INVESTICIJSKA KLIMA; alegorija koja označava dosegnute političke, ekonomske i birokratsko-administrativne razine neke države i društva prema kriterijima prosudbe o povoljnijim ili nepovoljnijim uvjetima za poduzetnička ulaganja. Investicijska klima klasičan je primjer oprirođenog diskursa, tako karakterističnog za kapitalističku hegemoniju u fazi tranzicije.
Srednjostrujaški politički, javni i medijski milje, blagonaklon spram trendova privatizacije, redovito locira navodno deficitarna mjesta u našim sustavima koje tretira kao otežavajuće okolnosti kada je u pitanju interes investitora. Pritom je u fokusu blaćenja niz društvenih aktera: sindikalisti koji ne žele prihvatiti vrijednosna načela duha vremena i upornim, borbenim inzistiranjem na poštivanju radnih ugovora iz razdoblja tzv. socijalne države blagostanja tobože tjeraju oprezne i skeptične biznismene od ulaganja kod nas; beznadežno kruta državna administracija i birokracija koja nefleksibilnim zakonodavstvom ne ide na ruku poduzetnicima, uvijek gladnih ‘nevidljive ruke tržišta’; radnici koji nikako da shvate kako je vrijeme zajamčene radne i socijalne sigurnosti navodno zauvijek iza nas te umjesto da prihvate neminovnosti radne prekarnosti i pronađu najbolje načine za sebe kako se snaći u novom vremenu, oni vode unaprijed izgubljene društveno-političke bitke; raznorazni aktivisti, primjerice ‘zeleni’, koje će se prozivati da zagovaranjem ekoloških načela i standarda usmjeravaju poslovnjake ka nekim drugim područjima svijeta, onima u kojima su takve regulative ‘fleksibilnije’, a lokalne političke elite spremnije na ‘dogovore’.
Sve to u konačnici utječe na definiranje ‘povoljne ili nepovoljne investicijske klime’, a procjene kobajagi ekspertnih i objektivnih, a zapravo kompromitiranih institucija, takve su rejting agencije, rangiraju svaku državu na ljestvici ‘privlačnih i neprivlačnih poslovnih destinacija’. Kroz iskustva tranzicije pokazuje se pak kako iza hvaljenih i zazivanih poslovnih investicija često stoje vrlo mutni i sumnjivi dogovori, često zakonski netransparentni, a krugovi uključeni u tako velike ‘biznise’ ne libe se ni povremenih manifestacija sile u vidu otvorenih prijetnji i nasilja prema onima koji se aktivno suprotstavljaju takvim praksama.
Nerijetko se krše čak i minimumi prostorno-urbanističkih i arhitektonskih regulativa, sjetimo se samo višegodišnje aktivističke inicijative Ne damo Varšavsku u Zagrebu, pokrenutu protiv devastacije Cvjetnog trga i pješačke zone. Dobra posljedica svega toga je praktično organiziranje, prvo aktivističkih, a potom i političkih platformi oko slučajeva poput spomenutog. Od Prava na grad i Zelene akcije, preko Zagreb je naš, do Možemo!
