Malj i mimoza, to je "Bolja od Berlina", četvrti album palestinskog muzičara Faraja Suleimana. Prvi je to Suleimanov album koji uključuje vokale, ne samo klavirsku svirku, centralnu u svim njegovim djelima. Rođen 1984. godine u selu Al-Ramah, Suleiman se selio između više palestinskih gradova baveći se glazbom, a na kraju se 2019. nastanio u Parizu. S piscem Majdom Kajalom na albumu "Bolja od Berlina" počeo je raditi prije tri godine, početkom pandemije, a iste su ga godine i dovršili. Kajal je rođen u Haifi 1990., u palestinskoj obitelji protjeranoj iz sela Barwa. Piše za dnevne novine Al-Safir u Bejrutu, a prvi roman "Tragedija gospodina Matara" objavljen mu je 2015.
Tamna srčika zajedničkog albuma Suleimana i Kajala je Haifa, grad niti jednom na albumu spomenut imenom. Izostavljanje imena je namjerno – za dvojicu autora Berlin je zamjenjiv, kao i svaki drugi bjelosvjetski grad. Haifa, bolja od Berlina, nije zamjenjiva. Kako u jednom intervju kaže Suleiman: "Samo vjerujemo da je Haifa ljepša od Pariza, Londona, New Yorka, ali nemamo to čime dokazati." Album, objašnjavaju autori, nije zamišljen kao posveta Haifi, to se desilo organski. O gradu govore kroz svoja iskustva: o stvarima koje vole i mrze, o kojima sanjaju, koje ih čine depresivnima, zbog kojih se osjećaju i propalo i procvalo.
Postoje gradovi za koje nam se tumači da su univerzalni, u koje se slila čitava priča planeta – što god da kažete o npr. New Yorku, zvuči kao relevantno za sve, ili nadrelevatno. Mali gradovi i sela, njihov spomen sam po sebi, uglavnom nije dovoljan za izražavanje univerzalnijeg ljudskog stanja. "Ovo je glavna stvar s kojom se pokušavamo suočiti na albumu: da naš grad nije ništa manje bitan od bilo kojeg drugog mjesta na svijetu, da je sposoban doživjeti i predstavljati mnoga ljudska stanja i priče i stvari za koje uvijek zamišljamo i osjećamo da se mogu dogoditi samo u velegradovima. Pričamo o mjestu na kojem ljudi osjećaju da njihove priče nisu vrijedne pričanja, da su dosadne. Da nemamo velike pisce, velike pozornice, velike glazbenike", kaže Kajal o albumu. Čim je Suleiman najavio turneju, za tri je sata rasprodana najveća dvorana u Haifi. U albumu su se, izgleda, prepoznali mnogi.
Na trenutke "Bolja od Berlina" zvuči kao romantično prisjećanje iseljenika koji domaju najviše voli izdaleka, ali u cjelini se album razotkriva kao mnogo kompleksniji od toga. Haifu se ispituje kroz kritičku leću, iscrtava se kontradiktorna realnost života u gradu koji je u zadnja dva desetljeća postao urbano kulturno središte Palestinaca koji žive unutar takozvane Zelene linije. Dvije se pjesme pritom posebno ističu, "Himna gentrifikaciji" i "Pitanja u glavi". U "Himni gentrifikaciji", Suleiman se pita: "Tko je rekao da će ulice ostati iste? Tko je rekao da se gradom još uvijek može šetati? Tko je rekao da susjedstvo ostaje naša nevina igra? Tko nam je ukrao prirodu i apelirao da čuvamo okoliš?"
Proces gentrifikacije, uvijek vezan uz rod, uvijek rasiziran, uvijek kapitalistički, u Haifi se pokazuje kao rezultat pripijenog saveza između izraelskog kapitala i politike gradske vlasti, a provodi se kroz mnoštvo projekata, uključujući i jedan naziva "Svemir 21". Procesi su to kojima se nastavlja i grana kapitalistička eksploatacija, a pritom upakirani u svjetlucavi omot "kulturne renesanse". O tome u jednom intervjuu govori i Kajal, skeptičan prema tzv. kulturnom otporu, nenaklonjen "pretpostavci da je kulturni rad dovoljan kao strategija za oslobađanje od bilo čega". Naročito je kritičan prema muzičkom i spisateljskom radu koji se zadržava sam na sebi. Naziva ga "pojednostavljenim razumijevanjem koje pomaže da izbjegnemo političku i društvenu odgovornost umjetnika kroz leksikon 'kreativnosti'". U kontekstu gentrifikacije Haife to se vidi kroz različite kulturne strategije kojima se grad i kulturni rad pokušava još više neutralizirati i komodificirati.
"Sudjelovali smo u gentrifikaciji pod zastavama 'kulture', 'noćnog života' i 'zabave'. U stvarnosti, praktički, kupili smo prostore koji su pripadali palestinskim izbjeglicama od izraelskih kompanija koje su te prostore ukrale i pretvorile ih u privatne biznise. Zatim smo krenuli stvarati 'kulturnu scenu' kroz te biznise", kaže Kajal. Time ukazuje na problematičan odnos između okupatorske države, privatnog vlasništva, grada i kulturnog rada. "Tko je premjestio pijacu u trgovački centar? Tko nas je istjerao iz kuća, razdijelio ih, a onda nam iznajmio garsonijere manje od lijesova? Tko je sagradio kule od stakla i uništio naš balkon?", pjeva Suleiman.
A taj balkon ("balkon uz balkon, bliže od dvije spojene usne"), provlači se i kroz drugu pjesmu, srceparajuću "Pitanja u glavi". U njoj Suleiman pjeva o usamljenosti gužvovitog Berlina, starom kvartu koji mu nedostaje, ćoškovima koje neizmjerno voli, ali im i podjednako zamjera. "Jel' se dolina stvarno osušila / Jel' ostalo samo kamenje / Imam neka pitanja u glavi / Ovdje u Berlinu boli / Lijepo je, vrvi od ljudi / Ali nedostaje mi Um Sabri / i najviše mi nedostaješ ti".
Poručuje da je bez brbljavih susjeda kava izgubila svaki smisao, zanima ga tko je svoju kuću iznajmio cinkeru, prisjeća se dizača utega Hamoudija koji odrađuje dvije godine u zatvoru zbog pljačke pošte, pita se radi li Atef i dalje na baušteli, je li ga umor u međuvremenu slomio. "Rade li barovi i dalje dokasno, zatvaraju li vrata tek u zoru? Jesi li ikada otišla s nekim drugim iz birtije leći na plažu?", pjeva kao da mu se srce kida.
A i kida mu se i kad konstatira kako "uvijek govore o ženi, a izostave muškarca iz svega", i kako ne zove da se ispriča, nego da se on i ona zajedno nasmiju činjenici da drugi pričaju njihovu priču.
"Bolja od Berlina" podsjeća nas da su naš život velike ljubavi i ljubavnici i momenti kad smo u ljubavi zastali, ali i ona starija žena s kvarta koja svakoga dana u isto doba sjedi na klupi kod igrališta, i klinci koji u daljini kriče nakon školskog zvona, i bijela mačka koja uvijek špija na susjedovom prozoru. A sposobnost da volimo gradove neopjevane, zanemarene, opustošene, zlostavljačke i zlostavljane, sposobnost je da nađemo u sebi nešto što je i dalje vrijedno voljeti. Da spasimo nešto među ruševinama i učinimo da na njima, možda, jednoga dana nešto raste.
Naročito je moćno što je jedan takav album palestinski proizvod, niknuo na teritoriju u kojem sve nijanse nestaju u tragediji o kojoj se naizgled zna sve, iako se već dugo ne pita ništa. Kao što piše George Elliot u "Middlemarchu", tragedija leži u samoj činjenici svoje učestalosti, stanja tihog očaja koja su previše trajna da bismo ih tretirali s osjetljivošću koju zahtijevaju. Kao da slušamo kako trava raste ili otkucaje vjeveričjeg srca. A trebali smo, piše Elliot, umrijeti od rike koja leži s onu stranu tišine.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
