Ljiljana Radonić je zamjenica direktora Instituta za kulturologiju Austrijske akademije znanosti i voditeljica projekta Europskog istraživačkog vijeća (ERC Consolidator Grant) o "globaliziranim muzejima sjećanja". Rođena u Zagrebu, životom i radom na austrijskoj adresi, habilitirala je i predaje na Odsjeku za politologiju Sveučilišta u Beču. Njezine knjige i članci bave se politikom prošlosti u Hrvatskoj i postsocijalističkim državama te suočavanjem njemačkog i austrijskog feminističkog pokreta sa ženama kao počiniteljicama nacističkih zločina. Za Novosti govori o zabrani komemoracije u Bleiburgu, revizionističkim politikama u Hrvatskoj i Europi te izjednačavanju nacizma i socijalizma u pojedinim muzejima postsocijalističkih zemalja.
Fokusiranje na žrtve, kao u muzejskom postavu u Jasenovcu, ostavlja malo prostora za suočavanje s ustašama kao počiniteljima zločina, s logorom kao "manufakturom smrti", s ustaškom ideologijom mržnje prema Srbima, Židovima, Romima itd.
Povod za ovaj razgovor su obilježavanje 77. godišnjice blajburške tragedije i zabrana austrijskih vlasti da se središnja komemoracija održi na njihovom tlu. Kao članica Komisije eksperata za zabranu održavanja središnjeg komemorativnog skupa u Bleiburgu, koju je austrijski parlament potom i usvojio, možete li nam kazati kako je donesena i što je bilo ključno za takvu odluku Komisije?
Komisija je ispitivala je li moguće spriječiti buduće komemoracije u Bleiburgu zbog ondje stalno prisutnih fašističkih elemenata. Prema austrijskom pravu, to se ne može postići općom zabranom, nego se prijava svakog okupljanja mora (pre)ispitati nanovo svake godine. U izvještaju Komisije pod vodstvom pravne sekcije austrijskog Ministarstva pravosuđa obrazloženo je zbog čega je to tako; naravno, ne zato što je austrijska država protiv komemoriranja mrtvih, nego zato što taj događaj, koji uključuje okupljanje na groblju, "procesiju" i skup s misom na Bleiburškom polju, sadrži i ekstremno desničarske, pa i fašističke elemente. Komemoracija se dakle održavala pred spomenicima "u čast i slavu poginuloj... hrvatskoj vojsci", kao što je pisalo u hrvatskoj verziji teksta na spomeniku, koji je odnedavno odstranjen. Na njemu je isprva ostala šahovnica s prvim bijelim poljem, koju je Komisija u ovom kontekstu jasno ocijenila kao ustaški grb, no i ona je početkom mjeseca uklonjena, što je još u veljači zatražila okružna vlast, tzv. Bezirkshauptmannschaft Völkermarkt. Za razliku od hrvatske verzije, u tekstu na njemačkom jeziku koji je ostao na spomeniku piše: "U spomen palim Hrvatima." Dok je znači hrvatska verzija na polju otvoreno slavila, i na groblju i dalje slavi ustašku vojsku, austrijska se verzija pretvara da se u Bleiburgu radi "samo" o komemoraciji palih vojnika. Sljedeći element svih dijelova komemoracije bile su zastave, kape, majice i slično s ustaškim motivima i sloganom "Za dom spremni" koji u ovom kontekstu – pa i tamo gdje se koristi u kombinaciji sa simbolima HOS-a koji se navodno odnose samo na Domovinski rat – jasno koketira s ustašama. U izvještaju je i pojašnjeno da su ne samo nacistički već i fašistički simboli u suprotnosti s Austrijskim državnim ugovorom iz 1955. godine. Sljedeći argument je bio da Počasni bleiburški vod kao organizator komemoracije do danas na svojoj web-stranici iznenađujuće otvoreno piše o nadi "većine hrvatskih izbjeglica" nakon 1945. da će ustaše "uz suglasnost poglavnika" uspjeti podići revoluciju u domovini. Taj tekst istovremeno paušalno identificira "većinu hrvatskih izbjeglica" kao ustaški orijentiranu, bez uvida u to da su mnogi emigrirali iz posve drugih razloga. Pokušaj skrivanja najotvorenijih ustaških elemenata, koje sam dugo godina doživljavala na toj komemoraciji, samo pokazuje trud da se opća svrha komemoracije sakrije od austrijskih vlasti – kao što je to razvidno u već spomenutoj hrvatskoj i njemačkoj verziji teksta na spomeniku.
Oreškovićeva vlada
Nakon što je Austrija zabranila komemoraciju, ona je prebačena u Hrvatsku: svete mise se održavaju na Mirogoju i Udbini, sve pod pokroviteljstvom države? Što mislite o tome?
Iako je važno u ovom slučaju osuditi i partizanske zločine, masovna ubojstva počinjena na teritoriju Jugoslavije bez suđenja žrtvama nakon neuspješnog pokušaja predaje Britancima na Bleiburgu, među kojima je osim ustaša i domobrana u manjem omjeru bilo i civila, komemoracija zbog fakata koje sam već navela nije išla u tom smjeru. Gdje god da se komemoracija održava, trebalo bi biti jasno da glorifikacija NDH nije dozvoljena i da hrvatska vlast i Crkva takve skupove ne smiju podržavati, a kamoli biti pokrovitelji. Pokroviteljstvo je nasljedstvo devedesetih, kad se činilo važno napokon govoriti i o partizanskim zločinima, no od početka je to sadržavalo glorifikaciju NDH kao konstitutivni element.
Pa ipak, vama je poznato da krajnja desnica kad govori o partizanskim zločinima ima za cilj relativizaciju Narodnooslobodilačkog rata i antifašizma. Kako gledate na tu činjenicu u kontekstu svoje doktorske teme o politici prošlosti u Hrvatskoj između povijesnog revizionizma i europskih standarda? Na koncu, što čini europske standarde u tom smislu?
Slažem se da oni s desnice koji naglašavaju partizanske zločine ne samo da umanjuju važnost antifašističke borbe nego i demoniziraju partizane i delegitimiraju NOB koji je nedvojbeno bio protiv zločinačkih nacista te stranih i domaćih fašista. Činjenice su na znanstvenom nivou sasvim nesporne i uglavnom dobro istražene – koliko god ih revizionisti dovodili u pitanje primjerice frazom o "novim dokumentima" o Jasenovcu. U Hrvatskoj bi trebalo postati općeprihvaćeno znanje da je NDH bila rijedak primjer kvislinškog režima koji je samostalno organizirao logore smrti, dok je kolaboracijska vlada na primjer u Slovačkoj "svoje" Židove i Rome isporučivala nacistima. Deportacije iz NDH u Auschwitz bile su iznimka, a ne pravilo. U mojem doktorskom radu iz 2009. o ratu oko sjećanja i hrvatskoj politici prošlosti, s fokusom na Jasenovac i Bleiburg, pisala sam o tome da su ratovi u procesu raspada Jugoslavije bili i ratovi oko prošlosti s kojom se dotad nismo suočili. U procesu europske integracije mogao se promatrati i snažan trend samokritičnog suočavanja s prošlošću, a ne samo shvaćanja "nas" kao najvećih žrtava nekih vanjskih snaga ili demona.
U postsocijalističkim državama antifašizam je delegitimiran zajedno sa socijalističkom ideologijom. Skupa sa svim socijalističkim mitovima o revoluciji i "bratstvu i jedinstvu", te su države prekrižile i stvarnu borbu protiv nacizma
Koliko je pak relativizacija povijesnih činjenica trend u drugim europskim zemljama i što je uvjetuje?
Dok su se postsocijalističke države trudile pristupiti Europskoj uniji, osnivanjem novih muzeja, spomenika i povijesnih komisija pokušavale su dokazati da su spremne za Europu. Nažalost, nakon te faze najprije u Mađarskoj, a onda i u Poljskoj došle su na vlast stranke koje kombiniraju revizionizam s autoritarizmom, pa to više nisu slobodne demokratske države, nego pokušavaju oktroirati svoju iskrivljenu verziju povijesti kao jedinu moguću. Slične trendove smo doživjeli u Sloveniji s Janezom Janšom, koji je konačno izgubio izbore nakon masovnih protesta. U Hrvatskoj smo takav razvoj imali prije svega za vrijeme vlade Tihomira Oreškovića 2016., koja nije srušena primjerice zbog toga što je Zlatko Hasanbegović instaliran kao ministar kulture i tako bio zadužen za Jasenovac, nego zbog posve drugačijeg skandala oko stvarnog lica te vlade, Tomislava Karamarka. Posebno je opasno kad je ista dominantna stranka ne samo u vladi nego su i predsjednik ili predsjednica države iz iste stranke – posebno ako zajedno zatvaraju prostor slobodnog diskursa i kriminaliziraju drugačije stavove o prošlosti. Mislim da nam primjer Poljske i Mađarske pokazuje da se Hrvatska mora jasno i glasno izjasniti za put demokracije, slobode tiska i mišljenja te samokritičnog suočavanja s prošlošću.
Koje probleme zamjećujete kad spominjete hrvatski put ka demokraciji i slobodi tiska? Jesu li komemoracije zapravo danas nužno zlo, kao što se ponegdje može čuti? Prije svega, vidimo koliko one polariziraju društvo. To, naravno, nema veze s čuvanjem sjećanja na žrtve.
U devedesetima i nakon rata, u eri Franje Tuđmana, demokracija i sloboda tiska ostale su ograničene. Nakon što je HDZ izgubio izbore 2000. godine započela je ozbiljna konsolidacija demokracije, koja je unatoč svim problemima do danas manje-više uspješna. Jedan dio takve demokracije su debate oko interpretacije prošlosti. Da, komemoracije polariziraju društvo, ali odgovor na to ne može biti da ih zato treba ukinuti. Suočavanje s prošlošću je neophodno, pri čemu nam treba održavanje nivoa respekta prema drugima i prihvaćanje znanstvenih saznanja. Komemoracije u Jasenovcu na primjer nekima smetaju jer stalno podsjećanju na ustaške zločine i ne dozvoljavaju pozitivnu identifikaciju s NDH. Ali ne samo zbog toga, one se moraju nastaviti. Zločini partizana se moraju osuditi, no buduća zrela hrvatska demokracija komemoracije vezane uz njih nikako ne smije kombinirati s revizionizmom oko ustaških zločina.
Putinovi apsurdni argumenti
Desetak ste godina putovali širom Europe istražujući memorijalne muzeje u postsocijalističkim zemljama koje financira država, između ostalog i Memorijalni muzej u Jasenovcu, o čemu govori i vaša knjiga "Der Zweite Weltkrieg in postsozialistischen Gedenkmuseen" ("Drugi svjetski rat u postsocijalističkim memorijalnim muzejima"). Što ste zaključili?
Analizirala sam funkciju koju su ti muzeji imali u procesu pristupanja EU-u i ustanovila da su postojale dvije strategije. Jedna grupa muzeja, npr. Muzeji okupacije u baltičkim državama, tražili su od Europe, odnosno Europske unije da konačno prizna patnju njihove zemlje. Započinjali su stalne postave izjednačavanjem nacizma i socijalizma, Hitlera i Staljina, da bi se onda izložbom trudili pokazati da su staljinistički zločini bili gori od nacističkih. Sjećanje na holokaust tim se muzejima činilo kao prijetnja za priču o "našoj" patnji – onoj većinskog stanovništva tih država. Tako Muzeji okupacije u Vilniusu i Rigi "naše" žrtve sovjetske okupacije prikazuju s puno empatije pomoću privatnih fotografija, biografskih predmeta i priča, dok se židovske žrtve nacističke okupacije prikazuju kao anonimna masa ljudi ili kao leševi. Druga grupa, u koju spadaju Hrvatska i Jasenovac, otvorila je nove stalne postave ili muzeje koji su se snažno orijentirali prema muzejima na zapadu, poput američkog Muzeja holokausta u Washingtonu, kao dokaz da su te države spremne za pristup Europskoj uniji. Tako Jasenovac po dizajnu stalnog postava sliči Memorijalnom centru holokausta u Budimpešti, iako Jasenovac nije prije svega muzej holokausta. Međunarodni trend fokusiranja na individualne žrtve, koji je tadašnja ravnateljica JUSP-a Nataša Jovičić bila preuzela, u jednu ruku služi kao dokaz spremnosti za Europu. A u drugu ruku fokusiranje na žrtve ostavlja samo malo prostora u postavu za suočavanje s ustašama kao počiniteljima zločina, s logorom kao "manufakturom smrti" u kojoj se ubijalo maljevima i noževima, s ustaškom ideologijom mržnje prema Srbima, Židovima, Romima itd. Preuzimanje međunarodnih muzeoloških standarda i fokus na žrtve tako se mogu iskoristiti za domaće svrhe i izbjegavanje teških tema.
Prema vašem istraživanju, ispada da katkad imamo posla s dvije različite Europe. Koliko je Europa, u kojoj u ovom trenutku bukti rat, zapravo danas antifašistička?
Problem je u tome da je antifašizam u postsocijalističkim državama delegitimiran zajedno sa socijalističkom ideologijom. Skupa sa svim socijalističkim mitovima o revoluciji i "bratstvu i jedinstvu", koji su u Jugoslaviji nakon 1945. na primjer izostavili građanski rat između ustaša, četnika i partizana i pojednostavili priču, postsocijalističke države su prekrižile i stvarnu antifašističku borbu, to jest borbu protiv nacizma. Rusija se, što se tiče trendova oko kulture i politike sjećanja, već duže razvija u drugačijem smjeru od ostatka Europe i nema taj fokus na žrtve rata i genocida koji vidimo drugdje. Apsurdno je da se Putin danas poziva upravo na antifašizam kako bi legitimirao svoj zločinački rat i napad na Ukrajinu. To, naravno, s antifašizmom nema nikakve veze. Putin je taj koji etablira totalitarni režim kojemu se treba odlučno suprotstaviti.
