KRAJ POVIJESTI; poznat, podosta kontroverzan i osporavan, ali nerijetko i površno shvaćen koncept koji povezujemo s Francisom Fukuyamom. Elaborirao ga je početkom 1990-ih u knjizi "The End of History and the Last Man" i jedan je od čuvenijih iz arsenala tzv. teorija endizama ili krajeva. Poznate su još i teze o "kraju ideologija" Daniela Bella s početka 1960-ih, a sociolog Georg Ritzer piše o "kraju rada" sredinom 1990-ih.
"Kraj povijesti" najčešće se interpretira na način da je njime Fukuyama, u slogu neokonzervativnih pristupa, želio naznačiti dovršetak jednog dugog povijesnog razdoblja. Autor mu pristupa i analizira ga u širokom zahvatu, prati ga linijom Platon – Hegel (uz nenadmašnu interpretaciju Hegela koju je izveo Kojêve), s tezom da svojevrsno finale, krajnju točku tog dugog historijskog razdoblja, predstavlja epoha zapadnjačke liberalne demokracije, sparene s političkom ekonomijom kapitalizma. Takav model, smatraju zagovornici, nije idealan, ali je "najbolji od svih mogućih svjetova", na tragu česte parafraze Leibnizove misli.
Naravno da Fukuyaminu tezu ne treba shvatiti doslovno. Uostalom, i sam je autor na nekim mjestima u knjizi nedvosmisleno kritičan spram liberalno-demokratske paradigme, njenog karaktera i kapaciteta, a i tokovi historijskih zbivanja s kraja 20. i početka 21. stoljeća itekako ukazuju na dinamičnu narav povijesti i žilavost ideologija. Historija se posebno "vratila" na velika vrata nakon američkog 11. rujna 2001., a iz ideologije nikada nismo ni izašli, niti je to uopće moguće, bez obzira na to što o tome mislili i imali za reći ortodoksni ekonomisti i političari tzv. centra. Objavljivanje Fukuyamine studije koincidira s počecima ratova na prostoru socijalističke Jugoslavije, što je mnogima poslužilo kao polazište za kritiku njegovih teza jer se, eto baš tu kod nas, uprizorio ne samo dijalektički karakter povijesti, već i njena svojevrsna atavistička reverzibilnost u vidu uvijek vrebajućih pošastnih aveti kakve su revizionizam, neonacizam i neofašizam. Mnogi smatraju, što je često spominjana teza vezana uz ovu regiju, da mi zapravo imamo "višak povijesti", aludirajući time na teško rješive konflikte po pitanju razumijevanja sukoba na jugoslavenskom prostoru, kako onih iz Drugog svjetskog rata tako i recentnijih ratova iz 1990-ih. Također, kapitalistička liberalna demokracija, u onim verzijama u kojima je zaživjela u postsocijalističkim državama nekadašnje SFRJ, ne samo da nije doprinijela rješavanju spomenutih ideoloških sporova u tranziciji, već je dala zamah i nekim ključnim socio-ekonomskim tranzicijskim procesima, privatizaciji i deindustrijalizaciji, koji će se dugoročno pokazati podjednako destruktivnima kao što su bili razorni i ratovi.
