih mogao školovati jer sam iz siromašne obitelji. Titu nitko ne može osporiti zasluge za Narodnooslobodilačku borbu, potom i Pokret nesvrstanih, zbog kojeg u tim zemljama širom svijeta postoje njegovi spomenici, ulice i druga sjećanja na njega. To mu, kažem, nitko ne može osporiti, tim više što je razvidno da smo se raspali na šest nebitnih republika i da svaka grca u svojim društvenim i ekonomskim problemima.

No Titov lik i djelo danas neki povjesničari nastoje izjednačiti s nacističkim zločincima poput Hitlera, stavlja ga se u ravan i s Mussolinijem i Staljinom, prišiva mu se odgovornost za poslijeratne egzekucije bez suđenja, poput onih na Bleiburgu?

Nakon rata u Jugoslaviji se nije ništa događalo čega nije bilo u drugim zemljama Europe koje je porobio nacifašizam. Sa sudom i bez suda obračun s ostacima nacizma i fašizma događao se u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, SSSR-u, Češkoj, Norveškoj itd., pa tako i na području Jugoslavije. Tito se uvijek zalagao da se zarobljenici sačuvaju. Pri povlačenju ustaške vojske s ostalim stanovništvom nakon pada NDH zaboravlja se jedna činjenica: krajem 1944. godine u Zagrebu je vrhovni komesar Operativnog područja Jadranskog primorja Friedrich Rainer održao sastanak s grupom njemačkih oficira koji su bili u raznim službama u NDH. Dogovarano je o preseljenju ustaša i njihovih familija na područje Njemačke. Jer ako će se danas-sutra njemačke trupe morati povući s područja NDH, pružit će se i zaštita prijateljima Njemačke, pod kojima su se podrazumijevale i ustaške formacije. Bila je procjena da je riječ o 60 do 80 tisuća ustaša i zamalo 200 tisuća članova njihovih obitelji. Prema tome, kada se govori o Bleiburgu, treba reći da su ustaše zahvaljujući i spomenutom razgovoru smišljeno potencirali povlačenje prema zapadu. Dio je zatim zarobljen, dio se probio prema zapadu, dio je otišao u Italiju... Mnogi su skidali svoje ustaške odore i oblačili se u civile, koje su vukli sa sobom do granice s Austrijom. Povlačili su se bez dokumenata jer su ih odbacivali kako bi identifikacija bila otežana u slučaju zarobljavanja. Jedan domobran, inače iz Senjske Drage, jednom mi je pričao: "Zapovjedili su nam da bacimo dokumente. Svoju domobransku knjižicu stavio sam u čizmu. Nakon što smo bili zarobljeni na Bleiburgu, pokazao sam tu knjižicu i odmah su me pustili." Represalije su se dogodile, nema zbora. No za takvu okolnost prije svega je kriv ustaški pokret. Civili su moguće stradali jer su se borbe još vodile do 15. svibnja, a među njima je bilo isto pripadnika ustaškog pokreta. Titove naredbe su bile da zarobljenike treba smjestiti u zarobljeničke logore. Svjedoci smo da se manipulira brojem žrtava, izmišlja se njihov broj, i nakon određenih obavljenih ekshumacija.

(Foto: Goran Kovačić/PIXSELL)

Zanimljivo je da vi na početku rata 1991. vodite projekt "Istraživanje stvarnih ljudskih gubitaka Hrvatske u Drugom svjetskom ratu".

Tako je, ali s tim projektom nisam mogao doći do kraja jer je bio slabo materijalno i kadrovski popraćen. Projekt se odnosio na sve žrtve, bez obzira na to da li su stradali na antifašističkoj ili onoj drugoj strani ili je pak riječ o kolateralnim žrtvama uslijed savezničkih bombardiranja. Istražili smo tek pojedina područja, tako da je ta tema ostala nedovršena. Nama cilj nije bio samo nabrajanje i stvaranje popisa, iako je on bio potreban, nego utvrditi koji su povijesni uvjeti i razlozi doveli do tih žrtava i na koji način. Danas o tome ima raznih statistika, u čije se interpretacije ne bih upuštao.

U Rijeku dolazite 1974., ondje ste 1983. imenovani direktorom Centra za historiju radničkog pokreta. Između ostalog, istraživali ste i utvrdili realan broj stanovnika Rijeke talijanske nacionalnosti koji su izgubili život krivnjom partizana ili jugoslavenske komunističke vlasti. U kojem ste dijelu istraživanja demantirali tvrdnje talijanskih revizionista?

Zajedno s kolegama iz Italije radio sam na utvrđivanju broja poginulih Talijana u vrijeme Drugog svjetskog rata u Rijeci i okolici. Važnost toga bila je u tome što je u tadašnjoj talijanskoj historiografiji, koja je bila neobjektivna, prevladavala tendencija umnožavanja broja poginulih Talijana, odnosno ubijenih nakon rata na području Rijeke, Istre i drugdje. Taj projekt je u Rimu nekoliko godina radio naš zagrebački Institut zajedno s riječkim muzejom. Rezultate rada objavio je zajedno zagrebački Institut i Arhiv Italije u Rimu. U knjizi, koja ima oko 800 stranica, pored povijesnog konteksta utvrđene su sve žrtve: Talijani koji su poginuli u NOB-u, oni koji su poginuli na području njemačkih logora u Poljskoj i Njemačkoj, poginuli u sastavu talijanskih jedinica na području Rusije, poginuli na Sredozemlju koji su potjecali s ovih područja i, dakako, oni koji su bili fašistički orijentirani. Istražili smo njihova imena i prezimena; istražili smo i one koji su poginuli u savezničkom bombardiranju Rijeke. Imenom i prezimenom došli smo do brojke od 2.800 osoba. U talijanskoj historiografiji se računalo na desetke tisuća. Nakon što je ta knjiga 2002. izašla iz tiska, promocija je bila u Zagrebu, Rijeci, Trstu, Genovi i drugim talijanskim gradovima. Nakon toga talijanska historiografija više nije manipulirala brojem poginulih Talijana, a naročito brojem onih koji su stradali u represalijama protiv NOP-a.

Čini se da je vaš život bio predodređen za ispravljanje historiografskih nepravdi, za postavljanje činjenica na pravo mjesto?

Tako je. Najstrašnije za istraživača je kada se unaprijed, bez ikakvog istraživanja, stvore predrasude o nekom događaju, a naročito kada je riječ o ljudskim životima. Onda se izmišljaju brojke, ovisno o tome tko govori, ali uglavnom u nečasne svrhe – manipulativne, političke ili druge. I kada se nađe istraživač koji počinje od nule u tom procijepu, ako se drži izmišljenih teorija, neće napraviti ništa. Ja sam se uvijek držao toga da prethodno ne postoji. Ako već postoje podaci, neka oni budu početak, a daljnja nadogradnja je istraživanje i samo istraživanje. Žao mi je da nisam imao ekipu, sposobnog kadra i da prije odlaska u mirovinu nisam završio projekt o stvarnim ljudskim gubicima Hrvatske u Drugom svjetskom ratu.

 

Istraživanje o Slanoj

Zahvaljujući vašem doprinosu u istraživanju ustaškog konclogora u uvali Slana na otoku Pagu, u suradnji s novinarom Borislavom Ostojićem, šira je javnost doznala za logor u kojem je skončalo osam tisuća ljudi. Riječki Novi list je osamdesetih tu temu feljtonizirao u čak 46 nastavaka. Zašto je toliko dugo trebalo čekati na priznavanje onoga što se tamo dogodilo i na komemoriranje tog događaja? Spomen-ploča u Slanoj triput je u novije vrijeme postavljana i isto toliko puta uništavana.

Za taj projekt je zaslužan upravo spomenuti novinar koji je dugo vremena prikupljao arhivsku građu, sjećanja i sve moguće podatke, odlazio u Beograd u arhiv Jevreja i druge arhive u Rijeci, Zadru itd. Mene su kao direktora Centra za historiju radničkog pokreta u Rijeci iz lista zamolili za pomoć pri realizaciji feljtona. Feljton pod nazivom "Pakao u kamenoj pustinji – ustaški koncentracioni Slana na otoku Pagu" objavljivan je od 26. srpnja do 18. rujna 1985. i bio je masovno čitan. Naklada lista zbog toga je, tako su mi rekli, porasla za 30 posto. Premda se znalo za taj događaj, istraživače u to vrijeme iz nekog razloga ta tema nije posebno zanimala. Ne čudi me rušenje spomen-ploča u uvali Slana s obzirom na pojedine grupe koje i danas postoje u hrvatskom društvu i koje se ne mogu pomiriti sa zločinačkom aktivnošću NDH. Prije desetljeća u jednom članku u istim novinama prozvali su nas da je logor u Slani izmišljotina nas komunista i Talijana. I što onda reći? I svaka druga spomen-ploča ondje bit će razbijena. Jer nikoga nije briga.

Ni aktualnu vlast?

Vidite, stanovnici Paga nemaju ništa zajedničko s tim logorom, čiju su lokaciju birale ustaške vlasti. No nije to samo ovdje slučaj: ako je u Hrvatskoj porušeno tri i više tisuća spomenika NOB-u a da nitko nije za to odgovarao, onda to znači da postoji zaštita takvih koji ruše. S druge strane, ako se na nekom spomeniku iz Domovinskog rata pojavi neka mrlja ili natpis, brzo se pronađu počinitelji. Time nikako ne opravdavam da se dira u bilo čiji spomenik.

Dugogodišnje prijepore oko ustaškog pozdrava "Za dom spremni" pokušalo je kompromisno, i zato neuspješno, riješiti i Vladino Povjerenstvo za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima. Da li biste kao povjesničar željeli na tu temu nešto više reći?

Povjerenstvo je donijelo nekakvu preporuku da se taj pozdrav u načelu ne bi trebao upotrebljavati, osim u pojedinim prilikama, ako je riječ o paravojnim jedinicama HOS-a Hrvatske stranke prava. Vlada je bez uvijanja trebala uvrstiti tu priču u zakon, da se zna što se smije, a što ne. Jer nema nikakvog spora da je riječ o ustaškom pozdravu. Naslušao sam ga se kada sam bio dijete. U selu gdje sam odrastao grupica ustaša mobilizirala je nas djecu da izgovaramo njegove inačice, dali bi nam bombone i govorili da vičemo da smo ustaše. Ali tog sam se pozdrava naslušao i od 1991. do 1995. Putovao sam svaki ponedjeljak i petak iz Rijeke u Zagreb na posao i vraćao se vlakom. Tijekom rata ti su vlakovi bili krcati izbjeglicama i prognanicima, ali i Hrvatskom vojskom. Tu se masovno izgovaralo "Za dom spremni", naročito među vojnicima, a preko razglasa u vlaku stalno su išle pjesme o Juri i Bobanu. Tek toliko, u prilog tome da nismo nevini kako se neki prave.

 

Romi i Srbi su u najtežoj poziciji

U uvodu u razgovor naznačili ste da biste željeli reći i par riječi o Drežnici, nekadašnjoj Partizanskoj Drežnici.

Kada sam 1967. došao raditi u Ogulin, jedan od prvih mojih susreta bio je s borcima u Drežnici. Otada do odlaska iz Ogulina, ali i kasnije kada sam već boravio u Rijeci i vraćao se u Drežnicu, nikada nisam sreo tako gostoljubiv narod. Radio sam ondje puno projekata, dosta istraživao i objavio knjigu "Drežnica 1941", koja je jedna od najcitiranijih knjiga na ovom području. Drežnica je bila značajan centar ustanka u kojem je bilo isključivo srpsko stanovništvo. Tako su primorski partizani dobili vijest kako će u Drežnici doći do četničkog puča, jer su se pučevi događali već po Bosni. Oni upute u Drežnicu jednu desetinu boraca iz Viševice, gdje su bili vinodolski partizani. Dođu oni pred novu godinu u Drežnicu, gdje ih dočekaju tamošnji partizani s pjesmom "Alaj volem kao sebe sama svoga brata dobroga Hrvata". To je bio dokaz da nema ni govora o spomenutom puču, premda je Drežnica bila sedam puta paljena, što znamo iz povijesti.

Brine li vas položaj nacionalnih manjina u Hrvatskoj?

Mislim da su u ovom trenutku u najtežoj poziciji romska i srpska nacionalna zajednica. Sklonost ili ne takvim zajednicama u društvu se manifestira u praksi. Smatram da treba mnogo raditi kako bi se društvo oslobodilo stigmatiziranja posebno ovih dviju nacionalnih zajednica. Naročito jer imamo jedan društveni sloj koji rogobori protiv nacionalnih zajednica, odriče im se pravo na glasila, sredstva za rad, škole, bez obzira na to po kojem programu.