Ubrzo nakon izbora za predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza, koji su završeni i prije glasanja za, sad znamo, samo jednog kandidata – starog predsjednika Davora Šukera, moglo se po medijima čuti da ste izgorjeli uzalud. Vi i vaši suradnici, Pletikosa i Vlaović, te Dario Šimić kao vaš predsjednički kandidat. Što mislite o tome, kako danas gledate na sve to?

Teško je generalizirati u vezi s tim, naknadno pričati jesmo li znali što ćemo postići. Više je bila riječ o spoznaji koju dijelimo nas četvorica, koja nas je gurala u određenom smjeru. Također smo već javno iskomunicirali tezu da je ovo bila reakcija, ne akcija. Reakcija dakle na jako loše stanje u hrvatskom nogometu koje traje dugi niz godina. Nismo se ni zamarali nekim ciljem, naučili smo u nogometu da ni za što nema garancije. Treniraš čitav život kao magarac, ali uvijek ti može puknuti noga i sve privesti kraju. Ili možeš doći do neke top-lige ili ostati u Trećoj hrvatskoj. Imali smo, naravno, informacije o raznim pravnim nepravilnostima u savezu. No bilo je jasno da ne možemo ništa ni procijeniti dok ne izađemo na teren i ne upoznamo ljude u županijama. S druge strane, koliko god je to izgledalo kao unaprijed izgubljena bitka, ja znam da nema takvih, ali ima poraza koji mogu biti dobra lekcija. Zato i nije u pitanju hoćemo li mi nešto vrijedno naučiti iz ovog iskustva, bez obzira na to kakve ćemo oblike djelovanja ubuduće zastupati. Svakako ćemo nastojati i dalje odgovorno ukazivati na ključne štete koje hrvatskom nogometu i širem društvu oko njega već godinama nanose vodeći njegovi ljudi. Protiv toga se borimo i nastavit ćemo, uvjeren sam, dalje u tom pravcu.

Pođite na utakmicu reprezentacije i lako ćete vidjeti tko je normalan, a tko fašist, ne morate za to praviti ankete, dovoljno je da pogledate susjeda

Smrdi po svim osnovama

Velikom dijelu javnosti, nogometnog naroda, ipak dosta znači taj vaš ulog i otpor nedemokratskim strukturama. Barem kao insajderska gesta, mada je bilo izvjesno da nećete pobijediti, zbog pravila koja su nametnule te iste strukture.

To je specifična materija, nitko ne zna dokle seže nogomet u šire društvo i gdje su uopće granice između to dvoje. Nogomet izaziva određene najsirovije emocije kod publike, ali i poneke od najplemenitijih društvenih refleksa za koje je sposoban ljudski rod, poput zajedništva i empatije i sl. Pretpostavili smo da će naš angažman stoga mnogi pozdraviti. Jer dugo traje masovno nezadovoljstvo vrhuškom HNS-a. Toliko koliko smo znali o tome, davalo nam je to i snagu da zahvatimo dublje, imajući u vidu zasnovanost naših ideja u široj zajednici. A stanje u HNS-u, i ono što je time dalje izazvano, jest velika jedna lakrdija, sama po sebi nakaradna. Zato se nipošto ne slažem s ocjenom nekih medija da su oni pobijedili, a mi izgubili. Uvjeren sam da je velika većina javnosti uz nas, dok se druga strana sklanja dalje od svih pogleda, ukida komunikaciju i, navodno, ispija šampanjac. Ma, pitao bih te medije, s kim to oni imaju piti taj šampanjac, s kim dijele tu pobjedu? Ovdje su stvari bitno relativne, ne crno-bijele, i nema apsolutnog pobjednika, dok je hrvatski nogomet najveći gubitnik. A poraz se ne sastoji u tome što na čelo HNS-a neće doći Dario Šimić ili Stipe Pletikosa, nego u tome što nema pet kandidata na izborima, umjesto ovog jednog pokraj kojeg se ni drugi ne može kvalificirati za konkurenciju. Do kandidature za čelnika FIFA-e treba pet potpisa, od 211 nacionalnih saveza, dok HNS traži devet, od 21 županijskog saveza, što dosta govori o svemu.

Dobro, ali ne sastoji se lakrdija HNS-a tek u izborima, nego i u svakodnevnom djelovanju, beneficijama uzurpiranim od grupe ljudi sa Zdravkom Mamićem na čelu, prisvajanju ekstraprofita, nepoštivanju zakona, a uz čitavu mrežu suradnika unaokolo?

Da, osim što su se prije svega pobrinuli da kroz taj zid ne prodre svjetlo ni kroz najmanji otvor, tako da im uopće ne možete pristupiti. I umjesto da ulažu u infrastrukturu hrvatskog nogometa, ulagali su u infrastrukturu tog svog mehanizma. Pokrivali se novim svojim ljudima, pravnim smicalicama i statutima, krpanjem rupa i sl. Ali problem je neophodno postaviti šire od samog HNS-a, da ne ispadne da je nogomet baš toliko važan i samostalan, nego je dio ukupnosti društva. Inače ne bismo kao društvo mirno gledali puštanje Horvatinčića na slobodu i istodobno blokiranje računa roditelja Nore Šitum, da navedem samo taj noviji primjer kad smo kolektivno puknuli.

Teško je ući u Modrićeve cipele, uračunati psihologiju koja se razvija od njegovih dječačkih dana. Brzi smo na okidaču kad treba suditi drugima, međutim veoma smo inertni kad sami trebamo nešto poduzeti

U tom smislu je očito da HNS ne bi ni mogao biti takav da nema podršku izvana i odozgo, jer je opći sistem u kojem živimo – politički i ekonomski – još i gori od nogometnog?

Tako je, nažalost, i sad mi pada na pamet da u npr. Njemačkoj uopće nema Zakona o sportu, dok se kod nas HNS ograđuje od njega. A tamo ga nema jer širi okvir dovoljno dobro uređuje odnose presudne u sportu, pa nije ni potreban. Ovo kod nas naprosto smrdi po svim osnovama, od kućnog odgoja, iz nekih naslijeđenih mehanizama, iz nedostatka svijesti o zajedničkoj društvenoj cjelini. Pritom mi je žao i neugodno što trošimo medijski prostor na ovo, pored milijardu drugih značajnijih i težih pitanja od nogometa, koji može biti najvažnija sporedna stvar na svijetu i u Hrvatskoj, ali ipak ne glavna. S druge strane, znam da mi koji dolazimo iz nogometa imamo tu strukovnu odgovornost i građansku dužnost da pokušamo srediti odnose. A kao i u svemu, imaš tri opcije: da ostaneš zaleđen i ne poduzmeš ništa, da nekamo pobjegneš glavom bez obzira ili da se boriš. Kolektivno gledano, hrvatsko društvo je općenito pogođeno zaleđenošću i 80 posto ljudi je smrznuto. Tako je ne samo s nogometom, nego i s Agrokorom, s Inom, s Brionima. Svi koji su nešto pokušali su nagrabusili, i svi znamo što nam je s pravosuđem. Nogomet, kao masovna pojava koja se zavlači u pore društva, samo reflektira to šire stanje i donosi njegovu aktivniju stranu u prvi plan. Pođite na utakmicu reprezentacije i lako ćete vidjeti tko je normalan, a tko fašist, ne morate za to praviti ankete, dovoljno je da pogledate susjeda. No mi smo kao društvo pozabijali glave u pijesak, zaglavili smo i stagniramo, pa ne možemo riješiti ni nogomet ni Agrokor ni Inu, kao da će to netko učiniti umjesto nas, FIFA ili EU.

A propos ekonomsko-političke problematike, upada u oko i da Dario Šimić dolazi iz sindikalnog miljea, kao predsjednik Hrvatskog nogometnog sindikata. To nas je podsjetilo da su i nogometaši radnici, iako ih doživljavamo kao bogate zvijezde, dok relativno malo njih u Hrvatskoj prima pristojnu plaću.

To je još jedna paradigmatska predrasuda o nogometašima i dovoljno je vidjeti kako se gleda na Luku Modrića – nitko ne vidi njegov put u cjelini, samo ono najveće što je ostvario. Mediji su dobrim dijelom krivci, jer kad se počnu naglašavati neka sekundarna stanja, gubi se iz vida integralni kontekst. Zato je prva stvar koja se vezuje uz nogometaše – lova i manekenke. Ali 90 posto hrvatskih nogometaša jedva spaja kraj s krajem, uz rizik da se fatalno ozlijede i ostanu bez ikakve perspektive. Bio sam nogometaš i znam o čemu pričam, znam da je sav fokus profesionalnog nogometaša na njegovoj karijeri. Ne može danas biti drukčije, nema popusta za nekoncentriranost i višak opuštanja, nego ispadaš i zamjenjuje te drugi. Zato nogometaši imaju polovičan pristup prema drugim stvarima, za što nisu oni krivi. Rijetki su oni bogomdani talenti koji mogu sebi priuštiti manje intenzivnu posvećenost poslu.

Je li i to dijelom uzrok devijantnog svjedočenja nekih naših igrača pred sudom? Iskusni reprezentativci ponašaju se tamo kao da su lobotomirani ili prije kao da su teško ucijenjeni?

Oni i jesu u jednoj ozbiljnoj mjeri uvjetovani, s obzirom na društvo u kojem živimo i teret koji je namijenjen igračima. I s obzirom na to kako su prošli svi koji su digli glavu. Osim toga, nikako da izvučemo pouku da se moramo baviti uzrocima, ne pažnju vezivati uz posljedice. Trebalo bi dobro razmisliti zašto ti momci tako postupaju i ne čuditi se isključivo njima, nego probati naći odgovor u funkcioniranju zajednice prema nogometu i svemu drugom generalno. Možda tako lakše shvatimo zašto oni izgledaju kao da su ucijenjeni. No zbog tih njihovih uvjetovanosti, nama četvorici i nije palo na um da ih prozivamo i pozivamo na angažman, jer nam pozicije nisu iste.

Nekima stanje odgovara

Ljudi ipak kažu – Luka Modrić je slavan i neovisan i bogat, morao bi pred zakonom biti i odgovorniji od anonimnih ljudi, ne pogodovati Mamiću, a i zar je Modriću teže nego drugima? No koliko možemo tako moralizirati, a da ne zamaglimo odnose?

Dugo je stvaran sistem u kojem oni ipak neće biti neovisni, nego će reagirati kao velika većina drugih ljudi. Nitko nije sasvim neovisan, svatko je podložan raznim odnosima, tako i ja, odnosno nas četvorica naspram HNS-a. I ne treba tu činjenicu olako podcjenjivati, jer nikad nećemo prevladati sam uzrok. U protivnom, ne bismo imali uvjerljivo najviše hrabrih u kafani uz rakijicu ili na društvenim mrežama. Licemjerno je sve svaljivati na zvijezde bez uvida u njihovu uvjetovanost i dok se čitavo društvo često povodi za raznim prinudama, a toliki ljudi mijenjaju svoju filozofiju preko noći. Nije teže Modriću nego drugima, ali njegova slava i odnosi koji su se paralelno razvijali mogu biti i teret, u nekim okolnostima, ne samo olakšica. Teško je ući u Modrićeve cipele, uračunati psihologiju koja se razvija od njegovih dječačkih dana. Brzi smo na okidaču kad treba suditi drugima, međutim veoma smo inertni kad sami trebamo nešto poduzeti. Zato idealiziranje i moraliziranje koje navodite nisu od neke pomoći, a svi smo od krvi i mesa, s kojima počinje svaka psiha i odnosi u društvu.

Sve navedene prilike otjerale su navijače s većine nogometnih tribina u Hrvatskoj, ali baš preostaloj aktivnoj navijačkoj populaciji pripisujemo neke od najcrnjih šovinističkih ispada u ovoj zemlji. Kako to pojmiti, kako djelovati na to?

Nekima to stanje odgovara, a ne da bi djelovali na to. Ali ne znam kako očekivati da navijači budu bolji dok žive u općem crnom okruženju, da tako kažem. Ne znam kako njih izdvojeno promatrati, umjesto da uzmemo u obzir sve segmente društva, od stanja u obitelji i školi do egzistencijalnih okolnosti, posla itd. Nekima sve to odgovara, netko ima koristi da se na sve to gleda parcijalno, umjesto cjelovito. I da se stalno, po svaku cijenu sve svodi na Drugi svjetski rat, čak i razdoblje prije njega. Eno, pa nama su četvorici prvo podmetali da smo projekt udruge Naš Hajduk, zatim da smo projekt Mosta, a na kraju da smo orjunaši i komunjare. Očito je da se na sam spomen davnih zbivanja još uvijek pale neke neprobavljene, sirove emocije kod ljudi, a zaboravlja se sve aktualno, svaka demokracija i socijala. I zato manjini koja ima moć ustvari odgovaraju takve podjele, jer inače ne bi nikako mogli suštinski privatizirati nogomet. Čak ni na razini jednog kluba, barem ja to tako shvaćam. Jer navijači su duša tog kluba, a ne funkcioneri, političari i slični.

Baš zato je zanimljivo – kad već spominjete Naš Hajduk – da upravo navijači vode jedan od najvažnijih demokratizacijskih procesa u Hrvatskoj 21. stoljeća, po uzoru na španjolski i njemački model narodnog vlasništva nad nogometnim klubovima?

Navijače u globalu krasi prvenstveno odlučnost te otvorenost, ne one mane koje danas tako često primjećujemo kod ekstremnijeg dijela njih, nažalost. Ali nemojmo misliti da su oni gori ili opasniji zato što su bučni i neposredni od onih koji imaju puno više koristi od toga, a drže se u sjeni. Znamo kako funkcionira masa, naročito dio njih koji popije pivu više prije utakmice, a nosi u sebi neartikuliranu općedruštvenu frustraciju, taloženu godinama. Navijači su sad valjda počeli reagirati i u svom klupskom kontekstu, jer su im dojadili svi neuspjeli projekti loših vođa kakve gledaju i izvan nogometa, pa su uzeli stvar u svoje ruke, kolektivno, i nastoje demokratski organizirati neko bolje djelovanje. I mislim da će se kroz to razviti i društveno odgovornija publika, a ne da red utjerujemo oštrim zabranama i kaznama. Prevencija i široka edukacija su puno bolje sredstvo, zatim redovna komunikacija, ali ovaj HNS je kronično i autistično razdvojen od takvih metoda i aktivnog kontakta s navijačima.