Premijera predstave "U malu je uša đava" prema knjizi Tisje Kljaković Braić, kojoj ste režiser i dramaturg, odgođena je zbog pandemije za 27. siječnja. Koliko je bilo teško raditi na predstavi, ali i uopće na kulturnim projektima u pandemiji?
Radeći veliku ansambl predstavu poput ove u kojoj je čak osamnaest glumaca, svaki dan strahujemo hoće li se netko pojaviti pozitivan i time nas sve poslati na 7 do 10 dana izolacije, što se već dvaput desilo nama u HNK Split. Sudeći po pregovorima koje vodim za iduću sezonu s kazalištima, čini mi se da iz praktičnog razloga svi više planiraju predstave s manjim brojem glumaca, što bi mogao postati novi, prisilni repertoarni trend. Situacija je u cjelini dosta nezgodna, pogotovo za slobodne umjetnike koji se bave izvedbenim umjetnostima. Osim stalnih odgoda koje razvlače rad na predstavi, bitku bijemo i sa sve manjim brojem gledatelja za što postoji čitav niz razloga: epidemiološke mjere koje se mijenjaju iz tjedna u tjedan pa je teško išta ozbiljno planirati unaprijed, smanjeni kapaciteti kazališta, strah publike od odlaska među ljude, zabrana gostovanja po školama i vrtićima, što jako utječe na kazališta za djecu i mlade… a to sve je tek vrh ledene sante. Znam da je još gore ugostiteljima i većini glazbenika, a i mnoga druga zanimanja uslužnog i zabavljačkog sektora osjećaju posljedice ove pandemije.
Kako ste preživjeli i proživjeli zadnje dvije godine?
Osobno sam probao izvući maksimum iz ove situacije i više se koncentrirao na projekte koje mogu raditi od doma: napisao sam dvije knjige koje trebaju izaći ove godine, zbirku kratkih priča te biografiju zagrebačkog kult kantautora Milana Manojlovića poznatijeg pod nadimkom Mance. Osim toga, radim i na scenariju za cjelovečernji film o skupini zagrebačkih avangardnih umjetnika s početka 20. stoljeća za koji već imam producentsku kuću i planiram ga snimati u nadolazećem periodu. Puno sam čitao, učio, ponešto za gušt a ponešto za kvizove. Najveći dio vremena provodim igrajući šah sa svojom djecom, no kako su me počeli pobjeđivati, moram naći drugu zanimaciju s njima.
"U malu je uša đava" je roman u pričama, koje je sve zahvate iziskivala dramatizacija? Što s obzirom na tekst mislite o usporedbama sa Smojom i Fellinijem?
Iako ima dosta sličnosti s duhom Smoje i Fellinija, mislim da je Tisja ipak uspjela ostvariti svoj vlastiti, autentični rukopis koji je odvaja od njih dvojice. Sve troje njeguju taj topli mediteranski humor pun ljubavi za redikule, odmetnike i ljude "totalno drukčije od drugih", a opet svako ima svoje specifičnosti. Tisjina knjiga je niz kratkih vinjeta, ovlaš nabacanih na papir s vrlo jakim punchlineom, dakle podosta nalik na crteže i karikature koje su je proslavile. Imao sam nezahvalan posao spojiti te vinjete u linearnu dramaturšku cjelinu. I kad kažem nezahvalan, ne mislim pritom da mi je bilo teško odabrati što staviti u predstavu, već je najteži dio dramaturškog dijela mog posla bilo odabrati što izostaviti. Količina Tisjinog teksta je tolika da bi integralno prenošenje romana na pozornicu dovelo do predstave koja bi trajala preko četiri sata, a to je ipak predugo za jednu komediju. Stoga sam odlučio kako će osnovica predstave biti odnos male Tisje s bakom Nevenkom i djedom Žarkom i oko tog trokuta je građena naša predstava.
Što biste istaknuli kao forte predstave?
I dramaturgija i režija bi bile mrtvo slovo na papiru da nema glumaca. Ova predstava je ono što mi u struci zovemo glumačka predstava, sve je građeno oko njih i minuciozno preciznog načina na koji oni oživljavaju likove na pozornici. Pri tome treba uzeti u obzir da oni tumače stvarne ljude od kojih mnogi još uvijek žive u Splitu ili su donedavno živjeli, što znači da će svaki splitski gledatelj predstave već unaprijed stvoriti svoju sliku o tome kako treba glumiti taj lik. Toj odgovornosti smo pristupili s punom pažnjom i posvećenošću, pa se nadam da će to znati prepoznati i publika.
