IDEOLOGIJA; u najkraćem, sistem vrijednosti i ideja u smislu objedinjenog i zaokruženog pogleda na svijet od strane pojedinaca i grupa. Ideologija se najčešće, ali ne i isključivo, veže uz politiku, tretira je se kao svojevrstan orijentir za političke ciljeve i prakse. Shodno tomu razlikuju se brojni tipovi ideologija (liberalno-demokratska, socijalistička, komunistička, nacistička, fašistička…) koji su u međusobnom antagonizmu ili suglasju.
Razumljivo, počeci konceptualizacije ideologije u modernom smislu te riječi povijesno se vezuju uz iskustvo Francuske buržoaske revolucije, tradiciju prosvjetiteljstva i sekularizam. Među nebrojenim studijama, analizama i klasifikacijama ideologija i njihovih vrsta, a shodno neprikrivenoj vrijednosnoj orijentaciji autora ove rubrike, najznačajnije je spomenuti one marksističko-lenjinističke provenijencije. Radi se o širokom spektru teorijskih razrada. Možemo ih pratiti od Marxove i Engelsove teze o ideologiji kao ‘lažnoj svijesti’, pozicionirana je u sferi tzv. nadgradnje i u službi je zakrivanja stvarne naravi kapitalističkih odnosa, a to je sukob među klasama i eksploatacijski odnosi koji iz toga proizlaze. Potom svakako slijede interpretacije učinaka hegemonije Antonija Gramscija. Riječ je o praksama nenasilnog proizvođenja, širenja i prihvaćanja stavova i interesa vladajućih dominantnih klasa u široj društvenoj zajednici, što u konačnici rezultira svojevrsnom naturalizacijom takvih (arbitrarnih) vrijednosti i njihovim svođenjem na razinu samopodrazumijevajućeg, zdravorazumskog, općenitog, neupitnog, ‘prirodnog’, ‘logičnog’…
Naravno, dobro su poznate analize ideologije i ideoloških aparata države Louisa Althussera. Ideologija, prema Althusseru, djeluje i funkcionira tako da pomoću vrlo konkretnih operacija – autor ih imenuje interpelacije – regrutira pojedince, odnosno ideološkim nagovorom repozicionira ih u subjekte. Ideologija je nerijetko negativistički poimana, kao praksa svojevrsne političke manipulacije. Međutim, ako pristupimo ideologiji problemski, onkraj njenih političkih okova, te je tematiziramo kao najširi okvir vrijednosno-svjetonazorskih orijentacija, uviđamo da nitko nikada nije isključen iz nekog tipa ideološkog obrasca.
U našoj tranziciji politička je ideologija odigrala vrlo negativnu ulogu. Po jednoj strani, raspirivala je etno-konfesionalne strasti koje su rezultirale mržnjama i užasnim ratovima, korumpiranom i obesmišljenom politikom. No također funkcionirala je i još uvijek funkcionira upravo po načelu spomenute ‘lažne svijesti’: kao matrica skretanja fokusa s ključnih procesa i učinaka tranzicije (deindustrijalizacija, privatizacija, nezaposlenost…), uz istovremenu proizvodnju neproduktivnih identitetskih emocija, ali i domoljubnog nacionalizma kao krinke za prakse osobnog koristoljublja.
