KOMUNJARE; jedan od onih pojmova, karakterističnih za ideološke aspekte tranzicije, kojim se žele postići učinci jake difamacije, ponekad i etiketiranja do progona, koliko javno-medijski eksponiranih društvenih, umjetničkih, intelektualnih i političkih protagonista, toliko i "anonimnih" ljudi iz šire zajednice, za koje subjekti adresiranja ovog termina procjenjuju da simboliziraju zagovornike ili promotore lijevih političko-ideoloških stavova, socijalizma, komunizma, anarhizma... a u našem internom kontekstu i jugoslavenske ideje, te s njom povezivih, a navodno prevladanih, vrijednosti.
Specifičnost ovog, kao i nekih njemu srodnih stigmatizacijskih pojmova, kakav je recimo "srbočetnička soldateska", u tome je da već svojim leksikom i zvučnošću ima za cilj proizvesti spontane organske učinke gađenja, odvratnosti i neprijatnosti. Zato komunjare, a ne naprosto komunisti, što predstavlja etimološki predložak, u formi i značenju, ovom pojmu. U prilog ovoj tezi ide već i paušalan, nesistematičan pregled nekoliko popularnih internetskih foruma u Hrvatskoj, koji daje zanimljive i znakovite uvide da se u komentarima uz riječ komunjara često pojavljuju epiteti poput: debeo, mastan, slinav, zadrt, govno.
Simptomatičan je i kontekst povremene upotrebe ovog pojma u povijesno-političkoj perspektivi. Naime, etiketa komunjare pojavljuje se i sa svrhom diskreditacije brojnih partijskih prvoboraca najjače stranke u novijoj hrvatskoj povijesti, Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), kao licemjera, interesdžija i beskičmenjaka. Aludira se time na dobro poznatu činjenicu da je gotovo sto hiljada nekadašnjih članova Saveza komunista Hrvatske (SKH) početkom 1990-ih, motiviranih osobnim prosperitetom, karijernim i materijalnim interesima, konformistički naprosto prebjeglo, zamijenilo jednu umiruću stranku novom koja je tada tek nastajala. Uostalom, na čelu te stranke i države stajao je, znamo svi, jedan bivši komunist, partizan i general JNA, povjesničar Franjo Tuđman. Pritom riječ "komunjara" biva adresirana s krajnje desnih političkih pozicija, ekstremnijih crkvenjaka, konzervativnih civilnih udruga i njima naklonih medija, ali i od zagovornika liberalno-tržišnog katekizma, glasnogovornika neoliberalizma.
Ovi zadnji pak u komunjarama vide i pronalaze kočničare ekonomskih i sistemskih društvenih reformi u smislu privatizacija i deregulacija, smanjenja poreza na kapital, poticanja poduzetničke socijalne klime... koje deklarativno smatraju ne samo nužnim i neophodnim u kontekstu kapitalističke tranzicije, već ih vide i kao spasonosnu ideju, nit vodilju ka navodno općem prosperitetu. Iz perspektive neoliberala, komunjare su sinonim za arhaične relikte prošlosti, smrdljivi nazadnjaci koji su vonjem, ali i karakternim profilom, bliski zadahu trulog uhljebništva.
