Nedavno revizionističko obilježavanje Dana sjećanja na žrtve fojbi u Italiji u Hrvatskoj je prošlo u tišini, ne računajući istupe ovdašnjih antifašista, dok su u Sloveniji uz tamošnje antifašiste reagirale i pojedine lokalne vlasti, europarlamentarac Matjaž Nemec i, premda prilično mlako, državna vlast. O svemu tome i o položaju antifašista u slovenskom društvu razgovaramo s Marijanom Križmanom, predsjednikom Saveza udruženja boraca za vrijednosti NOB-a Slovenije (Zveza združenj borcev za vrednote NOB Slovenije).

Koliko je u Sloveniji prisutan antifašizam?

Itekako je prisutan, pogotovo u Primorskoj (Slovenskom primorju) i nekim drugim krajevima zemlje te na širem području Ljubljane. Talijani su odmah poslije Prvog svjetskog rata anektirali Slovensko primorje, Istru, nekoliko otoka na Kvarneru, Rijeku i Zadar, pa zato možemo reći da je za Slovence i Hrvate u tim područjima rat počeo mnogo prije 1941. Kad vam netko želi promijeniti prezime, ime vašeg kraja, pa čak i natpise na nadgrobnim spomenicima, jasna je jačina otpora. Sve je to imalo još nasilniju notu u Drugom svjetskom ratu, na čijem je kraju narod doživio priključenje Primorske i drugih krajeva matičnoj domovini Jugoslaviji i, jasno, Sloveniji i Hrvatskoj. Zato s općinama u Primorskoj priređujemo uspomenu na 15. septembar 1947., kad je na osnovu mirovnih sporazuma Italije i saveznika počelo vraćanje područja u sastav Jugoslavije.

Govorite o talijanskoj okupaciji, ali dijelove Slovenije okupirali su i anektirali Nijemci, što je praćeno raseljavanjem stanovništva pojedinih krajeva i odmazdama kao reakcijom na partizanske akcije?

Imate pravo, ali postoji velika razlika. Talijani nikad nisu priznali da su bili okupatori i činili zločine u Sloveniji i Hrvatskoj, nego su u svojoj historiografiji preskočili sve do 1943. i odmah došli na period pada Mussolinija i kapitulaciju. Istina je da je kod njih bio jak antifašistički pokret koji se sa saveznicima borio za oslobođenje Italije, ali istina je i da je velik broj fašista ostao vjeran Mussoliniju i njegovoj Socijalnoj Republici na sjeveru Italije i surađivao s Nijemcima u borbi protiv partizana i u počinjenju zločina, pa je za mnoge Slovence period od 1943. do 1945. bio još gori. Ali Nijemci su se više puta pokajali za zločine koje su činili po Evropi, što od Talijana nikad nismo čuli. Štoviše, Talijani sad nas kao Slavene okrivljuju za zločine koje smo navodno napravili i za bacanje na tisuće ljudi u fojbe. Pred nekima od njih, kao u Bazovici kod Trsta, svakog 10. februara imaju svoj ritual.

Dan sjećanja na žrtve fojbi postaje sve razgranatiji: uz komemoracije i filmove na RAI-ju, od ove godine tu je i vlak s putujućom izložbom koji krstari sjeverom Italije?

U Kopru smo uz prisustvo kolega iz Hrvatske pozvali našu predsjednicu države i parlamenta, premijera i druge relevantne institucije da se oglase i zaštite svoj narod od laži. Izišla je kratka i skromna izjava Ministarstva vanjskih poslova, kojom su ljudi bili nezadovoljni. Sljedeći dan je bila nešto duža, ali u njoj nije bilo ničeg u duhu zaštite NOB-a i naše nacije od laži. Neki izgleda smatraju da dobre diplomatske odnose s Talijanima ne bismo trebali kvariti zbog takvih stvari, a neki misle da je to u duhu zajedničkog odavanja počasti žrtvama fojbi i strijeljanim pripadnicima organizacije Borba od strane predsjednika Italije Sergija Mattarelle i Slovenije Boruta Pahora u Bazovici. Talijanska strana želi naknadno promijeniti tok događaja u Drugom svjetskom ratu i mislim da su u tome uspješni, što se za nas ne bi moglo reći.

Kakve su bile medijske i političke reakcije na konferenciju u Kopru?

Naša delegacija je lani bila u EU parlamentu, gdje sam predstavio NOB u Sloveniji i to je bilo prvi put u povijesti da smo to mogli uraditi. U dogovoru s europarlamentarcem Nemecom, u januaru 2025. trebali bismo otputovati u Brisel, a uz nas dvojicu u delegaciji bi trebali biti i predsjednici antifašističkih organizacija Hrvatske (SABA RH) Franjo Habulin i Italije (ANPI) Gianfranco Pagliarulo, kako bismo govorili o fojbama i njihovoj zloupotrebi.

Koliko surađujete sa Slovencima u Italiji i Austriji kod kojih je antifašizam isto jak?

Moramo znati da je s novom granicom određenom mirovnim sporazumom iz 1947. oko 180.000 Slovenaca ostalo izvan Slovenije. Oni su danas veliki rodoljubi i kad god radimo na aktivnostima vezanim uz antifašizam, zbog svog odnosa prema Italiji koja je prema njima takva kakva jeste, s nama su jako dobro povezani, tako da brojne projekte i skupove radimo zajedno. Isto vrijedi za Slovence u Austriji. Koruški partizani su imali specifičnu i važnu ulogu, naročito krajem rata, jer zbog njih Austrija nije doživjela sve ono što je doživjela Njemačka.

Nakon godinu-dvije to su Austrijanci zaboravili pa su iz ratnog konteksta izbacili partizane, zbog kojih je Austrija prošla bolje jer je ostala izvan spiska agresorskih država. I s njima je suradnja jako dobra, a jako smo dobri i s vodstvom hrvatskih antifašista. Kako sam rodom iz Kopra, imamo dobre odnose i s funkcionerima iz Istre jer je i u Primorju antifašizam oduvijek bio jak. Zajedno smo na većim komemoracijama, a jedna od njih je obilježavanje bitke kod Kućibrega u Istri, gdje se nađu slovenski, hrvatski i talijanski antifašisti. Tom suradnjom možemo pokazati nekim drugima narodima kako se u vezi povijesti može naći zajednički jezik.

Koliko je vaš savez vidljiv u slovenskom društvu i kakvu ima podršku?

Imamo 46.000 članova s plaćenom članarinom koji čine formalni dio organizacije, dok na našim komemoracijama i priredbama godišnje sudjeluje oko 250.000 ljudi, a s nama surađuju i učenici osnovnih i srednjih škola i studenti. Nemamo probleme ni s ravnateljima škola, kao ni s gradonačelnicima u ukupno 215 općina i gradova koji svi, uz rijetke izuzetke, surađuju. Naše programe i projekte financiraju državne vlasti i s tim smo partnerstvom zadovoljni. Pomaže i to što sam ranije bio zastupnik u parlamentu pa se na tom terenu znam snaći.

Kod naših stranaka ljevice i lijevog centra vidljivo je veliko poštovanje prema vrijednostima koje su izborene u Drugom svjetskom ratu i njihovi su predstavnici česti govornici na našim proslavama. Više problema imamo sa strankama desnice i desnog centra kad dođu na vlast. No nismo zadovoljni školskim programima, jer je učenicima i studentima ponuđeno premalo građe i premalo nastavnih sati na kojima bi učili o NOB-u. U suradnji sa sadašnjim vlastima to pokušavamo promijeniti i na tome radi komisija za kurikulum. Mladi bi trebali imati dobru naobrazbu, jer narod koji ne zna svoju historiju nema budućnosti.

Kakvi su odnosi s Katoličkom crkvom?

Na područjima pod Talijanima između dva rata i za vrijeme Drugog svjetskog rata imali smo dobre odnose s Crkvom, koja nije bila izdajnička, već je surađivala s narodom – nema primjera da je netko bio na drugoj, okupatorskoj strani. Problemi su u Ljubljani i drugdje gdje je Crkva surađivala s domobrancima i nastupala protiv komunista i partizana. Nažalost, i danas se na bogoslužjima pred izbore govori o politici i koga treba podržati.

U Sloveniji živi i dosta ljudi koji su porijeklom iz drugih dijelova bivše Jugoslavije. Jesu li i oni uključeni u rad saveza?

Jesu. Za vrijeme Jugoslavije je bilo dosta migracija zato što je trebalo mnogo radne snage, pa s nama živi i četvrta, peta generacija tih ljudi. A mi ne dijelimo NOB na Sloveniju, Hrvatsku, Srbiju, Bosnu... To je bio rat jugoslavenskih naroda i u tom kontekstu su obuhvaćeni svi i svatko ima svoje mjesto. I svatko je dobrodošao kod nas.

Već ste spomenuli dobre odnose i suradnju sa SABA RH?

S Franjom Habulinom sam u prijateljskim odnosima jer se samo tako može nešto dobro napraviti. Zajednički smo proveli projekt "Europska antifašistička baština", a drugi je u završnoj fazi priprema. Vodstva naših dviju organizacije sreću se svaka tri-četiri mjeseca kako bismo se dogovarali o projektima i suradnji. Tako i treba biti, jer ako su partizani zajedno ratovali za bratstvo i jedinstvo, ne vidim zašto mi ne bismo bili dobri prijatelji, a dnevnu politiku izbacili iz naših razgovora.