Marina Škrabalo, mirovna aktivistkinja, znanstvenica, borkinja za ljudska prava, programska savjetnica Zaklade Solidarna, izabrana je za T-portalovu vizionarku 2023. godine u kategoriji društva. Nakon sedam godina djelovanja Solidarne, javnost je zakladu prepoznala kao jednu od vodećih humanitarnih organizacija koja je tu za ljude u potrebi, posebno nakon petrinjskog potresa.
Koji je put sadašnjeg društva u Hrvatskoj do društva iz vaše vizije?
Na razmeđi Balkana i periferije EU, mi se u 21. stoljeću, u Europi kao najrazvijenijem dijelu svijeta, borimo za bazične ljudske potrebe. Pitanjem prava i potrebe za pitkom vodom, dostupnom i dovoljno kvalitetnom hranom, prava na ostvarivanje zdravstvene zaštite, za krovom nad glavom i domom... Sve su to teme o kojima se jako puno priča, ali kad netko od naših sugrađana treba dom, realizacija tog ljudskog prava zakazuje. Ostvarivanje ljudskih prava pitanje je našeg dostojanstva u svakom danu i u svakoj sekundi tog dana. Uslijed teškog nasljeđa rata, diskriminacije, različitih oblika eksploatacije koja se dogodila u hrvatskoj poslijeratnoj tranziciji, ljudska prava su bila do te mjere ugrožena da su pripadala pod neku vrstu specijalističke kontrole različitih tipova nevladinih organizacija i međunarodnih tijela. Nezadovoljenje ljudskih potreba vrlo je često vezano za društvenu nepravdu. Direktna podrška žrtvama je jako važna, ali nije nikad dovoljna. Ne smijemo imati ispriku da ne podignemo svoj glas za pravdu, pogotovo kad imamo mogućnost kroz pouzdan kanal doniranja pomoći ljudima u nevolji.
Smatram da svi ljudi čistog srca i dobre volje, bez obzira na političku opciju, ovih zimskih dana osjećaju nelagodu kad idu u svoj topli krevet i sjete se ljudi koji su već treću zimu u kontejnerima
Ipak, adekvatni odgovori državnog sustava na elementarne ljudske potrebe kasne, izostaju. Zašto?
Centralni problem našeg sustava je nereformirana, disperzirana i u ovom trenutku već iscrpljena javna uprava kojoj istinski treba sistematska promjena. Ekstremna pogreška do koje je došlo prilikom procesa pristupanja EU je što reforma javne uprave nije bila tretirana kao sistemsko pitanje. Tu pogrešku EU je donekle ispravila u metodologiji pristupanja Srbije i ostalih zemlja kandidata poslije nas. Hrvatska uopće nije imala jasne pokazatelje, kriterije i mjerila da li je naš birokratski aparat javne uprave sposoban i organiziran da iznese koncept demokratskog upravljanja i razvoja. Naša javna uprava nikada nije reformirana, devedesetih godina je prekrajana na brzinski i politički motiviran način. Prioriteti političkog opstanka su uvijek bili važniji od održivosti javnih poslova. Ipak, činjenica da smo članica EU počinje utjecati kao jedna vrsta odgoja i discipliniranja naše upravljačke administrativne strukture. Tu promjenu ne osjetimo, ali ona se ipak dešava. Ulazimo u jedan jako intenzivan ciklus financiranja razvoja na razini EU i Hrvatska će na raspolaganju imati ogromne novce iz EU fondova. Naći ćemo se u velikom problemu jer nismo dovoljno osposobljeni kao sustav da taj novac pravilno usmjerimo i iskoristimo. Moramo priznati da imamo problem, ne glumiti da smo nešto što nismo i samokritično krenuti popravljati naše kadrovske i proceduralne rupe. Recimo, da smo toliku financijsku injekciju imali kasnih osamdesetih godina, pitanje je kakvi bi tad politički procesi uslijedili.
No navikli smo se na političku podobnost. Da li imamo stručne resurse koji mogu iznijeti proces nekog budućeg razvoja?
Možemo biti podobni do izumiranja. Najbolje to pitanje postaviti ljudima koji rade po ministarstvima. Imamo jako veliki deficit stručnih ljudi i tko god u ovom trenutku stavlja podobnost ispred sposobnosti de facto radi na imploziji naše zajednice. Svatko će odgovarati za svoju povijesnu ulogu u razvoju naše zajednice. Znam da u našem društvu postoji dovoljno socijalne energije, ideja, dovoljno entuzijazma za opće dobro, ali pitanje je koliko imamo povjerenja i tko je spreman u okviru koje strukture dati svoje vrijeme, srce, pamet za zajednicu.
Turska i Sirija
Ali imamo loše iskustvo s obnovom poslije zagrebačkog i petrinjskog potresa, gdje nećemo iskoristiti sva financijska sredstva iz Europskog fonda solidarnosti za obnovu zgrada javne namjene.
U zadnje tri godine svjedočimo krizi u upravljanju krizom. Moramo shvatiti da država ima novac za dodatna zapošljavanja, za brze i ubrzane tečajeve iz javnih namjena i projektnog menadžmenta. Država ima novac da nabavi jako dobar softver za upravljanje programom obnove. Novac više nije alibi za nedostatak upravljačkih znanja. Nažalost, građevinskog sektora nemamo dovoljno. Naša gospodarska diplomacija bi trebala raditi na trajnom međunarodnom natječaju i krenuti u kampanju svestrane pomoći u obnovi potresom pogođenih područja. Bilo bi plemenito vidjeti da se oko pitanja programa obnove, odnosno nabavke dovoljno zidara i buldožera na Baniji, zajednički angažiraju i predsjednik Milanović i Vlada. Moram reći da je mi je drago što je Bačić kao izuzetno jaka i dobro pozicionirana figura unutar HDZ-a, s direktnim kanalom prema premijeru, preuzeo taj resor jer je to iskorak prema političkoj odgovornosti koju u ovoj situaciji nosi naravno premijer Plenković. Da bi cijeli proces obnove imao smisla, da zaista gradimo domove, a ne grobove, mora postojati sinergije Ministarstva graditeljstva s Ministarstvom regionalnog razvoja koja bi financirala programe oporavka i revitalizacije. Ukoliko se ne uspostavi ta jasna i pouzdana politička linija između regionale i obnove, naš premijer neće moći ući u izbornu godinu s rezultatima bez kojih realno ne može pravdati vjerodostojnost svoje Vlade. A to je tu. Vremena nema. Do parlamentarnih izbora, imaju samo jednu sezonu gradnje. Nama u Solidarnoj je treća sezona gradnje, a Vladi, nažalost, tek prva koju ne smiju propustiti.
Zagovornicima života nerođene djece je prvenstveno stalo da nekome napakoste, pa i do mjere da ugroze život odrasle osobe koju smatraju rodno nepodobnom, iako se pravno radi o hrvatskom državljaninu, osobi muškog roda i spola, što mu i piše u osobnoj iskaznici
Zaklada Solidarna kao jedan mali kotačić pokazala je državnom aparatu kako se rješavaju egzistencijalni problemi građana. Prvu montažnu kuću na Baniji postavili ste još u aprilu 2021. dok se država tek sad priprema za konstrukcijsku obnovu. Koja je prednost Solidarne naspram države?
Njegujemo povjerenje, a ne paranoju. Snagu povjerenja, prvih dana nakon potresa pokazala je cijela Koordinacija humanitaraca, unatoč mnogim našim raznolikostima. Moramo osvijestiti da su svijet okolice Gline i svijet okolice Zagreba doslovce dva različita kontinenta. Ako možemo kao ljudi ravnodušno živjeti i trpjeti zanemarivanje i bešćutnost što u dvije godine nakon potresa narod u kontejnerima nema zadovoljene elementarne ljudske potrebe i osjećaj sigurnosti, onda realno možemo govoriti o deficitu humanosti. Krivac za to je prvo disperzija upravljanja, krivo postavljen upravljački model, ali i svi mi kao odgovorni građani. Svima nama bi trebalo biti dovoljno stalo do kvalitete života stradalnika potresa i to bi trebalo biti jedno od važnih pitanja u odluci za koga da glasamo na sljedećim izborima. Jednostavno, kao građani, kao biračko tijelo moramo slati takve poruke jer onda će i političari više razmišljati o svojim odlukama i djelima. Iskreno vjerujem da je građanima Hrvatske, a među njima i biračima HDZ-a, stalo do pokretanja obnove na Baniji. To govorim na temelju podatka da je našoj zakladi blizu 30 tisuća malih donatora iz svih krajeva Hrvatske i dijaspore, svih nacionalnosti i generacija doniralo novac za obnovu Banije. To pokazuje da je ljudima stalo. Iako uvijek postoji ta neka zasićenost problemima koji se dugotrajno ne rješavaju, smatram da je u ovom probuđenom Vladinom interesu za obnovu izuzetno bitno držati pritisak i biti u nekoj opoziciji konstruktivnog provokatora prema ministru Bačiću i premijeru, ali isto tako i prema saborskom odboru za graditeljstvo koje treba iskoristiti svoju poziciju s koje može disati za vratom Vladi kako bi obnova bila pod lupom javnosti, što transparentnija. Smatram da svi ljudi čistog srca i dobre volje, bez obzira na političku opciju, ovih zimskih dana osjećaju nelagodu kad idu u svoj topli krevet i sjete se ljudi koji su već treću zimu u kontejnerima.
Zadnjih dana dogodio se katastrofalni potres u Turskoj i Siriji, još jedna humanitarna kriza. Što mislite kako će se ona usmjeravati?
Dogodila se kataklizma ne samo na osjetljivom i tektonski potresnom, nego i na društveno potresnom području. Posljedice ove katastrofe imat će ogroman utjecaj na buduće procese koje sad ne možemo ni sagledati, a najviše na ljudsku patnju, na novi val migracija. Ponavlja se staro pitanje našeg krajnjeg licemjerja: da li ćemo donirati za stradale u potresu, a istovremeno slati specijalce na granicu da nam slučajno ne bi sirijske izbjeglice ušle u Europsku uniju? A taj sljedeći korak nije daleko. Europa mora vidjeti i prepoznati tu ljudsku patnju, iskazati krajnju poniznost i predanost, otvoriti svoja vrata i pružiti ne samo svoje resurse za hitno zbrinjavanje nego i za opstanak zajednica koje su strašno devastirane, pogotovo u Siriji. Po meni bi ovo bio razlog da se za početak proglasi moratorij na sve ratove koji pogađaju taj dio svijeta. Ako ovo nije trenutak za takav povijesni i ljudski potez, ne znam kad bi taj trenutak bio. Posebno je teško stanje u Siriji gdje su sigurnosni uvjeti zbog rata i bez političke reprezentativnosti puno teži. Pitanje je na koji će način biti međunarodno riješen status svih žrtava ovog potresa u pogledu njihovih prava i tko bi se trebao baviti zaštitom njihovih prava i potreba.
Parazitiranje na strahu
Dok u Turskoj i Siriji traje borba za svaki ljudski život ispod ruševina, u Hrvatskoj se razvija hajka na jednu grupu naših sugrađana, na transrodne osobe. Otkud tolika potreba za napadom na tuđu privatnost, na ljudsko pravo i slobodu zagarantiranu Ustavom?
Vrlo je jasno da se radi o iniciranoj i krajnje zlonamjernoj hajci na ljudsko dostojanstvo, o još jednom u nizu primjera teškog oblika zlouporabe i zlostavljanja tuđih teških okolnosti u ime samopromocije i dokazivanja vlastitih doktrinarnih postavki. Ta ekipa ekstremnih desničara u Hrvatskoj radi na progonu svih drugih i drugačijih, gdje god mogu i kad god za to nađu priliku. Realno gledano te ekstremno retrogradne snage manifestiraju svoju temeljnu orijentaciju na mržnju i traže bilo koju mogućnost samo da izraze te svoju mržnju. Od referenduma o ustavnoj definiciji braka održanog 2013. traje uzurpacija Ustava Republike Hrvatske od strane krugova religijskih fundamentalista ujedinjenih u mržnji prema suvremenom društvu koje nije po njihovoj doktrini. Ali uvjerena sam da će se na ovom slučaju puno jasnije razotkriti ta zloćudna narav i način na koji taj konglomerat mrzitelja slobode i života funkcionira. Ovaj slučaj razotkriva da tim velikim zagovornicima života nerođene djece apsolutno nije stalo ni do čijeg života, nije im bitno stanje djeca koja su izložena ratu, neimaštini i deficitu roditeljske skrbi i koja su u ovom trenutku jedino i isključivo hrvatski državljani. Ako se toj djeci dogodi nešto loše, to je odgovornost naše države. Tim zagovornicima života nerođene djece je prvenstveno stalo da nekome napakoste, pa i do mjere da ugroze život odrasle osobe koju smatraju rodno nepodobnom, iako se pravno radi o hrvatskom državljaninu, osobi muškog roda i spola, što mu i piše u osobnoj iskaznici. U medicinsku dokumentaciju nitko nema pravo dirati. Postoji Ustav, Zakon o zabrani diskriminacije, niz konvencija koje štite privatnost obiteljskog životi, čitav niz pravnih mehanizama zaštite i sprečavanja ove zloćudnosti i zlouporabe javnog prostora u provođenju ekstremističkih ideja konzervativnih fundamentalističkih aktera s političke margine. Nažalost, u društvenom pogledu ti krugovi uspijevaju kontrolirati određeni dio medijskog prostora i javnosti. Drago mi je da su povodom ove situacije naše institucije iskazale otpornost, naročito pravobraniteljstva.
Željka Markić čak je u Saboru javno imenovala jednu zagrebačku školu kao mjesto "s velikim brojem takve djece". Gdje je tu granica društvene odgovornosti dotičnih osoba?
Pozdravljam odgovor ravnatelja te prozvane srednje škole. Te osobe nemaju nimalo društvene odgovornosti i zato se tako i ponašaju. Jako dobro znamo da u toj formativnoj dobi dolazi do porasta problema mentalnog zdravlja među djecom. Normalno je da odgojno-obrazovna ustanova stvara pozitivno okruženje gdje mladi u svom formativnom razdoblju mogu slobodno izražavati svoj identitet i osjećati se sigurno. To je svrha škole. Pitam se, što bi Isus rekao, da li bi potjerao to dijete iz škole? Drago mi je vidjeti kako nam kao društvu raste otpornost prema tim rigidnim, fundamentalnim ideologijama. Prestanimo se bojati ljudi koji se hrane tuđom nesrećom. Imamo sve više disonantnih glasova koji naš prostor konačno demokratiziraju.
Zašto krugovima konzervativnih desničara smeta transrodnost?
To je dio globalno dobro umreženog pokreta koji iskorištava pitanje spola i roda kako bi promovirao i forsirao doktrinu rigidne koncepcije hijerarhijski postavljenog patrijarhalnog društva gdje su sve uloge moći čvrsto fokusirane. Njihov problem sa transrodnim osobama je čisto parazitiranje na ljudskom strahu pred nečim što im samima nije poznato. Transrodnost je za njih pitanje slobodnog prostora u definiranju vlastitog rodnog i spolnog identiteta, što potkopava njihovu ideju o "svetoj obitelji" gdje je otac pater familias, dat od boga. Transrodnost temeljno destabilizira bilo kakvu čvrstu strukturu njihove "svete obitelji" koja kao takva uopće nije upisana ni u jednoj svetoj knjizi, nego se obitelj živi kroz ljubav, solidarnost i uzajamnu brigu. Vjerujem da će se ti ekstremno rigidni krugovi prije ili kasnije sami poskliznuti na svojoj vlastitoj mržnji.
