Nakon samo jednog poziva ženama da iskustva seksualnog uznemiravanja i nasilja objavljuju na mrežama pod oznakom #ženeujavnomprostoru, na površinu su izašla masovna svjedočanstva koja nisu anonimna. Kako to komentirate?

Prema našim podacima, objavljeno je preko 4.000 svjedočanstava s hashtagom #ženeujavnomprostoru, dok je komentara preko 1.600.000. Očito je da je seksualno uznemiravanje u javnim prostorima i institucijama toliko rašireno i nasušna je potreba razgovarati o tome. Nevjerojatno je da nekoliko iskrenih svjedočanstava pokreće takvu lavinu, ali smo zahvalne svakoj ženi koja je, bilo anonimno, bilo pod imenom i prezimenom, ispričala svoju priču. Moramo razgovarati o tome kako bi se nasilje prekinulo, kako bi goruća tema došla u diskurs, kako bi ukazali da seksualno nasilje nije normalno, koliko god mi bile i bili odgojeni da su ženska tijela javno vlasništvo. Cilj kampanje je otvoriti prostor za artikuliranje frustracije, da ukažemo na raširenost problema. Nije normalno da djevojke moraju jedna drugoj čuvati leđa dok se presvlače na tjelesnom odgoju, da desetogodišnjakinje razmjenjuju iskustva o tome kako nositi šrafciger da bi se mogle obraniti.

U objavama se vidi da nasilje nad ženama počinje već u ranoj dobi?

Tako je, velik broj žena se javlja s pričama iz djetinjstva – tek su u zreloj dobi osvijestile da su zapravo bile žrtve pedofilije. Zemlja koja se diči sintagmama kao što je ‘zaštita života’ izuzetno malo čini da se zaštite životi žena.

Što institucionalno i pojedinačno napraviti da se stvari promijene?

Važno je razgovarati o temi seksualnog uznemiravanja, važno je osvijestiti da se ono događa i da je toliko integrirano u kulturološke obrasce, koje je nužno mijenjati. Ključno je raditi na edukaciji, kako roditelja tako i djece, i to kroz specifične obrazovne programe koji trebaju biti integrirani u školski kurikulum, kao i raditi na implementaciji ratificirane Konvencije Vijeća Europe o zaštiti žena od nasilja. Nije normalno da se već godinama u javnom prostoru vrti priča o ‘rodnoj ideologiji’ koja je navodno u Konvenciji o borbi protiv nasilja nad ženama, umjesto da se svim raspoloživim resursima radi na tome da se ona implementira kako bismo nasilje prevenirali, propisno kažnjavali i pružili podršku žrtvama.