S kazališnim redateljem Marijom Kovačem razgovaramo nakon njegove predstave ‘Za umrijet od smijeha’, prema komadu Christophera Duranga, a u produkciji Teatra Rugantino i Planet Arta, koja je odmah nakon premijere prilično uzbudila duhove jer na oštar i satiričan način govori o hrvatskoj stvarnosti.
Hasanbegoviću je potpuno svejedno tko je na vlasti: on ima svoju viziju rušilačkoga karaktera i uživa u tome što na vlast može dovoditi bilo koga
Koji je bio vaš motiv da radite predstavu ‘Za umrijet od smijeha’?
Ideja je potekla od Gordane Gadžić, direktorice Rugantina, a mene je tekstu koji govori o jednom muškarcu i jednoj ženi negdje u Americi privuklo pitanje koliko ludilo društva utječe na ludilo pojedinca i obrnuto. To dvoje neprilagođenih ljudi srednje životne dobi traži odgovore u alternativnim svjetonazorima, a nas je već na prvim probama počelo jako zanimati pomicanje problema prema današnjem hrvatskom društvu – koji su mu to neuralgični punktovi što bi mogli dovesti do eksplozije među našim ‘rubnim’ sugrađanima, koje viđamo da spavaju po noćnim tramvajima, hodaju s vrećicama i svađaju se. To su ljudi koji su prije možda vjerovali u novonastalu hrvatsku slobodu, ali sada vide da u toj slobodi nešto ne štima. Ostali ih uvjeravaju da je greška u njima, a oni se počinju pitati je li stvarno sve tako lijepo ili se oko njih dešavaju stvari pred kojima drugi zatvaraju oči.
Interesantno je da je publika već u prvim rečenicama prepoznala da se ta povišena neuroza dvoje junaka odnosi na hrvatsko društvo?
Ta teza komada, da treba poludjeti da bi čovjek ostao normalan, dovela nas je do rubnog stanja u koje Hrvatska polako klizi i u kojem nam se u velikoj mjeri nameće da je javna i državna politika potpuno normalna, a ona zapravo uopće nije normalna. Pogledajte npr. tu apsurdnu situaciju s Agrokorom u kojoj se čitava Vlada ponaša kao da je posve normalno da vodeća državna firma – o kojoj ovisi BDP i zarada države, da o hiljadama radnih mjesta i ne govorimo – tako netransparentno djeluje, kao država u državi. Odrastao sam, kao i dobar dio moje generacije, na brojnim distopijskim i SF romanima u kojima se proricalo da će država u jednom trenu postati golema korporacija, a cijeli svijet možda jedna megakorporacija. Bila je to teza o državi kojom upravljaju neke nama nejasne sile radi svog interesa koji je financijski, ali i ideološki. U predstavi smo željeli uhvatiti oba aspekta tog problema.
Optimizam i otrežnjenje
U predstavi je i scena nadrealnog sna čiji su akteri javne osobe, a koja očito ne pripada originalnom komadu?
U toj smo sceni putem psihodeličnog sna i lika Željke Markić, koja je u tom smislu najeksponiranija, htjeli predstaviti danas vrlo dominantnu retoriku i na satiričan način pokazati crnoutopijsku verziju hrvatske budućnosti. Grupacija okupljena oko nje strateški i postupno zauzima pozicije u poljima djelovanja koja prijašnjim vladama nisu bila važna, poput Ministarstva kulture koje im je često bilo tek sporedan ukras, bez kojeg se može. Ta se ekipa koncentrirala na ministarstva znanosti, obrazovanja i kulture, a vladajuća joj je stranka, opravši ruke, to rado prepustila. Motiv da radim predstavu nalazi se u mom osjećaju da je jedna radikalna ideologija ušla tamo gdje joj nikako nije mjesto, a mi o tome šutimo.
Jiří Menzel je svojedobno definirao Hrvate kao neerotičan, neduhovit i izrazito politiziran narod, što se zapravo pokazuje sve više i više točnim
Bavite se zapravo s dva oprečna fenomena, neoliberalnim kapitalizmom i konzervativnom revolucijom. Kako to ide zajedno?
Povijesno gledano, ta je sprega zapravo potpuno logična. Sjedinjene Američke Države nastale su na sprezi naseljavanja, eksploatacije i osvajanja prostora te dolaska radikalnih vjerskih grupa i u takvoj je šizofrenoj kombinaciji stvorena sila koja danas dominira svjetskom politikom. Nije drugačija ni Kina, koja gaji jednu čistu ideološku sliku koja je s jedne strane potpuno lažna, a s druge financijski snažna i moćna. Tu su i Rusi sa svojim ekonomskim interesima, koji stoljećima ne mogu bez karizmatičnog diktatora. I Hrvatska konstantno živi u atmosferi političke šizofrenije: i kada smo imali nominalno lijeve vlade, to su bile tehnokratske grupacije koje nikoga nisu mogle uvjeriti da se zalažu za socijalnu pravdu i odgovornost. Trenutak stvarne promjene dogodio se kada su sanadere zamijenili karamarci, kada su se pojavili tipovi iz mutnoga obavještajnog zaleđa koji su onda iznjedrili hasanbegoviće. To su tipovi koji predstavljaju desnu političku krajnost i kojima do moći u klasičnom smislu i nije stalo. Hasanbegoviću je potpuno svejedno tko je na vlasti: on ima svoju viziju rušilačkoga karaktera i uživa u tome što na vlast može dovoditi bilo koga. Svatko tu nalazi svoju korist: jednima su važne beneficije, pristup dotoku novca i veze s poslovnim partnerima i kumovima, a drugi, ideološki ostrašćeni do radikalizma, koriste gramzivost prvih za promjene koje u svom slijepom fanatizmu smatraju ispravnima.
Zašto su prosječni građani toliko kronično indiferentni prema tim krupnim političkim pitanjima?
Mislim da je riječ o dvije stvari. Prvo, vrlo je prisutan osjećaj nemoći da se išta može promijeniti individualnom akcijom. Kada pogledate kako funkcionira naše pravosuđe, jasno vam je da prosječan Hrvat, koji vjerojatno i ima nekakav osjećaj pravde, smatra da se stvari ne mogu mijenjati. Možda se zadnji optimizam tog tipa mogao osjetiti 3. siječnja 2000., kada se desila prva normalna smjena vlasti, ali otrežnjenje je došlo dosta brzo. Ljudi kod nas žive u atmosferi ideološke jednostavnosti i neupućenosti i dovoljno im je da deklarativno budu lijevo ili desno, pa se onda tu i tamo pojavi netko tko sliči na treći put, ali se i taj vrlo brzo izgubi u jalovosti i nedosljednosti. To se desilo Mostu, prije toga HSLS-u i mnogim drugim strankama koje su nestale ili su se utopile u HDZ-u ili SDP-u jer su njihovi glasači prepoznali da su se prodale ili pravile kompromise. Osim te društvene nemoći, drugi kraj predstavlja digitalna revolucija koja je omogućila masovni bijeg u virtualne minisvjetove, koje naročito mladi ljudi tretiraju kao svoje male oaze slobode, izmišljene prostore fantazija u kojima ne moraju gubiti vrijeme i živce na bavljenje politikom.
To nas vraća na neurotične junake predstave, koji su drugačiji od ostalih?
Da, to dvoje junaka stvorilo je svoje vlastite minisvjetove i većina ih smatra čudacima ili, medicinski rečeno, luđacima. Danas se medijski zgražamo nad mladima koji provode tolike sate igrajući se u virtualnim svjetovima i ne žele ići u školu jer se u izmišljenom svijetu osjećaju ugodnije nego u stvarnom. S druge strane, mladi su u digitalnim oazama podložni drugim tipovima manipulacije: ideolozi konzumerizma su shvatili da reklamama bolje prodaju proizvod koji uz nazovikvalitetu nudi i određeni svjetonazor i imidž. Treći faktor političke apstinencije je ozbiljan odljev mozgova posljednjih godina iz Hrvatske. Znam na desetine onih koji su otišli u godinama kada bi trebali preuzeti ozbiljne funkcije u kulturi, znanosti, gospodarstvu i politici. Razlog odlaska vrlo često nije u financijskoj nesigurnosti: ti ljudi odlaze trbuhom za priznanjem, trbuhom za kreacijom i dostojanstvom. Novac im nije presudno važan. U takvoj masovnoj apolitičnosti nije čudo da su ljudi poput Željke Markić i njezina kruga uspjeli osvojiti politički prostor. Oni zaista imaju tu strast i stvarnu želju, vjeruju u to što pričaju i nisu nikakve tuđe marionete. Druga je stvar da se to u što vjeruju i što govore kosi sa zdravim razumom, znanošću i bilo čime što nam je evolucija donijela.
Ako mi nećemo, tko će?
U svakom slučaju, ‘Za umrijet od smijeha’ oštra je satira hrvatske stvarnosti…
Radeći predstavu, često smo se pitali jesmo li otišli korak predaleko, jesmo li pretjerali i nagazili na neki čir koji će puknuti, ali onda smo zaključili – ako mi nećemo, tko će? Takav tip direktne satire nedostaje našem kazalištu. Pogledamo li što se kao satira prodaje u teatrima, vidimo da je riječ o vrlo pitkim komadima koji ismijavaju ljudske mane na razini gotovo kršćanskih misterija – zlobe, pohlepe, ljudske slabosti bez imena i prezimena, zla s kojim se moramo boriti. Slična se satira njegovala i u Jugoslaviji, kada se humor držao pod relativno strogom kontrolom, ali i s nekakvim ispušnim ventilom kojim se pokazivalo da i kod nas postoje neke slobode.
Prije dvadesetak godina započeli ste redateljsku karijeru sa Šmrc teatrom: napadali su vas i skinheadsi i Bad Blue Boysi, a oficijelne su se strukture mrštile. Što se otad promijenilo?
Čini mi se da se radi o negativnom povratku u prošlost. Onda sam nekako imao dojam da smo uspjeli isplivati iz neke postratne retorike, koja se bila pravdala tezom tipa ‘mlada smo država i neminovno je da se neposredno nakon rata pojavljuju anomalije koje će se s vremenom srediti, tako je bilo nakon svih velikih ratova’. Tada smo kao klinci odlučili biti poprilično jasni i glasni, svjesni da nismo imali ništa za izgubiti, no nekako uvjereni da dolazi kakva-takva normalizacija javnog i kulturnog prostora i da ćemo se tada moći baviti temama koje bi bile prirodnije. Nažalost, to se nije desilo, unatoč kraćem razdoblju zatišja. Očito je da je kod nas ispolitiziranost ne samo kroničan problem nego i problem koji jača, pogotovo u posljednje vrijeme. Koliko je tome pridonio i utjecaj negativnih vanjskih sila, ne mogu osobno procijeniti, no sve mi se točnijom čini izjava Jiříja Menzela koji je tijekom rada na jednoj od svojih ovdašnjih predstava kazao da se Hrvati od drugih naroda razlikuju po tome što ih od npr. pitanja erotike više uzbuđuje politika. Definirao je Hrvate kao neerotičan, neduhovit i izrazito politiziran narod, što se zapravo pokazuje sve više i više točnim. Ova desna revolucija je i započela pitanjem prava na maternicu: izjednačivši abortus s genocidom, namjerno je zaoštrila retoriku da bi se i opća politička situacija tako mogla zaoštriti. Tu desnu revoluciju očito kreira netko tko vodi promišljenu medijsku kampanju. Primjerice, termin ‘hod za život’ zvuči jako lijepo i svatko bi u njemu htio sudjelovati, sve dok se ne vidi što se iza toga krije. Ili pak njihova fraza ‘sekularni radikalizam’, vezana uz Istanbulsku konvenciju, koja se odnosi na ljude koji zapravo čvrsto vjeruju u znanost i ne dopuštaju kreacionističkoj politici da se miješa, prije svega, u odgoj naše djece… Na taj način, zaoštrenom terminologijom, desna revolucija želi za početak ravnopravno mjesto za stolom za kojim bi se izjednačile teorije evolucionista i kreacionista, pa bi se onda ‘demokratski’ odlučilo što je ispravno. To što žele samo je korak do terora većine, a povijest nam pokazuje da nikada nije bilo dobro kada je odlučivala povodljiva većina.
S obzirom na to da živimo u vremenu u kojem smo ‘svi mi prostitutke’, kako ste jednom rekli, onda se ima smisla javno baviti jedino civilnom politikom. Što bi to bilo?
To je pitanje individualnog odabira. Mene i dalje osobno puno više privlači rad sa skupinama kao što je Kazalište slijepih, radionice sa zatvorenicima, rubnim grupama, silovanim ženama ili umirovljenicima. U tim malim segmentima vidim određene pomake i kao umjetnik osjećam da takvo djelovanje ostaje kao svjedočanstvo vremena u kojem živimo. Nemam iluzija o širem političkom djelovanju i ne zanima me politika koja se mjeri glasovima, D’Hondtovom metodom i stranačkim pozicijama. Jedino što u posljednje vrijeme u meni budi političko povjerenje je platforma Zagreb je naš. Moj javni zadatak je da npr. u ovoj predstavi izreknem ono što mislim da se prešućuje i da prozovem imenom i prezimenom društvene anomalije. Da se satirički prikažu pojave u svom mogućem metastaziranom obliku, koji u budućnosti uopće nije nezamisliv. Nažalost, smatram da klizimo u tom smjeru.
