Marko Zubak povjesničar je s Hrvatskog instituta za povijest. Autor je impresivne, teoretski i istraživački izuzetno utemeljene studije naslovljene ‘The Yugoslav Youth Press (1968-1980) – Student Movements, Youth Subcultures and Alternative Communist Media’. Riječ je o knjizi o jugoslavenskoj omladinskoj štampi, studentskim pokretima i supkulturama u razdoblju od 1968. do 1980. Zubak iscrpno dokumentira – obradivši pedesetak publikacija – jednu nestalu epohu i društvo koji su proizveli novinarski fenomen jedinstven u odnosu na tisak i istočnog i zapadnog bloka. Djelo je 2018. na engleskom jeziku objavila izdavačka kuća Srednja Europa, u kojoj će se do kraja godine pojaviti i hrvatsko izdanje. Osim navedenom temom, Zubak se bavi i klupskim, odnosno disko-kulturama socijalizma.
Jugoslavenska omladinska štampa nastaje kao spoj sovjetskih ideja o važnosti pozitivne propagande i uloge omladine u društvu, ali djeluje u kontekstu konzumerizma tržišnog socijalizma i snažnog utjecaja sa zapada.
Taj je medij zamišljen kao propagandno sredstvo namijenjeno tom ‘ranjivom’ dijelu publike koji je trebao nositi buduće socijalističko društvo. No iako su SKOJ i Komsomol u Sovjetskom Savezu trebali biti revolucionarna avangarda – ono najbolje od partije – nakon rata preuzeli su poluodgojnu funkciju te postali drugorazredne političke organizacije. Njihov zadatak nije bio da formuliraju partijske politike, nego tek da ih prenose. Međutim, u Jugoslaviji omladinska organizacija i njen tisak funkcioniraju unutar šizofrenog medijskog sustava. Pojedini časopisi slijede socijalističke ideje o društvenoj odgovornosti i angažmanu, recimo ‘Komunist’. No već od kraja 1950-ih imamo mnoštvo časopisa koji, naročito u odnosu na ostatak istočne Europe, funkcioniraju na tržišnoj osnovi, eksploatiraju određene niše, primjerice razne TV revije, ‘Vikend’ ili ‘Čik’ – koji je bio gotovo polupornografski časopis. Što se tiče erotike, jugoslavenski su mediji bili nemjerljivi s istočnom Europom. To je ta šizofrenost – štampa mora slijediti partijske zadatke, dok u stvarnosti često funkcionira poput zapadne.
Zvijezda kao dekoracija
Koje su specifičnosti omladinske štampe?
Najveći proizvođači medija bili su glavni republički novinski izdavači – Vjesnik, Politika, Delo… Njihove listove danas bismo zvali mainstreamom, oni su imali ogromne tiraže. Omladinska štampa funkcionira drugačije. Ne publiciraju je koncerni, nego omladinske i studentske organizacije. Ona nema stalno zaposlene profesionalne novinare ni veliku tiražu, ali ima striktne društvene zadaće i osigurane financije, dakle posve je neovisna o tržištu. Ti su mediji istovremeno marginalni i institucionalizirani. Krajem 1960-ih ta se naslijeđena pozicija počinje kreativno koristiti. Omladinska štampa postaje zanimljiva, ali i bitan akter na kulturnoj i političkoj sceni. U prvoj fazi angažirana je oko studentskih pokreta. I tada su postojale jake kulturne sekcije omladinske štampe, no do potpunog obrata ka supkulturama dolazi tek nakon propasti studentskih pokreta. Tad ‘Polet’ nastoji funkcionirati na komercijalnim osnovama, pokušavajući biti velike novine kao što je to bio recimo ‘Džuboks’. No postoje bitne razlike. Vjesnik je neka svoja ‘obavezna’ izdanja mogao publicirati od dohotka zarađenog komercijalnim magazinima. Omladinska štampa funkcionirala je van tog sistema. Imala je osigurane subvencije. Istovremeno, to znači da je o njima i posve ovisila.
U Beogradu ‘68. studentski intelektualci i novinari – Alija Hodžić, Lazar Stojanović, Mirko Klarin – suprotstavljaju se službenoj štampi. U Zagrebu npr. Žarko Puhovski i Inoslav Bešker problematiziraju odnos studentskog pokreta prema cjelini jugoslavenskog društva…
Djelovanje omladinske štampe dijelite u dva perioda. Tijekom studentskih pokreta krajem 1960-ih i početkom 1970-ih u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani, bez obzira na ideološku različitost tih pokreta, omladinska je štampa bila jako politizirana. Pokušavala je polemizirati sa sistemom.
Nakon spoznaje da omladinske organizacije nemaju istinski kontakt s omladinom, započet je 1960-ih reformski projekt odozgo koji je kulminirao studentskom politizacijom. Omladinske i studentske novine postaju glasnogovornici radikalnih ideja. U njima pišu aktivisti studentskih organizacija. Tijekom ‘68. u Beogradu studentski intelektualci i novinari – Alija Hodžić, Lazar Stojanović, Mirko Klarin – na stranicama ‘Studenta’ i ‘Susreta’ suprotstavljaju se službenoj štampi. Dok ona studente prikazuje kao huligane, omladinska štampa piše o nasilju policije i daje prostor studentima da ističu svoje zahtjeve. U Zagrebu pojedinci poput Žarka Puhovskog ili Inoslava Beškera problematiziraju u ‘Omladinskom tjedniku’, koji uređuje Antun Vujić, odnos studentskog pokreta prema cjelini jugoslavenskog društva. Oni određuju glavne političke linije ‘pokreta’. Omladinska štampa nije tek komentirala studentske pokrete, nego ih je i direktno kreirala. Ista priča ponavlja se i za hrvatskog proljeća. Ideološka pozicija bila je drugačija no ‘68., no ponovno su za pokret važni mediji poput ‘Studentskog lista’. Do okupacije sveučilišta došlo je i u Ljubljani, gdje aktivisti preuzimaju inovativne oblike prosvjeda sa zapada, kao što je sit-in. U odnosu na zagrebački i beogradski, ljubljanski je studentski pokret bio brojčano najslabiji, bez šire baze. No cijelo je jezgro pokreta prešlo u redakciju ‘Tribune’, recimo Mladen Dolar, Jaša Zlobec. Kad listate ‘Tribunu’ iz 1972., vidite da redakcija stalno priča o pokretu koji zapravo ne postoji, no održava živim radikalne zahtjeve.
U drugoj fazi, od kraja 1970-ih, omladinska štampa ne pokušava više direktno participirati u politici, nego se prvenstveno bavi pop-kulturom. To tumačite kao simptom krize jugoslavenskog socijalističkog projekta. Promoviranje panka izraz je dezideologizacije, gubljenja iluzija o mogućnosti reformiranja sistema. Iako subverzivan, pank je više životni stil negoli politički pokret.
Nakon gušenja studentskih pokreta, ideja o revitalizaciji sistema iznutra pada u vodu. Jednom kad je krenula represija, politički impuls unutar omladinskih organizacija gubi se do kraja 1980-ih u Sloveniji. Povremeno se javljaju pokušaji ideološke obrane panka, u smislu da je on izraz samoupravljanja. Međutim, to je više bila taktika kojom se htjelo postići da vlasti toleriraju pank negoli što je to bilo iskreno uvjerenje. Kao amblematsku za taj obrat možemo interpretirati fotografiju Siniše Knafleca za ‘Polet’ iz 1978., na kojoj je obraz člana Prljavog kazališta probijen zihericom na kojoj je zvijezda. Na površini to signalizira privrženost režimskoj ideologiji, no zvijezda je tu zapravo dekoracija, objekt konzumerizma i spektakla, što je u suprotnosti sa socijalizmom. U Zagrebu se novi val prelio u društveni mainstream, nije došlo do njegovog povezivanja s kasnijim političkim zahtjevima za demokratizacijom. Osim Zorana Franičevića, među glavnim ‘Poletovim’ novinarima krajem 1970-ih nije bilo aktivista. Novi val forsirali su primjerice Vlatko Fras i Sven Semenčić, klinci od kojih osamnaest godina koji su čitali strane glazbene časopise kao što su ‘New Musical Express’ i ‘Melody Maker’. Oni su htjeli stvoriti lokalnu novovalnu scenu. Najprije Pero Kvesić pa onda Denis Kuljiš otvorili su im ‘Poletove’ stranice jer su prepoznali da će to donijeti atraktivnost i autentičnost časopisu.
U Ljubljani pak omladinski su mediji politizirali pank. Za to, mislim, postoje dva razloga. Nakon sloma studentskih pokreta u zagrebačkoj i beogradskoj omladinskoj štampi nije se više diralo izravno u politiku. U Sloveniji je udar na studentski pokret i štampu bio najblaži, iako su se i dalje znale granice. Primjerice, nije bilo dozvoljeno kritizirati Tita – ‘Tribunina’ revolucionarna redakcija smijenjena je nakon dva protestna pisma Titu protiv njegova posjeta iranskom šahu, koji je bio ideološki neprijatelj. Drugi razlog je taj da je jedan od ključnih aktera ljubljanske pank scene, Igor Vidmar, bio veteran studentskog pokreta. Nakon hipi faze, on se ponovno pronašao u panku i direktno ga je vezao uz krizu samoupravljanja. Gregor Tomc, sociolog i član Pankrta, isticao je kako je ekipa oko Radija Študent previše ozbiljno shvaćala pank, davala mu veću političku notu nego što je bilo realno. Nasuprot tome, ekipa u Zagrebu samo se muzičko-kulturološki povezivala s tim, ne i politički.
‘Nesvrstani pank’
Zanimljivo je i da se priča oko Ivana Zvonimira Čička potpuno uklapa u duh vremena, bez obzira na ideološke suprotnosti. On je postao ‘studentski prorektor’ upravo zahvaljujući šezdesetosmaškoj ideji da studenti moraju biti dio uprave fakulteta
No u nekom smislu pank i supkultura jesu bili neka vrsta surogata za političku aktivnost?
Možemo tako interpretirati. Nakon studentskih pokreta ostale su kulturne institucije, reforme jesu dovele do izgradnje studentskih kulturnih centara, poput beogradskog SKC-a ili ljubljanskog ŠKUC-a. To jest bio dio studentskih zahtjeva, da im se omogući vlastito kulturno stvaralaštvo. I ono tada buja, od muzike do umjetnosti. Važno je naglasiti da su ti sadržaji bili subvencionirani. Mladi ljudi su imali gdje svirati i organizirati događaje, za razliku od Engleske u kojoj ste iz garaže išli ravno na tržište.
To važi i za omladinsku štampu. Koliko je za stvaranje tako politički i estetski progresivne medijske scene bila značajna činjenica da je njih zapravo financirala država?
Te subvencije bile su presudne, bez njih ona ne bi postojala. Da ne bismo romantizirali, treba reći da nije sva omladinska štampa bila zanimljiva čitavo vrijeme. Dosta toga bilo je dosadno. No u nekim važnim trenucima ona je postajala središte političkih, estetskih i kulturnih inovacija u odnosu na etabliranu štampu. Upravo zbog svoje marginalne pozicije ona je bila mjesto eksperimenta. Njeni zapadni pandani bili bi recimo underground magazini s kraja 1960-ih, poput londonskog časopisa ‘The Black Dwarf’ koji je uređivao Tariq Ali. Tu postoje sličnosti što se tiče eksperimentiranja sa sadržajem i formom, radikalnih političkih poruka, preklapanja novinarstva i aktivizma. Časopis ‘Problemi’ – u čijem je uredništvu bio i Slavoj Žižek – izdao je tri specijalna broja naslovljena ‘Pank problemi’ posvećena panku. Iako je to bio ozbiljan akademski časopis, pretisnuli su pank fanzine s tipičnom grafikom, opscenim tekstovima pjesama i tako dalje. Tu opet imamo sličnost s alternativnim do-it-yourself fanzinima. Istovremeno, međutim, omladinska je štampa državno financirana i smještena u samo srce sistema. Kad se u redakcijama stvorio kreativni nukleus, a društveni milje je bio povoljan, nastajale su jako zanimljive stvari.
Ako zanemarimo razdoblje hrvatskog studentskog pokreta 1971., koja je bila razlika Zagreba, Beograda i Ljubljane kad govorimo o omladinskoj štampi?
Njena je funkcija za studentskih pokreta bila svugdje ista: davanje glasa radikalnim studentskim porukama, publiciranje njihovih programa i pokušaj da se održi sam pokret. To jest bio panjugoslavenski fenomen, no situacija se razlikovala od grada do grada, naročito što se tiče ideološke komponente pokreta. U Zagrebu je najprije postojao pokušaj da se prenese beogradski lipanj ‘68., međutim dogodio se tek slab odjek, dijelom i zato što je imao određenu centralističku notu. Zahtjev za egalitarizmom imao je više smisla u Srbiji no u Hrvatskoj, kojoj je realno više donosila ekonomska reforma, protiv koje su bili beogradski studenti. Zanimljivo je i da se priča oko Ivana Zvonimira Čička potpuno uklapa u duh vremena, bez obzira na ideološke suprotnosti. On je postao ‘studentski prorektor’ upravo zahvaljujući šezdesetosmaškoj ideji da studenti moraju biti dio uprave fakulteta – i pritom pobjeđuje kao potpuni outsider. Nakon toga, u nekom obliku revolucionarnog puča, hrvatski sveučilištarci preuzimaju ‘Studentski list’ od dotadašnje redakcije na čelu s Dagom Strpićem.
Slovenci su imali privilegiju da su bili najbliže zapadu i zato što su bili najmanje opterećeni nacionalnim pitanjima koja su uvijek bila u podtekstu. Studentski pokret u Ljubljani zato je u najvećoj mjeri crpio od zapadnih kontrakulturnih pokreta. Osnivač nizozemskih Kaboutera Roel Van Duijn i sam je posjetio Ljubljanu. U ‘Tribuni’, ali i drugdje, cijelu se godinu feljtonizira knjiga vođe američkih yippieja Jerryja Rubina ‘Do it! Scenarios of the Revolution’. No u odnosu na ljubljanski, praksisovski inspiriran pokret u Beogradu i kasniji nacionalno orijentiran u Zagrebu bili su brojniji. U Jugoslaviji nije postojao jedinstveni studentski pokret krajem 1960-ih i 1970-ih. Riječ je o različitim pokretima, što važi i za čitav onodobni globalni studentski pokret, koji nije bio isti u Belgiji i Italiji. Kad se fokusiramo na tri tadašnja glavna jugoslavenska centra, vide se bitne razlike, ali i zajednički elementi. Omladinska štampa cijelo vrijeme oscilira između konformizma i otpora.
Postojala je i solidarnost: Inoslav Bešker putuje u Beograd tijekom 1968. kako bi izrazio potporu beogradskim studentima, dok je Mirko Klarin dobio posao u zagrebačkom ‘Pop expressu’ nakon što je otjeran iz beogradskog ‘Susreta’?
Alternativci često prelaze u mainstream pa kasnije dijelom revidiraju svoje stavove. Ninoslav Pavić nikad nije bio predvodnik radikalnosti, ali ju je svojom uredničkom pozicijom dijelom omogućio – on je bio svojevrsna veza novinara ‘Poleta’ i omladinske organizacije
Listovi u Zagrebu i Beogradu solidarizirali su se dijelom po zajedničkim, iako ne istovjetnim ljevičarskim zahtjevima za promjenama, ali i zato što su djelovali u sličnim okolnostima i imali istu misiju. Kad beogradska štampa napada tamošnje studentske listove tijekom ‘68., zagrebački studentski listovi ih štite. I obrnuto, kad je bio napadnut ‘Pop express’, podržavao ga je beogradski ‘Student’. Svi su imali istog neprijatelja – veliku štampu, a u trenucima zaoštravanja i vlastitu omladinsku organizaciju.
Upada u oči povezanost jugoslavenske omladinske štampe sa svijetom. Prate se magazini kao što su ‘Village Voice’, protestira se protiv iranskog šaha – baš kao što rade i radikalni njemački studenti – i putuje se na pank koncerte u London.
U odnosu na ostatak istočnog bloka, ta mogućnost putovanja jest specifična. Recimo, jedna naslovnica ‘Omladinskog tjednika’, šaka s prstenom, preuzeta je iz ‘The Black Dwarfa’, samo što je u originalu na prstenu bio Che Guevara. Taj list je iz Njemačke donio Puhovski. Mirko Klarin je iz SAD-a donio mnogo hipijevske kontrakulturne literature pa se to feljtoniziralo u ‘Pop expressu’. Do sredine 1970-ih ta su putovanja bila dostupna manjem krugu privilegiranih. Krajem 1970-ih postupno se širi krug ljudi koji putuje Interrailom na zapad, a časopisi kao što su ‘Melody Maker’ mogu se kupiti i u Zagrebu. Ta razmjena nije bila jednostrana. U ‘Melody Makeru’ je primjerice izašao tekst o yu-sceni naslovljen ‘Non-aligned punk’ – ‘Nesvrstani pank’.
Razlike spram interneta
Zanimljiva je vaša teza da je omladinska štampa ne samo otvarala stranice za umjetnost, nego da i sami ti listovi predstavljaju umjetničko djelo.
Nije se radilo o eksperimentiranju samo u sadržaju nego i formi. Postojale su velike inovacije na polju grafičkog dizajna. Omladinska štampa forsirala je i alternativni, autorski strip, autore Novog kvadrata predvođene Mirkom Ilićem. Odigrala je važnu ulogu u promociji diskursa, teorije o stripu. Tu je i ‘Poletova’ fotografija, koju je preuzeo ostatak omladinske štampe, pa i mainstream mediji. Možda bi se i čitav novi prijelom ‘Poleta’, koji je radio Goran Trbuljak, mogao smatrati artom. Moguće da je pretjerano reći da je omladinska štampa kao takva bila umjetnički projekt, no činjenica je da su prvi brojevi ‘Poleta’ čak završili u biblioteci njujorške MoMA-e.
Za Jutarnji list i kuću EPH radio je određen broj ljudi koji su počeli u omladinskoj štampi. Naročito dok je njegov vlasnik bio Ninoslav Pavić, Jutarnji je glorificirao revolucionarne dosege ‘Poleta’ i doslovce istovremeno pljuvao studentsku blokadu Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Zanimljivo je kako su nekadašnji progresivci postali hegemoni predstavnici mainstreama.
Mitologizacija je uvijek prisutna, općenito ljudi koji sudjeluju u nekim projektima kasnije ih mitologiziraju. Postoji čitava mitomanija oko beogradske ‘68. Što se Kuljiša, Pavića i ostalih tiče, oni su i prije 1990-ih ušli u velike medije. Ni to nije specifično. Alternativci često prelaze u mainstream pa kasnije dijelom oponiraju ili revidiraju vlastite prijašnje stavove. Sam Pavić nikad nije bio predvodnik te radikalnosti, ali ju je svojom uredničkom pozicijom dijelom omogućio – on je bio svojevrsna veza novinara ‘Poleta’ i omladinske organizacije. Tipično je i to da kulturna industrija preuzima inovativne i eksperimentalne sadržaje s margine i počinje ih proizvoditi za široko tržište, kao robu. Omladinska štampa i jest imala značaj zato što je nove sadržaje ubacivala u mainstream. Naravno, kad oni sami postanu hegemoni, trebali bi se pojavljivati novi glasovi koji im proturječe.
Dio funkcija omladinske štampe preuzeo je internet. No ipak se snažno osjeća nedostatak slične društvene institucije koja bi služila samoobrazovanju novinara i aktivista?
Velika je razlika omladinske štampe i interneta. Omladinska štampa jest bila marginalna, ali tih kanala nije bilo mnogo, i ako ste u njoj pisali nešto drugačije ili novo, nije bilo moguće da vas ne primijete. Na internetu svatko može otvoriti blog, no to je bespuće u kojem lako možete biti potpuno nebitni. Nešto kao omladinska štampa jako nam nedostaje. To je bila fantastična novinarska škola, u kojoj su pojedinci mogli u par godina napredovati od prvog teksta do urednika. Ljudi su brzo učili, u atmosferi koja nije bila korporativna kao što je to u velikim medijima. Cijela EPH-ova garda prve generacije došla je iz omladinske štampe. Osim toga, u njoj su pisali i ljudi koji su kasnije ostvarili značajne kulturne i akademske karijere, recimo filmolog Hrvoje Turković ili teatrolog Darko Gašparović. Naravno, ne znam je li u današnjem medijskom sistemu nešto kao omladinska štampa uopće moguće.
