O tome kako su pandemija i potres utjecali na nezavisnu kazališnu i kulturnu scenu u Zagrebu i koliko programi koje oni stvaraju imaju publike, razgovarali smo s Markom Torjancem, direktorom Kazališta Planet Art i režiserom predstave "Korak po korak", postavljene prema tekstu britanskog dramatičara Petera Quiltera.
Kakva je aktualna situacija na nezavisnoj kazališnoj i uopće kulturnoj sceni u postpotresnom i Covidom zahvaćenom Zagrebu?
Cijela kulturna scena je u teškoj situaciji od pojave Covida, zatim potresa, a posebno nezavisna scena. Izvedbene umjetnosti su najviše pogođene. Osim samih mjera, koje su iz razumljive predostrožnosti reducirale broj gledatelja i onemogućile ekonomsku održivost izvedbi, zbog istih razloga organizatori kulturnih događanja po cijeloj zemlji tek se povremeno odlučuju pozvati poneku predstavu, koncert, organizirati izložbu. Osim toga, i građani su oprezni pa ih jedan dio izbjegava javna okupljanja usprkos uvođenju potvrda. Pandemija je usporila kulturni život kao što se organizam usporava u hibernaciji na minimalan broj otkucaja srca i održavanje najelementarnijih funkcija. I to je onaj dio kulturne scene koji je bolje prošao jer je velik broj manjih nezavisnih produkcija prestao s radom, a mnogi samostalni umjetnici, ako su imali sreće, našli su druge izvore prihoda.
Je li Zagreb u tom smislu u boljoj ili lošijoj situaciji od nekih drugih urbanih sredina?
Kako se većina programa, posebno nezavisne scene, događa u Zagrebu, možemo reći da je Zagreb i najbolje i najgore prošao. Kulturnih događanja ipak ima, ali je egzistencija umjetnika na nezavisnoj sceni ozbiljno ugrožena ili nemoguća. Grad Zagreb pod Bandićevom vladavinom opstruirao je i ono malo, pod pritiskom javnosti donesenih odluka o pomoći nezavisnoj sceni, uz to što ju je godinama konstantno gušio i urušavao. Vjerujem da s novom vlašću dolazi i novo doba i načini potpore, tretmana i suradnje s nezavisnom scenom, ali i s kulturom uopće. Ministarstvo kulture je, za razliku od Bandićeve administracije, od početka pandemije napravilo nekoliko posebnih natječaja, mino onih redovnih, koje je k tome otvorilo i za samostalne umjetnike kojima je, barem dijelom, amortiziralo udar na nezavisnu scenu. No ono što zadivljuje u cijeloj ovoj situaciji jesu upornost i entuzijazam s kojima umjetnici neumorno, posvećeno i predano i dalje rade i stvaraju usprkos okolnostima koje su protiv njih, a ta potreba za stvaranjem ne jenjava. To znači da smo usprkos svemu što nas je zadesilo ipak društvo koje nije do kraja razorilo kulturni nukleus uslijed nebrige i štetnih kulturnih politika koje su u Zagrebu vladale, posebno posljednjih dvadesetak godina.
Kakva vam se čini politika novih gradskih vlasti, pogotovo u pogledu kulture, je li bolja ili lošija nego za vrijeme Bandića?
Premalo je vremena prošlo otkad su preuzeli vlast da bih mogao donositi prosudbe. Ovo je još proračunska i po svim odlukama godina Bandićeve birokracije. Budući da sam bio u skupštini, znam koliko je Grad bremenit problemima i koliko se raznih šteta svake vrste i u svakom području treba paralelno rješavati. Vjerujem da će s novom godinom i, za početak, odlukama novih kulturnih vijeća u kulturi Grada, a onda i izborom pročelnika, započeti nova kulturna politika Grada. U tome nova vlast ima svu moju podršku.
Kako je Planet Art preživio protekle dvije godine?
Planet Art je preživio od malog broja izvedbi, nešto malo zaliha i zahvaljujući izvanrednim natječajima pri Ministarstvu koji su bar djelomično amortizirali udar na nezavisnu scenu. Umjetnički smo preživjeli bacivši se u projekt Online kazalište uživo koji je imao velik uspjeh i izazvao velik interes i to ne samo u Hrvatskoj, ali je trenutno preskup za nastavak. Igrali smo i svih pet predstava koje imamo na repertoaru, od "Ritine škole" do "Posljednje Freudove seanse" i "Boksačkog srca", kako bismo održali kontinuitet, ali s malim brojem izvedbi i pred malobrojnom publikom, u skladu s mjerama koje su za kazalište bile vrlo oštre. Planovi su, usprkos tome, i dalje brojni. Evo, Planet Art je upravo izašao s premijerom predstave "Korak po korak" koju sam ponudio Kazalištu Komedija kao koprodukciju i imali smo jednu lijepu suradnju. Imam u planu i novu predstavu uz razvoj jednog novog projekta, što je sve ostvarivo ako se pandemija smiri ili dovede pod kontrolu. Ako u iduću sezonu uđemo s pandemijom u ovakvom zamahu, za cijelu nezavisnu scenu bit će to problem opstanka.
Koliko se dobrom pokazala ideja da predstave prikazujete online?
Cijeli online projekt bio je izuzetno uspješan u više segmenata. Prvo nam je pokazao da su kazališne predstave, prilagođene online, odnosno TV mediju, snimljene s više kamera i profesionalnim ozvučenjem, publici itekako zanimljive. Sami gledatelji su ih prozvali "kazališnim filmom". Predstave su se gledale ne samo u cijeloj Hrvatskoj već doslovno u cijelom svijetu. Primili smo par stotina poruka i mailova podrške i zahvala od gledatelja iz Hrvatske, preko zemalja regije do zemalja Europe, obiju Amerika, Australije, sve do Novog Zelanda. No baš zbog različitih vremenskih zona u kojima su predstave gledane, uz streaming smo već nakon dva tjedna uveli i mogućnost gledanja snimki na zahtjev. Po predstavi je bilo između 250 i 1.000 ulaza, a ako uzmemo da je prosječno po ulazu predstavu gledalo dvoje gledatelja, već i najmanje posjećen prijenos, dakle bez gledanja na zahtjev, nadilazi dupkom punu dvoranu i pol kazališta. Velik interes i dalje postoji i stalno dobivamo upite odasvud za nastavak projekta, no s obzirom na prirodu konzumacije sadržaja preko interneta koji zahtijeva stalno nove sadržaje, trenutno razvijamo projekt Online kazališta uživo koji bi zadovoljio tu potrebu.
Kad postoji Online kazalište uživo, postoji li i online kazališni festival?
Da, postoji. Organizirali su ga Igor Baksa i Mali Teatar i imao je svoje prvo izdanje u proljeće 2021. O sredstvima i samom Festivalu će ovisiti hoće li zaživjeti i postati relevantan.
Jeste li zadovoljni prvim reakcijama na nedavnu premijerno izvedenu predstavu "Korak po korak", priču o ženskom prijateljstvu koje nadvlada sva iskušenja?
Jesam. Reakcije gledatelja na premijeri bile su odlične, a već rasprodane prve reprize govore da je krenula tzv. mund reklama, odnosno preporuke samih gledatelja. Čini se da smo uspjeli u namjeri da napravimo predstavu koja otvoreno govori o stvarnim životnim problemima i sudbinama, koja nas dira i okreće vlastitim pitanjima i promišljanjima i to čini s mnogo humora. Mislim da do gledatelja posebno dopire to što nakon svih prepreka i zaista ozbiljnih životnih izazova naše tri junakinje nalaze snage da idu dalje, a ta nam je poruka i podrška u ovim uvjetima i vremenu više nego potrebna.
