Na nedavno održanim festivalima ZagrebDox i Liburnia Film Festival (LFF) prikazan je i dokumentarni film "Dubica" Marine Aničić Spremo koji govori o dugogodišnjem propadanju Hrvatske Dubice, mjesta uz Unu u Sisačko-moslavačkoj županiji. Iako se na prvi pogled bavi lokalnom temom, on zapravo govori o svim sve više napuštenim i zapuštenim gradovima i selima na prostorima nekadašnje države, doživjeli oni rat ili ne. A govori i o dobrim hrvatsko-srpskim odnosima, pa čak i mješovitim brakovima u tom pretežno hrvatskom mjestu. O svemu tome razgovaramo s autoricom Marinom Aničić Spremo.

Što vas je potaknulo na snimanje ovog filma i da li ste ga otpočetka zamislili kao kombinaciju priče o mjestu koje je zbog ratnih i poratnih politika osuđeno na propadanje i priče o jednoj porodici, njenim susjedima i mještanima?

Moja majka je iz Dubice, a tamo su i moj djed i sada pokojna baka. Tamo sam provela prekrasan dio svog djetinjstva, kako to bude kad unučad ide bakama i djedovima. Kad sam odrasla, slušajući priče čula sam vapaje stanovništva i shvatila da to selo stagnira, čak i propada. Moramo biti svjesni da je ono svaki dan sve praznije i da tamo žive mahom stariji ljudi, pa je Dubica, kao i druga sela, na crti izumiranja. Sama ideja za film godinama se razvijala, a slušajući priče i promatrajući selo odlučila sam uzeti kameru, napravila plan i okvir kako bih voljela da film izgleda i počela snimati, pa je od prve klape do njegovog završetka proteklo ukupno četiri godine. Iako mu je naslov "Dubica", film nije samo o Dubici, nego o brojnim selima u Hrvatskoj i, kako imam saznanja, u zemljama bivše Jugoslavije. Stanje sela je katastrofalno, što bi trebalo zabrinjavati jer je selo bitan segment društva. Smatram da grad bez sela ne može funkcionirati, pa mi je zastrašujuće da se dopušta da selo na taj način iščezava.

Što mještani danas mogu obaviti u samoj Dubici?

Dubica danas ima tri kafića i tri dućana u kojima su cijene visoke. Dubičani su prije rata bili okrenuti Bosanskoj, a sada kozarskoj Dubici. U toj simbiozi i povezanosti bilo je svega, od kulturnih sadržaja nadalje, tamo su bile bolnice i tamo su se rađala i brojna djeca iz Dubice. Nije se imalo potrebe odlaziti izvan kruga Hrvatske i Bosanske Dubice. Danas je sasvim drugačije: Dubičani moraju ići u Sunju i Novsku, gradiće koji su u istoj situaciji kao Dubica jer propadaju ili moraju u Sisak udaljen 50 minuta vožnje. Oni u Dubici nemaju ništa; imaju svoje živote, ali što se tiče nekih materijalnih stvari, to nemaju. Kad smo snimali film, tamo je bila i mesnica, ali ona je sada zatvorena. Općina funkcionira i ljudi u općini se jako trude. Razgovarala sam s bivšim načelnikom koji je jedan od aktera u filmu, dok nova načelnica nije jer je film završen prije lokanih izbora. Nije floskula kad se kaže da jedno mjesto ne može bez mladih ljudi koji su inicijatori i pokretači aktivnosti i zato je kroničan nedostatak mladih u takvim mjestima velik problem.

Koja bi bila poruka vašeg filma?

Jedan od aktera izgovara rečenicu "Popušili mi, a popušili i oni" i to je, između ostalog, poruka filma i zapravo filozofska rečenica jer sam htjela prikazati da rat nikome ne donosi dobro. S time se moji protagonisti apsolutno slažu, pa u filmu imamo brojne izjave antiratnog karaktera.

Što se vezano uz Dubicu i njene stanovnike, uključujući tu i vašu porodicu, dogodilo u periodu od završetka snimanja do danas?

Film je završen u svibnju ove godine i imao je premijeru na ZagrebDoxu. Sa svim sam protagonistima u stalnom kontaktu, a u tom periodu umrla je moja baka koja mi je bila životna inspiracija jer je imala krasne poruke, pa se nadam da će i gledateljima biti inspiracija. Zubar kojeg su mještani vrbovali nudeći mu kuću ipak nije došao u Dubicu, a Robert, mladić kojeg sam prikazala kako se želi vratiti, ostao je u Dubici i kao mlada snaga u koju vjerujem pokušava svojom pameću, sposobnostima i upornošću nešto napraviti. Najveća pohvala mi je bila kad me jedna djevojka rodom iz Dubice nazvala nakon premijere, zahvalila mi na filmu i rekla da su ona i njeni prijatelji iz Dubice počeli razmišljati o tome da ne može sve ostati samo na Robertu. Moj cilj je i bio da film nekoga od gledatelja potakne da shvati da se neke stvari moraju mijenjati. Školarci koji su u vrijeme snimanja bili osmaši sada su u srednjim školama, neki u Zagrebu, neki u Sisku. Vikendom dolaze roditeljima, tko će se od njih vratiti, prerano je govoriti.

Kakve su veze i kontakti s ljudima u Kozarskoj Dubici?

Tko je kome bio prijatelj prije rata, ostao je prijatelj i poslije rata; tko se s kim družio prije, taj se druži i sada. Moji protagonisti govore kako imaju prijatelje u Kozarskoj Dubici, ali svi priznaju da je granica otežala kontinuirana spontana druženja, a kad su s koronom došla velika ograničenja prijelaza, to je rastužilo brojne Dubičane s obiju strana zbog brojnih obiteljskih i prijateljskih spona.

Kakav je dosadašnji i planirani put vašeg filma i koliko ste zadovoljni reakcijama na njega, pogotovo zato što tretira, barem na prvu loptu, jednu lokalnu temu?

Voljela bih da spomenete velike zasluge Nenada Puhovskog. Sama sam snimila 60 sati materijala, nakon čega sam mu poslala ogledan primjerak. On se zainteresirao i pristao biti producent, omogućivši mi da surađujem s najboljim ljudima iz Factuma koji su se saživjeli s filmom. Zahvaljujući Puhovskom na "Dubici" je pristala raditi i divna osoba i vrhunski znalac, Vesna Biljan Pušić, koja je koscenaristkinja i montažerka filma. Produkcija ujedno radi distribuciju filma i ima velike planove. Svakako je prioritet da živi što dulje, a osobno se nadam da će biti prihvaćen i na odličnim festivalima u regiji na koje se planiramo javljati, te da će naći svoj put do što većeg broja publike. Do sada je dobio nekoliko lijepih kritika. Reakcije publike su zadivljujuće, a kako ja kao autor sa strahom predstavljam svoje "dijete", zadovoljna sam kako je film prihvaćen.

Kakvi su vaši utisci u vezi LFF-a i kakvo značenje ima taj, ali i drugi festivali dokumentarnog filma u Hrvatskoj?

Veliki sam fan LFF-a koji pratim svake godine. Oliver Sertić kao selektor ima vrhunske filmove u svom programu, pa je tako bilo i ove godine. Bila mi je velika čast što je "Dubica" prikazana na LFF-u i premijerno na ZagrebDoxu, jer znamo kakvi su to festivali. Oni autorima znače mnogo i zato se divim svim organizatorima festivala jer u ovim vremenima imaju snagu i energiju da rade krvav posao. Kad su vremena takva kakva jesu, mogu misliti s čim se susreću. Mogu se nadati da će svi ti ljudi imati energiju, snagu i ustrajnost nastaviti svoju misiju, jer to ne može raditi bilo tko.