Druga pjesnička knjiga Anete Vladimirov neobičnog naslova "KostFutura" objavljena je nedavno kod nakladnika Jesenski & Turk, nešto više od dvije godine nakon njezina pjesničkog prvijenca "Pakao ne možeš poljubiti da prođe". Nije naodmet odmah istaknuti ključno – novom zbirkom autorica nastavlja poetiku intelektualne poezije snažne humanističke agende započetu u prvoj knjizi, podižući kvalitativnu ljestvicu još malo više i profilirajući odmjerenu, inteligentnu poeziju snažnog misaono-emocionalnog potencijala, podosta osebujnu u kontekstu suvremene hrvatske pjesničke produkcije.
"KostFutura" već svojim naslovom upućuje na dijalektičnost kao temeljni poetički prosede – riječ je o poeziji rascjepa i disparatnosti koja spaja naizgled nespojive motive, perspektive i tonove. Shvatimo li naslov kao hijat između prošlog i budućeg, naslijeđenog i izabranog, nužnosti i mogućnosti (možda kao svojevrsnu kost u grlu vremena, traumu koja mu onemogućuje da se nesmetano i pravosmjerno raspliće), tada nije teško objasniti posezanje za motivskom građom iz različitih vremenskoprostornih odsječaka i područja ljudskoga djelovanja: prošlost i sadašnjost, umjetnost, kultura, znanost, tradicija, biljni i životinjski svijet, sve je predisponirano biti dio istog misaonog, kritički usmjerenog univerzuma.
Prvi stih prve pjesme moguće je shvatiti i kao svojevrstan moto cijele zbirke: "Zemlja vrvi od nesporazuma". Navedeni stih ulaz je u poeziju izgrađenu na različitim vrstama depriviranosti, nepravdi, stradanja i boli. Pritom, temeljna iskazna platforma je dokumentarizam. Poezija je to oslonjena na stvarnost, ali na način koji je daleko od svakog realizma i mimetizma.
U iskaznom postupku lirski subjekt razbija zbilju na krhotine, kreirajući nove, uzrnjene slike – iščašene, zamagljene, čak i nadrealne, ali takve da elementi stvarnosti u njima ostaju prepoznatljivi. Slike su to koje nerijetko prizivaju različite pozicije uskraćenosti, poput onih koje pripadaju djeci, bolesnima, prognanima i drugima lišenima esencijalnih vrijednosti nužnih za dostojan život. Kao česti motivi javljaju se pitanja krivnje i odgovornosti, generacijskog prijenosa, (ne)dužnosti i (ne)mogućnosti uspostave trajnog mira, osobnog i kolektivnog. Probijajući se kroz zbirku, čitatelj biva osnažen u dojmu da je upravo destrukcija os na koju je nasađen svijet.
Vladimirov poeziju gradi na konceptu mementa, na pokušaju da se uspomena arhivira gustim i mirnim poetskim jezikom. Referencijski okvir iz kojeg dolaze poticaji za tekstualnu gradnju pritom redovito pripada stvarnom životu. U većini pjesama riječ je o konkretnim, više ili manje poznatim osobama i događajima – sovjetski astronaut Titov, slovenski pjesnik Kocbek, potpukovnik sovjetske zračne obrane Stanislav Petrov, logoraš u Staroj Gradiški Antun Barac, afganistanski gradovi, prostori Zagreba i Sarajeva, Gaza ili njujorški otok Elis, sve može biti polazište za pjesničku raščlambu.
Drugi, rjeđi referencijski okvir, nov u odnosu na prvu zbirku, čine osobe iz autoričina osobnog kruga, najčešće članovi obitelji ("Moj otac – pitoma životinja", "Naš kosmos, naša porodica" itd.), što knjigu bogati svježim, intimnim titrajima. Kao i u prethodnoj zbirci, autorica i ovdje nerijetko kreira intermedijalne prostore gdje se poezija prepliće s filmom ili fotografijom, koristeći se čak i izravnim transpozicijama predložaka ("Ivanovo djetinjstvo", "Kauzalitet u Japanu").
Novost je pojačana jezična dosjetljivost (zvučne figure, homofoni) te, osobito, iskorištavanje grafičkih potencijala (raspored stihova, ćirilički naslov na latiničku pjesmu, poigravanje fusnotama), što poeziji izrazito ozbiljne i zahtjevne semantike daje vibrantan poetski naboj. Nedvojbeno, Vladimirov nam je ponudila zbirku u kojoj vrlo uspješno amalgamira teške i traumatične sadržaje sa suptilnim iskaznim postupcima – istodobno tihu i snažnu poeziju koja je u nekom od svojih brojnih slojeva uvijek humanistički angažirana, ali baš nikada nije banalna.
