Ljiljana Nikolovska rođena je 1964. u Splitu. Imala je 19 godina kad se pridružila grupi Magazin kao pjevačica, a te 1983. na Splitskom festivalu Magazin je izveo pjesmu "Kokolo". Istoimeni album, objavljen krajem godine, dosegnuo je platinastu nakladu, a Magazin je postao jedan od najpopularnijih bendova u Jugoslaviji te je do dan danas ostao simbolom muzičkih osamdesetih. Ljiljana 1990. seli u SAD, a od 1995. sa suprugom živi i radi u San Pedru u Kaliforniji. Uz rad u muzičkom studiju, Nikolovska je bila politički aktivna kao volonterka u kampanjama Bernija Sandersa, jednog od kandidata Demokratske stranke na predizborima za predsjednika SAD-a 2016. i 2020. godine. U hrvatski se politički život uključila kandidiravši se na zadnjim parlamentarnim izborima u VIII. jedinici ispred Radničke fronte. U Hrvatsku dolazi sve rjeđe, pa smo razgovor vodili online. Ali, kako nam je otkrila, uživa u online komunikaciji i umrežavanju, pa zbog njene neposrednosti imamo osjećaj kao da ispijamo kavu na splitskoj Rivi.

Krenimo od vaše svakodnevice – u San Pedru živite sa suprugom, sinom i mačkama. U više ste navrata spominjali da uživate u svom vrtu i radu u studiju. Kako izgleda vaš život danas i je li Kalifornija, kako nam je obećala pjesma, "samo Coca-Cola i sjaj"?

Ovo sa suprugom, sinom i mačkama zvuči idilično, sviđa mi se. Usput, čekam da Coca-Cola izumi Cocktu, izbirljiva sam kada je riječ o doziranju dnevnih otrova, pogotovo ako su u pitanju kompanije koje u toj mjeri zagađuju planetu i kradu vodu. Naravno da Kalifornija nije samo sjajna, ali ono što mi je važno jest da je progresivna i to je ono što me za nju veže. Veže me i obitelj, glazba, zajednica, ogromno neprobojno klupko ideja, kreacije, optimizma, ideala, suradnje i aktivizma koji ovdje nikada ne spava, hiljade malih "komuna" s vlastitim komunikacijskim kanalima koje monopolistički mainstream skoro ni ne dodiruje. Kalifornija ima puno problema, ali ih za razliku od mnogih drugih zajednica pokušava riješiti. Iskreno, uvijek mi je čudno kada me netko pita nešto o mom životu, kome je to zanimljivo, ali da, njega čine obitelj, kuća, studijski rad, aktivizam, koledž, vrt i kratka putovanja kada stignemo. Što reći o Kaliforniji nakon Eaglesa: 'Relax', said the night man, 'We are programmed to receive. You can check-out any time you like, But you can never leave!'

Magazin je bila i neka mama u publici kojoj nije smetala cura na pozornici u konfekcijskom odjelcu, dijete koje je voljelo naše plesne parodije, kapetan trajekta ili vozač autobusa kojeg je putnik zamolio da pojača radio i nitko se nije bunio

Dosta vremena provodite u studiju. Koliko je pandemija utjecala na vaš studijski rad? Osim produciranja projekata drugih muzičara, radite li i vlastite projekte?

Pandemija je promijenila studijski rad u smislu grupnih snimanja uživo, onemogućila je i nastupe, ali današnja je tehnologija popunila većinu rupa. Prije 15-ak godina si recimo trebao na mjesec dana ugostiti i smjestiti cijeli bend iz Napulja, Buenos Airesa ili New Yorka s kojim surađuješ, danas jedni drugima jednostavno prosljeđujemo materijale. Vlastite projekte trenutno samo sakupljam. U moru materijala i sadržaja koji nas okružuje, često mi netko dođe s fantastičnom idejom koju minimalno obradim i spremim "za kasnije". Previše ideja, premalo vremena... Trenutno mi je prioritet završiti porodičnu biografiju prije nego djeca postanu punoljetna. Zvuči pomalo privilegirano u ovim šokantnim i morbidnim vremenima.

 

Magazin ne pamtim kao fenomen

Nećemo vas pitati što mislite o današnjem Magazinu, ali nas zanima kakvu muziku volite slušati i postoji li neki domaći muzičar ili muzičarka s kojim još niste imali prilike surađivati, a htjeli biste?

Gitarista i basista nekog originalnog benda sami ne mogu više tvoriti taj isti bend. Možda je šteta ne koristiti prepoznatljiv naziv dok god je moguće, ali to je dvosjekli mač jer prodaješ nešto čega više nema, nije važno je li ovo novo bolje ili lošije, drugačije je. I to se uvijek osjeti. Ljude za muziku vežu sjećanja i emocije i na ovakvom pristupu možeš kratkoročno profitirati, ali dugoročno gubiš identitet. Slušam sve što mi prija, a muziku dijelim na dobru, lošu, dosadnu i magičnu. Sve se da iščitati iz te četiri kategorije. Baš me zanima jeste li imali koga u vidu kada ste me pitali za suradnju?

Pale su mi napamet sjajne domaće kantautorice, od Sare Renar, preko Nine Romić do Luce.

Pa hvala na ideji! Što se dosadašnjih suradnji tiče, prije par godina radili smo na kompilaciji s Dušanom Kojićem Kojom i Disciplinom kičme i sa sjajnim mladim muzičarem i producentom Vaskom Atanasoskim. Također, suradnju predlažemo i onima za koje se zainteresira živuća punk legenda i jedan od naših stalnih producenata Mike Watt. Sigurno bi mi bilo gušt raditi s malim Matijom Dedićem i Vasilom Hadžimanovim. Meni su uvijek zanimljivi i Edo Maajka i TBF, a vjerojatno ću u budućnosti nešto napraviti s Davorom Toljom za Radničku frontu, spori smo, ali planiramo. Nezahvalno mi je pričati o suradnjama i mogućim suradnjama jer ne mogu nikako spomenuti sve sjajne autore i izvođače, ali oko zajedničkog rada imam samo jedno pravilo. Ako nismo frendovi, ne možemo raditi. Frend je meni netko koga ne moraš dobro poznavati, ali si uzajamno želite sve najbolje. Nemam ni ambiciju ni motivaciju za drugi tip rada.

Vratimo se malo u sretniju prošlost. Na Facebooku ste pisali kako vam je otac iz Splita donio staru značku "Estradni radnik Jugoslavije". Kako je bilo biti jedna od najpoznatijih estradnih radnica Jugoslavije 1980-ih i kako sebi objašnjavate fenomen tadašnjeg Magazina?

"Zaslužni estradni radnik SFRJ" nije bila samo značka, već državno priznati umjetnički status koji je bio vezan uz određene beneficije, stambene, penzione i slično. Nekada su postojali vrlo striktni uslovi za dobivanje takvog statusa, sjećam se da su ga naprimjer odbili pjevačici Lidiji Percan. Oliver je, mislim, na račun njega 1987. dobio svoje potkrovlje u Splitu, a status je stekao godinu dana prije bubnjara Magazina Ante Miletića i mene, s tim da je moj devedesetih potpuno izbrisan iz hrvatskog registra. No nebitno, to sam i očekivala od tadašnje vlasti. Magazin ne pamtim kao fenomen. Znam samo da smo konstantno putovali, znali smo imati po dva-tri, čak i četiri koncerta dnevno, nekad u dva različita grada u istom danu. Valjda kada nemaš vremena sebe ugledati na televiziji, nemaš predodžbu o nekom statusu i popularnosti. Doduše, sjećam se da nas je baš veselilo kada bismo na putu u kombiju čuli neku našu stvar na lokalnom radiju, pogotovo nakon onog nagradnog fijaska s "Piši mi" na Zagrebfestu 1985. godine, kada je publika napustila Lisinski jer nismo pobijedili.

Nakon 22 godine suđenja za stanu u Splitu, koje je moje roditelje koštalo života, pobijedili smo na sudu, ali moji nikada nisu dobili bar nekakvu ispriku, a kamoli odštetu za taj sramotni proces

Koja su vam najdraža sjećanja iz tog perioda?

Publika, ta interakcija je bila neopisiva. Magazin je bila i neka mama u publici kojoj nije smetala cura na pozornici u konfekcijskom odjelcu, dijete, koje je voljelo naše plesne parodije, svekrva, koja nije skrivala da također ide na koncert, kapetan trajekta ili vozač autobusa kojega je putnik zamolio da pojača radio i nitko se nije bunio. Ne znam, mladost i entuzijazam skoro uvijek nađu plodno tlo, čak i kad je ponekad ono što radiš nemušto ili patetično umotano, a i toga smo imali napretek. Kada se sjetim nekih od tekstova, zgrozim se, ali bilo je tu i par bezvremenskih, tako da mi nije žao. Prijemčivost tih pjesama možda leži i u njihovom, tada neobičnom, specifičnom miksu popa i folka, koji je kreiran u suradnji s velikim brojem ljudi iz branše, za razliku od ekskluzivne manufakture kojom se autori u regiji bave od devedesetih.

Kako je izgledao muzički rad prije, kako je vi nazivate, ekskluzivne manufakture?

Pa bez Nenada Ninčevića, Zvonimira Stipičića Miša, kasnije Marine Tucaković, Hrvoja Hegedušića, Mate Došena, Vesne Srećković, Gabi Novak, Željka i Krešimira Žindarića, Ksenije Erker, Željka Brodarića-Jappe, Damira Mihanovića Ćubija, Vedrana Božića, Zdenka Runjića, Hrvoja Grčevića Grge, Vladimira Bubića Bubija i još hrpe ljudi, mogla bih nabrajati do sutra, ono što smo svi poznavali kao Magazin ne bi ni značilo ni zvučalo isto. Veliki je broj ljudi doprinosio svojom kreativnošću, pomagao u promociji. Razumijem ja današnju matematiku, od nečega treba živjeti, ali ne razumijem tu novu autorsku ekskluzivu. Što više ljudi, veći je dijapazon ideja, kvalitetniji odabir materijala za albume. Smanjiti ovakav tim na nekoliko ljudi umjetnički nema nikakvog smisla.

Iz bolje u lošiju prošlost – u Ameriku ste odselili godinu dana prije rata. Koje je vaše iskustvo života devedesetih i praćenja situacije u bivšoj državi s drugog kontinenta, pogotovo s obzirom na to da su vaši roditelji u to vrijeme izgubili stan u Splitu samo zbog "krivog" prezimena?

Da, odselila sam se 1990., ali smo tek bili završavali album "Dobro jutro" pa sam se često vraćala i odrađivala promo turneje tokom 1991., dok Danijela nije bila spremna za nastupe. Dolazila sam redovito sve do 1996., kada me bend zamolio da im se pridružim na još par gaža u Hrvatskoj i Sloveniji. Sjećam se da nam je 1991. na vrata u stanu u Splitu pokucala nekakva patrola. Ušli su, pozdravili, čula sam jednoga kako dovikuje nekom s vrata: "Nema problema, ovo su roditelji naše Ljilje!" Pristojno nas pozdrave i odu. Idući koji su se pojavili bili su crnokošuljaši. To ne bi bio toliki problem da imamo iole nezavisno sudstvo, ali nažalost, istina je obratna. Nakon 22 godine suđenja, koje je moje roditelje koštalo života, pobijedili smo na sudu, ali roditelji nikada nisu dobili bar nekakvu ispriku, a kamoli odštetu za taj sramotni proces. Ako radniku ili penzioneru moraš ukrasti da bi stvorio državu, nisi državnik, nego običan švercer zmijskog ulja za upalu desni. Jasno mi je da su se ljudi tada bojali svega i svačega kada su u pitanju drugi, nejasno mi je zbog čega danas ne reagiraju kada su u pitanju njihovi vlastiti životi.

 (Foto: Davorin Višnjić/PIXSELL)

 

Sve zemlje nastale raspadom SFRJ su naše

Aktivni ste na društvenim mrežama. Koristili ste My Space, a sada imate pravu malu virtualnu zajednicu na Facebooku u kojoj razgovarate sa svojim fanovima i prijateljima. Koliko vam je povezivanje s ljudima iz Hrvatske i ostatka bivše Jugoslavije važno?

Mladima je to apstrakcija, ali mi smo generacija koja je ulazila na net utipkavajući kȏd. Imali smo nešto što se zvalo WebTV, priključili bi se na TV ekran i dial-up zemljanu žicu i koristili internet. Tako da sam otpočetka online, da. A Facebook mi služi uglavnom za zabavu, razgovor, tu i tamo razmjenu informacija jer pripadam velikim grupama aktivista i svaki medij nam je u toj ulozi koristan. Ali prije nego se razvežem o aktivizmu, recite mi vi imam li, prateći preko društvenih mreža i portala, iskrivljenu sliku neimaštine u bivšim jugoslavenskim zemljama ili je situacija zbilja na egzistencijalnom i mentalnom rubu?

Da skratimo – nemate iskrivljenu sliku. Ali, vratimo se još malo vašem aktivističkom radu, što vas je potaknulo da se priključite kampanji Bernija Sandersa?

Odakle da krenem – u SAD-u imaš pravo na izbor između 3272 ljuta umaka u dućanu, a nemaš pravo na zdrave zube. Dostupno zdravstvo ne postoji. Državni vrtići, plaćeni rodiljni dopust ili bolovanje ne postoje. Minimalna satnica se nije mijenjala u zadnjih 12 godina, a prije toga je porasla za jedan dolar. Zatvora ima deset puta više nego osnovnih škola jer su profitni. Zakone nam otvoreno, direktno sastavljaju i dostavljaju naftni, farmaceutski, ratni i Wall Street lobisti. Sedamstotinjak ljudi posjeduje preko 90 posto zemlje. Srećom, sve im se ovih dana pomalo obija o glavu jer su Amerikanci tokom pandemije odlučili da im je dosta i sada odbijaju raditi za kikiriki. Jedan McDonald's ili Starbucks najednom mogu ponuditi tri puta veću satnicu nego prije godinu dana, a svejedno im nedostaje radnika. Mi se kao najbogatija federacija na svijetu bukvalno raspadamo. Imamo nestašice i inflacije kao Jugoslavija osamdesetih. I zato Bernie i zato demokratski socijalizam. Volontirala sam na obje predsjedničke kampanje Bernija Sandersa preko tzv. Online Response Teama, "ćelija" koje su služile za internetski marketing, povezivanje i organizaciju aktivista na terenu. Na taj je način radilo preko četiri milijuna volontera, a organizirao nas je kalifornijski demokratski kongresmen Ro Khanna, da bismo s vremenom sami preuzimali vođenje različitih kanala. Ove se veze nisu pokidale ni nakon izbora, i danas aktivno vodim jedan tim.

U SAD-u imaš pravo na izbor između 3272 ljuta umaka u dućanu, a nemaš pravo na zdrave zube. Zakone nam otvoreno, direktno sastavljaju i dostavljaju naftni, farmaceutski, ratni i Wall Street lobisti

Može li se uopće situacija u SAD-u uspoređivati s jednom europskom (polu)periferijom?

Mislim da mi živimo vašu budućnost i to me boli jer je vi ne vidite. Zdravstvo se u svim ex Yu zemljama raspada da bi ga tajkuni pod parolom "Vidiš da ne šljaka!" privatizirali, a onda više nema pravila, bolesnik postaje potpuno nebitan. A sve te fore su milijun puta oprobane i prilično jeftine – postepeno smanjuješ ulaganja da bi nešto prestalo biti funkcionalno, vičeš "Vatra!" i prodaš privatniku. Na kraju od obične ulične lopuže, makar na kratko, postaneš kapitalistički heroj, a kada ljudi shvate što se događa, bude kasno. Zato me boli gledati što se događa u mojim zemljama, jer sve su to moje zemlje, sviđalo se to nekome ili ne. Sve zemlje nastale raspadom SFRJ su naše. Znaju me Ameri pitati kako je netko "naš" ako je iz Travnika ili Skopja. A kako nije?

 

Radnička fronta ima integritet

Javno podržavate rad Radničke fronte, podržali se i predsjedničku kandidaturu Katarine Peović pa na koncu i bili kandidatkinja na parlamentarnim izborima tadašnje zeleno-lijeve koalicije za VIII. izbornu jedinicu. Što vas je posebno privuklo u programu RF-a da ste se odlučili aktivno angažirati?

Radnička fronta je autentična, mlada, progresivna, nepotkupljiva i ima fucking integritet. Ostavite ovo fucking, psovke služe da se njima koristimo. A integritet je u politici stvarno rijetkost. Kraće bi mi bilo reći s čime se ne slažem u njihovoj politici, jer slažem s cijelim programom, osim dvije, tri sitnice. Posljednja smo tri desetljeća reciklirali uvijek iste ljude pa mi je čak i čudno pitanje zašto sada RF. Katarina Peović mi je kao predstavnica neke nove struje upala u oko s obzirom na to da sam pratila domaću političku scenu pa smo se počele dopisivati, upoznala me s ostalim aktivnim RF-ovcima i pitala me bi li se priključila, na što sam rado pristala. Nekad se ljutim na njih jer ne govore dovoljno javno koliko zapravo svakodnevno pomažu na terenu, kontaktiraju radnike i radnice, doniraju, glasači nisu ni svjesni da oni jedini novac koji dobiju u Saboru ne stavljaju u svoj džep. Twain je napisao: "Pošten čovjek u politici svijetli kao svjetionik." Tako i oni.

Lokalpatriotizam i da hoćemo ne možemo izbjeći, pola domaće diskografije uči nas da je veza sa Splitom i Dalmacijom neraskidiva koliko god daleko odemo. Što vam najviše nedostaje kada pomislite na Split?

Nedostaje mi stari Split kojeg više nema. Grad humora, beštima, serenada i suza, barki, kamena, cementa i zelenila, ruža, jorgovana i tratinčica, grad koji je proizvodio od najbolje krafne na svijetu do prekooceanskog broda. Nedostaje mi refužo bijela čokolada u Bonačića koju sam kupovala s ćaćom, Splitsko ljeto na kojem sam nastupala s baletnim studijom. Ljeti smo mi klinci cijelu sezonu na ulicama izigravali bobije i od turista učili sve strane jezike u hodu, a jedini cilj je bio pred jesen nekako doći do para za Super Rifle u švercera. Bio je to grad s velikim lutkarskim kazalištima, knjižarama, sjećam ga se punog arzelinki, pamtim naivce, dišpetože i genijalce, klape po kantunima, hrpu djece na ulicama i plažama, plesnjake i disko, mjesne zajednice, pune bašte domaćih ljudi. Raznolik, otvoren i zajebantski grad, grad u kojem su redikuli bili selebritiji, a selebritiji samo dica iz ulice, Lepin i Smojin grad, ponekad zločest, ali na kraju nikada ni nepravedan ni crn. Bio je to grad svih boja u kojem si bio ismijan u lice, a branjen iza leđa. Kada ste spominjali fenomen Magazina, ma Split je bio fenomen, i zato su ga prvog žrtvovali, kao da su cijeli grad bacili u more.

U ime svih fanova "starog" Magazina, kojim biste stihovima završili ovaj intervju?

Osim one naše "Motori, motori", koju svi znaju (smijeh), evo jamice joj i dalje krase lice kao ljubice. Ali ne možemo ovako završiti, s kojim biste vi stihovima u ime svih fanova bilo koje verzije Magazina završili intervju?

Može za ovu priliku "vjetrovi zapuhali, narodi se budili"?

Apsolutno.

 

Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma