Cărtărescu. U imenu je već znak. Mircea Cărtărescu ispisuje kartu. Čitamo u njegovom "Solenoidu" da se svijet ispunio milijunima romana. Neki će čovjek doći na Nebo i reći "Gospode, napisao sam 'Rat i mir'", drugi će reći "napisao sam 'Čarobnu goru'", treći će reći "dobio sam veliku međunarodnu nagradu", a četvrti: "napisao sam preko osamdeset romana i knjiga priča". Gužvi toj nikad kraja. Tim romanima nikad kraja. Umorni Gospodin samo će odgovoriti, "da, pročitao sam ih i prije nego što ste ih napisali".
Gospodin je sam Cărtărescu, nema tu greške. To je njegova pozicija u "Solenoidu". Rumunjski pisac s neba gleda književnost i vidi puno romana, ali ne baš i puno književnosti. No ni on nije potpuno imun na romane. U ovom svom literarnu pozornicu prepušta jednom profesoru rumunjskog u bukureštanskoj osnovnoj školi. Kao mlad, on je na nekoj književnoj večeri pročitao svoju poemu "Pad" i od tog se pada više nije oporavio. Da je večer završila nekako drugačije, možda bi u zrelim godinama potpisivao svoje knjige. Umjesto toga on ispisuje "tekst o kojem onaj koji dijeli autograme na sastancima s profesorima ili po tko zna kakvim inozemstvima nikada nije ni sanjao". "Solenoid" je knjiga njegove "neuračunljivosti, tuge i očaja", njegove luđačke potrebe da je napiše: uglavnom, između svih tih romana jedna od onih, kako sam kaže, istinskih knjiga. Ovako to objašnjava. Romani iznevjeravaju jedini smisao koji je pisanje ikada imalo: da samog sebe shvatiš do kraja. Samo je jedna riječ važna: ja. Nikad on, nikad ona, nikad ti. Knjiga mora biti znak, mora ti reći "idi onamo" ili "zaustavi se" ili "leti" ili "raspori si trbuh".
"Solenoid" je takva knjiga. Ako negira roman (ili "roman"), ne negira pisanje. Profesor vjeruje u znakove. Prisiljen je na to. U ćeliji smo, a s druge strane nemogući stanar ćelije (jer s one strane zida samo su provalija i more), kucka po našem zidu kako bi nam prenio plan za bijeg. Da bismo protumačili te znake moramo posumnjati u sebe, u "normalnost" koja nas okružuje. I onda pisati. "Bit ću jedini pisac-čitatelj te priče", kaže profesor rumunjskog, "nemam drugih pretenzija osim biti pisac-čitatelj-doživljavatelj svojeg života". "Solenoid" je romaneskna karta tog života. Na njoj nema označenog mjesta gdje se nalazi zakopano blago. Ali na njoj su znakovi i ona je samim time karta, karta jednog života "u najtužnijem gradu na licu Zemlje".
Kada Mircea Cărtărescu (Bukurešt, 1956.), romanopisac, pjesnik, i književni kritičar, jednom stane pred Gospodina možda će se predstaviti kao onaj čovjek "koji je dobio Nobela", ili onaj "koji je sa "Solenoidom" jedno vrijeme proveo, kao ime na papiriću, u šeširu iz kojeg se izvlače dobitnici Nobelove nagrade za književnost". Ali Gospodin ga neće slušati, umoran od njegovih riječi, kao što je umoran i od svih tih drugih koji mu dolaze. Jer Gospodin naravno zna, kao što je i Mircea Cărtărescu u "Solenoidu" znao sve te romanopisce i pročitao ih i prije nego što su išta napisali. Pa tako i zna da čovjek pred njim nije napisao roman, već kartu. Pravu kartu. Golemu, zamršenu kartu jednog života.
