Stranka Braćo Italije, najveći dobitnik izbora u Italiji iz čijih će redova vjerojatno doći i nova premijerka Giorgia Meloni, ima istaknute članove koji su u ljeto 1991. godine u Beogradu razgovarali o komadanju Hrvatske s režimom Slobodana Miloševića. Ondje su razmatrali mogućnost podjele hrvatskog priobalnog teritorija s pobunjenim Srbima negdje kod Zadra. O istoj temi razglabali su pritom s pripadnicima Belih orlova, četničkom paravojnom formacijom pod utjecajem Vojislava Šešelja koja je za vrijeme rata sijala masovne zločine po Hrvatskoj i BiH. Naknadno su se članovi njihove stranke hvalili da koordiniraju uspostavu međunarodne brigade s trećinom Talijana koja se u Krajini trebala boriti protiv Hrvata. Franjo Tuđman je na koncu iskoristio situaciju kako bi upozorio na buđenje iredentizma i talijanskog imperijalizma. U toj tročlanoj delegaciji koja je s Miloševićevim ljudima i četnicima vodila razgovore u kolovozu 1991. godine bio je i Roberto Menia iz Trsta, aktualni pripadnik stranke Braćo Italije koji je prije desetak dana postao senator iz sjeverozapadne regije Ligurije. U tekstu iz 1994. Menia je tvrdio da je bio u kontaktu s raseljenim istarskim Talijanima koji su izrazili spremnost da se bore za talijansku Dalmaciju.
Ova pomalo nevjerojatna, ali istinita slika, koja je možda ostala u sjećanju manjem broju pratitelja bizarnih crtica iz tadašnjih međunarodnih odnosa, u kontekstu aktualnog raspoloženja hrvatske desnice ne može se nazvati nikako drugačije doli urnebesnom. Naši nacionalisti, naime, ekstatično su dočekali izborne rezultate iz susjedne zemlje. Rijetko viđenim konsenzusom pozdravili su trijumf Braćo Italije i njihove šefice Meloni.
U delegaciji koja je s Miloševićevim ljudima i Belim orlovima 1991. vodila razgovore bio je i Roberto Menia, koji je nedavno postao senator. Menia je 1994. tvrdio da je bio u kontaktu s raseljenim istarskim Talijanima koji su izrazili spremnost da se bore za talijansku Dalmaciju
"Čestitam na izborenom povjerenju", poručio je saborski zastupnik Hrvatskih suverenista Marko Milanović Litre nakon objave izbornih rezultata u Italiji. "Nastavljamo dalje još jači u izgradnji Europe neovisnih nacija, koje rade zajedno za uzajamnu korist, dok svaka zadržava svoj identitet i integritet", dodao je Litre. S njegovom porukom na Facebook-profilu složili su se redom Željko Sačić i Vesna Vučemilović, saborski kolege iz Hrvatskih suverenista, odvjetnik Davorin Karačić iz iste partije i predsjednik Generacije obnove Frano Čirko. Objavu je lajkala čak i službena stranica benda Tram 11. "Fantastična pobjeda Giorgije Meloni i Braće Italije!" napisao je Ladislav Ilčić, europarlamentarac iz redova Hrvatskih suverenista. "Koalicija predvođena strankom iz naše konzervativne obitelji, stranke Europski konzervativci i reformisti i Kluba zastupnika Europskih konzervativaca i reformista, osvojila je uvjerljivu većinu u oba doma talijanskog parlamenta! U ovim teškim vremenima birači prepoznaju realan pristup i realnu snagu. Srdačne čestitke!" objavio je Ilčić na društvenim mrežama, uz sliku na kojoj se rukuje s Meloni. Ni portal narod.hr u vlasništvu udruge U ime obitelji nije krio zadovoljstvo ovakvim političkim raspletom. Uostalom, njihova predsjednica Željka Markić još je 2019. godine, uoči izbora za Evropski parlament, u Veroni pozvala Talijane da glasaju za stranke koje promiču obiteljske vrijednosti, što znači i za onu koju vodi Meloni.
Hrvatske desničare nije pritom omela ni njena kontroverzna izjava iz 2014. koja je u ovdašnjim medijima objavljena još za vrijeme kampanje. "Bit će da sam se oduvijek protivila ulasku Hrvatske u EU ako esulima (Talijanima prognanima iz Istre i Rijeke nakon Drugog svjetskog rata, op. a.) ne vrate imovinu. O povratku same Dalmacije i Istre da ne govorim", poručila je tada Meloni, jasno svojatajući hrvatsku obalu.
Da nije opasnih političkih namjera stranke Braćo Italije i posljedičnih problema koji se potencijalno odnose na cijeli evropski kontinent, priča bi bila samo zabavna. Ovako je i zloslutna. Dok Meloni slabašnom argumentacijom pokušava uvjeriti međunarodnu javnost da nije neofašistkinja, odnos prema Hrvatskoj tu je ponešto jasniji. Iako u zadnjoj kampanji nije posezala za hrvatskim teritorijem, zamjetno je da u nizu izjava u kojima je ove godine spominjala Istru, Dalmaciju i Rijeku nikada nije izustila riječ "Hrvatska". To je, reklo bi se, primordijalni refleks tamošnjih iredentista, koji su naučili da put iz margine ka političkoj srednjoj struji podrazumijeva retoričku samokontrolu.
Ladislav Ilčić (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
U razvoju te taktike među talijanskim ekstremistima jednu od zapaženijih uloga ima upravo spomenuti Roberto Menia iz Trsta. Politički se aktivirao osamdesetih godina prošlog stoljeća, kao neofašistički provokator i nasilnik koji je verbalno i fizički nasrtao na svaki znak slovenskog manjinskog identiteta u Trstu. Do danas nije prestao svojatati hrvatski teritorij, ali je s vremenom smanjio dotok pjene u izjavama. Kad se uputio u Beograd na onaj razgovor o podjeli Hrvatske, bio je član fašističke organizacije Talijanski socijalni pokret (MSI), iste one u čijoj je mladeži naknadno bila i Meloni. Delegaciju je predvodio Gianfranco Fini, netom izabrani tajnik MSI-a, koji je često ponavljao da su sljednici Benita Mussolinija. Negdje u tom razdoblju nastala je fotografija Finija i Menije na kojoj aktualni član stranke Braćo Italije fašistički pozdravlja. Treći emisar bio je Mirko Tremaglia, fašistički vojnik u Drugom svjetskom ratu koji je sudjelovao u osnivanju MSI-a 1946. godine. Verzije događaja o beogradskom sastanku ili više njih ponešto se razlikuju iz fašističke i četničke perspektive. "Talijani su tražili sastanak. Htjeli su znati naše projekte u Istri i Dalmaciji, ukratko na jadranskoj obali do Splita. Odgovorili smo da nas te zemlje ne zanimaju. Znam da su tada sreli i vođu Belih orlova", rekao je naknadno nekadašnji državni tajnik za odnose sa Srbima izvan Srbije, ne precizirajući o kojem vođi je riječ. Menia je dao ponešto drugačiju verziju. "Srbi su nam rekli: što čekate da pronađete pobunjeničkog generala, možda novog D'Annunzija, da osvojite obalu koja vam povijesno pripada? Vi sa sjevera, mi s juga: srest ćemo se u Zadru", prisjetio se svojevremeno aktualni član Braćo Italije. Što je mislio o hrvatsko-srpskom sukobu najbolje se vidi iz teksta koji je napisao u jesen 1991., kad se odvijao pokolj u Vukovaru. Konstatirao je, među ostalim, da "sada Hrvati, koji žive u kućama iz kojih su protjerali 350 tisuća Talijana, doživljavaju što su rezervirali za Talijane". "Hrvati sigurno ne bi trebali očekivati sažaljenje naših sunarodnjaka", dodao je, predstavljajući se u jednom tekstu kao sudionik pripreme talijanskih ekstremista za eventualnu invaziju na Hrvatsku (!). U tekstu iz 1994. godine La Repubblica piše, naime, da im je Menia rekao kako je 1991. neimenovani pukovnik specijalne padobranske jedinice sondirao teren i da su iz SAD-a telefonski kontaktirali "istarske imigrante" da ponude ljudstvo i oružje. Menia im je tada poručio da će ih držati u pripravnosti, ali da još nije vrijeme za akciju.
U rujnu 1992. tadašnji ministar unutarnjih poslova Republike Srpske Krajine Milan Martić objavio je da se skupina od nekoliko desetaka Talijana u Krajini po zapovijedi četničkog zapovjednika Dragana Vasiljkovića sprema "pokrenuti vojne aktivnosti protiv Hrvata u cilju ponovnog ujedinjenja Istre i Dalmacije s Italijom". Priča nikada nije potvrđena, ali su iz talijanske stranke MSI inzistirali na tome da je ona istinita. Iz njihovog ureda u Trstu, u kojem je dakle operirao i Menia, tvrdili su da "bataljun Garibaldi postoji" i da upravo iz toga grada MSI "koordinira odnose između Srba i 300.000 dalmatinskih i istarskih prognanika". Svakako je potvrđeno da su 1994. godine "Šešeljevi četnici" posjetili Trst kako bi se sastali s predstavnicima profašističkih stranaka. Sve je ovo skupa izazvalo reakciju Franje Tuđmana, koji je uoči "Oluje" pričao i o buđenju talijanskog imperijalizma. "I s tim izgovorom nastavio je zastrašivati sićušnu talijansku manjinu, vrlo aktivnu unutar istarskog autonomizma koji je do sada bio hegemon na poluotoku. Osim toga, pojavile su se nove poteškoće za talijansku diplomaciju, koja je nakon katastrofalnog početka tiho krenula prema vraćanju imovine istarskim i dalmatinskim izbjeglicama, te obnovi gospodarskog zaleđa Trsta u Istri", poručili su iz La Repubblice, referirajući se na opisanu avanturu Menije i družine.
Vesna Vučemilović i Željko Sačić (Foto: Željko Hladika/PIXSELL)
U kontekstu realpolitike i događaja iz devedesetih znamo da šačica prolupalih fašista i četnika nije uspjela u svom naumu da se "nađu kod Zadra". No Menia je kasnije u karijeri, koja ga je na koncu dovela u poziciju da mu zbog uspjeha stranke na izborima hrvatski nacionalisti posredno cjelivaju zadnjicu, imao značajne uspjehe. Nakon prešetavanja iz jedne fašističke opcije u drugu, početkom dvijetisućitih u talijanskom parlamentu progurao je projekt koji će ga definirati do danas. Naime, on je stajao iza prvog nacrta zakona o Danu sjećanja, nominalno donesenog sa "željom da se sačuva i obnovi sjećanje na tragediju Talijana i svih žrtava fojbi, egzodusa Istrana iz svojih zemalja, 'Fiumana', Dalmatinaca u poslijeratnom kontekstu i na kompleksniju povijest istočne granice". Prijedlog zakona naišao je na kritike tamošnje lijeve javnosti zato što se njime promovirala profašistička i rasistička kultura sjećanja, u kojoj su svi Talijani bili nevine žrtve krvoločnih Slavena. Za dan obilježavanja odabran je pritom 10. veljače, datum Pariškog sporazuma po kojem su Talijani i službeno ostali bez sadašnjih hrvatskih krajeva. Menijin je cilj od početka bio odavanje priznanja onima koji su "pali za talijanstvo", naime fašistima, odnosno "palim borcima Salske Republike na istočnoj granici", s namjerom da se to "zakamuflira kao odlikovanje žrtava fojbi", kako je napisao tamošnji povjesničar Raoul Pupo.
Tijekom rasprave povodom usvajanja zakona 2004. godine zastupnik Menia rekao je u uvodnom izlaganju da treba odati priznanje volonterima dobrovoljačkog bataljuna "Benito Mussolini" i pripadnicima talijanske 10. flotile, koji su činili stravične zločine nad zarobljenicima i civilima. Zahvalnice na Dan sjećanja, "u znak priznanja za žrtvu prinesenu domovini", talijanska vlada je, među ostalim, dijelila stotinama fašističkih vojnika i zapovjednika koji su operirali na ovim prostorima. Taj je podatak otkriven 2015., kao i informacija da je za neke od njih dokazano da su ubijali i mučili civile, slali ih u njemačke logore i pljačkali njihovu imovinu. Na prvotnim zahvalnicama bili su natpisi Zadra, Rijeke i Pule.
Ipak, najgori revizionistički aspekt Dana sjećanja vjerojatno se odnosi na njegov odgojno-obrazovni dio, odnosno "prenošenje informacija i širenje znanja učenika i studenata škola svih vrsta i razina o tim tragičnim događajima", uz očekivanje da "institucije i udruženja promoviraju stvaranje radova, konvencija, izložbi i rasprava s ciljem očuvanja sjećanja na te događaje". Naizgled benigni nalog očekivano je metastazirao u smjeru šovinizma prema Hrvatima i drugim narodima na Balkanu.
"Osim uspostavljanja posebnog dana sjećanja vlada je, također u kratkom vremenskom rasponu, poticala mjere širenja neofašističke točke gledišta na nacionalnu povijest. Osim što je davala velika novčana sredstva mnogim udrugama optanata, koje su odmah postale vrlo aktivne u produkciji amaterskih propagandnih materijala poput dokumentarnih filmova, pamfleta, spomenika pa čak i umjetničkih djela vezanih uz tematiku fojbi i egzodusa, vlada je sama preuzela odgovornost za snimanje filma posvećenog tim događajima", napisao je u jednom znanstvenom radu talijanski povjesničar Federico Tenca Montini. Kulturna proizvodnja na budžetu države uspjela je posljedično izbaciti niz odurnih audio-vizualnih uradaka posvećenih ovim događajima, u kojima su "Slaveni" portretirani kao krvoločni zločinci, a Talijani isključivo kao nevine žrtve. Nije ovdje dakle riječ o partizanima ili komunistima, nego o Slavenima kojima je 10. veljače 1947. godine dodijeljeno ono što je zapravo talijansko.
Izuzme li se navedeni datum, talijanskoj javnosti nije isuviše stalo do ove teme. No žrtvoslovna svijest se lagano, ali sigurno širi. Nova vlast mogla bi otići korak dalje. Tu dolazimo do potencijalnog odgovora na pitanje kako bi se buduća vlada u Italiji mogla ponašati prema Hrvatskoj. Stranka Braćo Italije iznimno je aktivna oko ovoga datuma i svega što on predstavlja. Na pročelju njihovog ureda u Trstu stoji natpis prema kojem politički pokrivaju i Istru, Rijeku i Dalmaciju. U prostorijama su izvješene povijesne zastave ovih gradova i pokrajina. Uoči izbora, stranka ih je dosta puta spominjala u istoj rečenici bez natruhe riječi "Hrvatska" ili ograđivanja od prijašnjih otvorenih pretenzija prema hrvatskom teritoriju. Meloni je, uostalom, ulazak Hrvatske u EU uvjetovala plaćanjem odštete iseljenim Talijanima s hrvatske obale. Sada kada su u poziciji da raspolažu proračunom, posve je sigurno da će značajno povećati revizionističku i profašističku proizvodnju memorije. Nije teško zamisliti ni da će, na primjer, u bližoj budućnosti uvažiti recentnije prijedloge krajnje desnih krugova o zakonskoj zabrani negiranja događaja koji se obilježavaju na Dan sjećanja. Po objavi izbornih rezultata, jedna iredentistička organizacija istarskih Talijana, koja i dalje snatri o talijanskom Jadranu na "istočnoj granici", pohvalila se da je Roberto Menia njihov najugledniji član. Uz "učinkovito kažnjavanje svih koji negiraju fojbe", najavili su da će od nove vlasti tražiti duboku reviziju državnog financiranja talijanske manjine u Sloveniji i Hrvatskoj kako bi se smanjilo rasipanje javnog novca, zatim oduzimanje počasti Titu i zaustavljanje eventualne podrške "političkim organizacijama slovenske manjine u Italiji u realizaciji projekta podizanja spomen-ploče koju su 1945. podigli komunisti tršćanskog Krasa i posvetili četvorici pogubljenih terorista TIGR-a 1930. godine za protutalijanske napade". Meloni se tek treba dokazati krajnjoj desnici u Evropi. Svakako ima politički profil i volju za nasrtaj na izbjeglice, gej zajednicu, ženska reproduktivna prava i nevladin sektor. Kulturne i edukacijske stečevine klasičnog fašizma mogle bi u opisanom kontekstu biti usmjerene prema "Slavenima". Hrvatski nacionalisti su očigledno spremni, kao ustaše 1941. ili četnici 1991. godine.
