Kako komentirate slučaj Dalije Orešković?
Izostanak političke podrške dosadašnjoj predsjednici Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa poruka je političkih lidera i ovoj, ali i svim drugim neovisnim institucijama u Hrvatskoj da se dosljednost, temeljitost i politička nepristranost u nadzoru nad obnašateljima vlasti ne isplati. I to ne samo da se ovakav stav ne nagrađuje, primjerice većim proračunom za stručnu službu ili pak zakonski ojačanim mandatom, već se i kažnjava izostankom povjerenja dosadašnjoj predsjednici, koja je u prvom redu zaslužna za postavljanje visokih proceduralnih i etičkih standarda Povjerenstva. Neizbor alternativne kandidatkinje Nataše Novaković djeluje kao samo privremena pomutnja u redovima vladajućih, no ne i kao izraz neke dublje unutarstranačke pobune protiv nalogodavaca rušenja Dalije Orešković.
Koliko je takvom ishodu doprinijela i opozicija?
Posebno je razočaravajuće što opozicijski klubovi nisu učinili baš ništa kako bi stvorili ambijent političkog i društvenog pritiska na vladajuće, što im je, nota bene, u opozicijskom opisu posla. Uoči glasanja o kandidaturama na razini Odbora za Ustav nismo čuli nijednu primjedbu na nominaciju dugogodišnje rukovodeće zaposlenice Hrvatske udruge poslodavaca za novu predsjednicu Povjerenstva koje bi trebalo nepristrano odlučivati i o situacijama kada poslovni interesa političara kolidiraju s javnim interesom. Sjetimo se samo afere ‘Konzultantica’ koja je uzrokovala pad prethodne Vlade, pitanja sukoba interesa muža Martine Dalić koji je u upravi Ine te sukoba interesa ministra Marića zbog povezanosti s Agrokorom.
Proces utvrđivanja kandidatura nije popratila nikakva sadržajna politička rasprava o daljnjoj ulozi toga tijela u antikorupcijskom institucionalnom okviru, o mogućnostima njegova daljnjeg razvoja, niti se itko od zagovornika Dalije Orešković potrudio iznijeti snažne argumente temeljene na činjeničnoj analizi dosadašnjih rezultata Povjerenstva. Opozicija se isto tako nije baš previše pjenila prethodnih mjeseci zbog stalnog odgađanja izbora Povjerenstva, niti su se ikakvom parlamentarnom akcijom, poput bojkota sjednica ili pak interpelacije, potrudili vladajuće natjerati na poštivanje izbornih rokova koji su nonšalantno prekršeni. Na plenarnom glasanju izostalo je čak desetak zastupnika SDP-a. Ni Živi zid niti Most, kojima su inače puna usta antikorupcije, nisu bili u stanju artikulirati problematičnost izbora zaposlenice HUP-a na ovo mjesto, kao ni činjenicu da vladajuća većina ne želi izabrati dosadašnju predsjednicu upravo zbog njezine efikasnosti i otpornosti na političke pritiske.
Nakon toga je Dalija Orešković povukla svoju kandidaturu.
Budući da joj je plenarno glasanje zorno dalo do znanja da na razini Sabora ne postoji politička volja za osiguranjem kontinuiteta djelovanja Povjerenstva na standardima koje je ona postavila, povlačenje kandidature djeluje kao logičan čin. Jasno je da se ona ne želi dovoditi u situaciju ‘šibicarenja’ za nategnutu saborsku većinu, kada je jasno da te političke volje nema. Istodobno se slažem s mišljenjem koje je u medijima iznijela Jadranka Kosor da bi se Nataša Novaković nakon čina Dalije Orešković također trebala povući jer nije dobila dostatnu političku podršku za izbor na javnu dužnost koju je nemoguće obavljati bez visoke razine povjerenja političara, građana i medija.
Treba li ponoviti natječaj?
Iako se načelno slažem s prijedlogom Nove ljevice da se natječaj ponovi, više nisam sigurna ima li od toga ikakve koristi kada je kristalno jasno da većina saborskih zastupnika, kao i Vladini dužnosnici, ne žele da Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa nastavi raditi svoj posao jednako kvalitetno kao i do sada, a to znači da uistinu svaki političar i njegovi privatni interesi mogu doći pod lupu stručnjaka i javnosti. Osobno mi je žao što će nakon ovakvog proceduralnog i političkog debakla svi izabrani članovi Povjerenstva koji su se, kao i svi drugi kandidati, itekako osobno izložili time što su se kandidirali za vruće stolice, sada trebati raditi svoj posao uz gorak okus u ustima i ozbiljno poljuljano povjerenje građana u istinsku neovisnost tog važnog antikorupcijskog tijela.
Što pokazuje ova situacija s obzirom na dosadašnji rad Povjerenstva?
Situacija pokazuje da nam je zalud bilo trošiti godine i godine na ispunjavanje antikorupcijskih mjerila za ulazak u EU kada se klijentelističko stanje uma nije nimalo promijenilo na razini političke elite. Ukoliko izostane ikakva snažnija reakcija građana, što je izvjesno, potvrdit će se i to da je građanima nedodirljivost političara jednako normalna kao i nesigurnost vlastitih egzistencija. Na tom tragu, i mene rezignacija navodi da zaključim da je još jedno neovisno tijelo palo vladajućom nevoljom i opozicijskim šaptom.
